Kada je na društvenim mrežama objavljena fotografija Bakira Izetbegovića sa najpoznatijim vehabijskim influenserom i redikulom Elvedinom Pezićem, istog dana je reis Husein Kavazović prisustvovao otvaranju obnovljene džamije u Barama kod Goražda, rodnom mjestu Haseina Đoze. Šta povezuje ova dva, na prvi pogled potpuno različita događaja? Povezuje ih pola stoljeća ideološke i političke drame koju su bosanski muslimani preživjeli tokom Drugog svjetskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao tokom komunističke ere kao povjesnog interegruma između ova dva rata. Akteri tok razdoblja su upravo Husein Đozo i Alija Izetbegović.
„ISLAM U VREMENU“
Izetbegović i Đozo su bili prijatelji i njihovi životni putovi, kao i karijere su prosto zapretene jedni u druge. Samo njih dvojica su, naprimjer, objavila svoja autorska djela iz islamistike na bosanskom jeziku, a da nisu kompilacije nekih djela sa arapsko-turskog jezičkog područja. Đozo je objavio „Islam u vremenu“, a Izetbegović „Islamsku deklaraciju“. Knjige su pisane i objavljivane skoro u isto vrijeme sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S tom razlikom što je Izetbegović tekstove iz „Islamske deklaracije“ prvo pod pseudonimom L. S. B. objavljivao u „Glasniku“ , kojeg je uređivao Đozo, a knjigu je štampao ilegalno samo na stranim jezicima.
Ako bi se usporedili njihovi tekstovi iz tog perioda, posebno tekstovi iz ovih dviju knjiga, Đozino mišljenje je mnogo liberalnije od Izetbegovićevog.
To bi trebalo biti prilično čudno ako se ima u vidu da je Đozo bio pripadnik „Handžar divizije“ sa zadatkom da vojnike ideološki indoktrinira za borbu. Dok je Izetbegović bio pripadnik organizacije „Mladi muslimani“ koji su se trudili da izbjegnu rat na način da eskiviraju regrutaciju bilo koje vojske.
Pošto je Đozo kao jedan od najharizmatičnijih muslimanskih intelektualaca u eri komunizma bio je pod budnim okom tajne kominističke policije Udbe, tim prije što je bio osuđen na pet godina zatvora zbog učešća u „Handžar diviziji“, morao je posebno voditi računa šta priča, a posebno šta piše i objavljuje.
Zato je u vrijeme ideološke krize jugoslovenskog komunizama koja je počela s početka osamdesetih godina, imao jednu aferu zbog koje će biti izložen nemilosrdnoj harangi komunističkih medija. Naime, on je prilikom otvorenja novosagrađene džamije kod Bugojna izgovorio jednu eskapadu koja je komunistima zvučala kao šovinističko mišljenje što oni nisu tolerirali. Usljed te harange doživio je infarkt od čega je i umro maja 1982. godine. Samo godinu dana nakon njegove smrti njegov prijatelj Alija Izetbegović biva uhapšen sa grupom muslimanskih intelektualaca, a potom i osuđen zbog svoje knjige „Islamska deklaracija“. Mnogi smatraju da Đozo nije bio već umro da bi se on našao na optuženičkoj klupi umjesto Izetbegovića.
Postoje razne predaje kako su komunisti tolerirali Đozu koji je imao “smrtni grijeh“ kolaboracije sa nacistima. Navodno se Gamal Abdel Naser izravno zauzeo kod Josipa Broza Tita da ga ovaj oslobodi iz zatvora jer se poznavao s njim dok je studirao u Kairu. A da je Đozo upoznao mnoge poznate svjetske lidere u to nema sumnje. Jer je to bilo vrijeme izvrsnih odnosa Jugoslavije sa arapskim zemljama. Đozo je kao predstavnik bosanskih muslimana često bio gost na vjerskim i naučnim skupovima koje su bili organzirani u arapskim metropolama. Tako je, navodno, upoznao Fahda Bin Sauda, kao mladog princa, koji će kasnije postati kralj Saudijske Arabije.
Kao što je poznato Alija Izetbegović će nakon što je pušten iz zatvora osnovati SDA i pobijediti komuniste na izborima. Kao prvi predsjednik nezavisne Bosne i Hercegovine posjetit će Rijad i upoznati se sa kraljem Fahdom, koji ga je upitao za Huseina Đozu.
Mnogi sarajevski ljevičari zamjeraju Izetbegoviću što je težište svoje vanjske politike tokom rata stavio na česte posjete zemljama islamskog svijeta, a vjerovatno nisu upravu. Zapravo, najveći njegov uspjeh kao državnika jeste animiranje islamskog svijeta koji je bar prema agresiji na BiH bio jedinstven. To nikome više nije pošlo za rukom. To jedinstvo islamskog svijeta Izetbegović duguje ponajviše kralju Fahdu. Osim toga kraljev telefon je veoma često zvonio u Bijeloj kući gdje bi slušalicu preuzimao osobno predsjednik SAD.
NAJVEĆA HIPOTEKA BOŠNJAKA
Međutim, u ideološkom smislu ovo bi mogla biti Izetbegovićeva kobna greška. Kao što je poznato Izetbegović je od strane saudijskog suverena nagrađen za njegovu knjigu „Islam između istoka i zapada“. Najvjerovatnije da se radi o nagradi nakon što je Izetbegović napravio tajni dogovor sa kraljem Fahdom o primatu Saudijske Arabije na skrbništvo bosanskih muslimana, odnosno na utjecaj bosanskog islama. Pošto je Izetbegović javno govorio da je selefizam kao sektaška islamska ideologija sa izrazito konzervativnim i radikalnim pogledima na uređenja društva, štetna po bosansko društvo, čudno je da je pristao na ovaj dogovor sa kraljem Fahdom. Navodno je sam kralj Fahd imao namjeru reformirati saudsijki obrazovni sistem usljed čega bi došlo do transformacije selefističke idelogije te da je stoga Izetbegović pristao na dogovor. Obično se Izetbegovićevi tajni, kao uostalom i javni sporazumi, opravdavaju bezizlanim situacijama u kojima je često bio, tako da se i njegovo biranje varijante između iranskog-šiitskog, i saudijskog selefijskog islama svodi na takvu odluku. Tim prije što su tako nešto od njega tražili i Amerikanci.
Povrh svega na ovaj dogovor sa kraljem Fahdom Izetbegović je pristao nakon što su ga evropski lideri brutalno odbili u njegovom zahtjevu za pomoć.
Tako je nastala najveća hipoteka Izetbegovićeve ratne politike oličena u odredu „El Mudžahid“ koji je bio u sastavu Armije BiH iako je većina boraca bila porijeklom iz islamskih zemalja. Kao što je „Handžar divizija“ faktički bila jedan od oblika (humanitarne) pomoći bosanskim muslimanima u Drugom svjetskom ratu, a koju je oragnizirao palestinski muftija Emin El Huseini, tako je i odred „El Mudžahid“ bio vid (humanitarne) pomoći bosanskim muslimanima u vrijeme agresije na BiH.
Da je Đozo bio živ vjerovatno tako nešto ne bi savjetovao Izetbegoviću pa makar se radilo o njegovom prijatelju. Jer iskustvo koje je doživio sa „Handžar divizijom“ je bilo suviše skupo i nanijelo je nenadoknadivu štetu bosanskim muslimanima koji su masovno hrlili u partizane. Za razliku od „Handžar divizije“, čija je ideologija apsolutno mrtva, ideologija odreda „El Mudžahid“ se strahovito proširila među bosanskim muslimanima da je više nemoguće zaustaviti njen uspon, a kamo li je iskorijeniti.
To upravo pokazuje slika Bakira Izetbegovića sa jednim od radikalnih vehabijskih vođa uoči izborne kampanje. S jedne strane Bakir Izetbegović koristi vehabijske vođe kao udarnu pesnicu svoje ideološke borbe, a s druge strane on time pokazuje, možda čak i namjerno, da je odan dogovoru njegovog oca i kralja Fahda.
Pojavom Recepa Tayyipa Erdogana kao lidera proislamističke stranke u Turskoj, Alija Izetbegović je na samrti ostavio bosanske muslimane njemu u emanet. Vjerovatno je time htio derogirati dogovor sa kraljem Fahdom. Čak su i Amerikanci blagonaklono gledali na to jer su svakim danom u svakom pogledu na globalnom planu uviđali grešku da su bili napravili „savez iz pakla“ kada su koristili i podržavali selefističke grupe za rušenje komunsitičkih režima u zemljama lagera bivšeg Savjetskog Saveza. Kriza u Ukrajini tu ne mijenja geopolitike i odnose velesila Rusije i SAD. Posebna se bitka bije na Bliskom istoku. Upravo je ova sedmica odlučujuća kada predsjednik SAD Joe Biden posjećuje Izrael i Saudijaku Arabiju, a u Teheran dolaze Vladimir Putin i Tayiip Erdogan. Očigledno se stari savezi Irana i Rusije, kao i Amerike i Saudijske Arabije učvršćuju, a Turska balansira između njih. Koliko god se Erdogan trudio da bude neutralan kad je u pitanju odnos prema invaziji Rusije na Ukrajinu, zapad ga sve više doživljava da je naklonjeniji Putinu. U ovome je problem politike Bakira Izetbegovića. Taj problem se uvećao nakon što se sporječkao sa američkim ambasadorom Michaelom Murphyem.
Kada se Izetbegović u bajramskoj poruci žali što su politička rivalstva među bonjačkim strankama prerasla u neprijateljstva, on time „kukavičije jaje“ svoje politike, pa i političkog nasljeđa svoje stranke podmeće pod druge stranačke lidere. A nema, zaista nema, radikalnije ideologije, niti stranačkih grupacija od onih koje je iznjedrila SDA. U tome je sva drama bošnjačke politike!
(TBT, Tim za analitiku)
