Šarenolika opozicija zvana „ćilim koalicija“ okupljena oko Denisa Bećirovića kao kandidata za Predsjedništvo prerano je proglasila pobjedu. Jer gdje ćeš tek tako otpisivati SDA i gdje ćeš s ljudima koji znaju znanje i peku ga već skoro trideset godina. Evo najsvježijeg primjera. Recimo, poznato je da vodeći i najvažniji kadrovi ove stranke, Sebija Izetbegović i Osman Mehmedagić Osmica imaju problema sa validnošću svojih diploma. Ali SDA gotovo jalijaški po principu “hoćeš-evo ti” iscenira da njihov trenutni najveći rival Elmedin Konaković ustvari ima lažnu diplomu. Pa priču plasiraju, k'o fol, kroz Skupštinu KS da bude uvjerljivije, pa onda kroz svoje medije i botovsku vojsku. I to urade usput, s pola snage. Dok se Konaković bude pravdao, vrištao i trošio se na dokazivanje svoje nevinosti, u SDA će marljivo raditi da izvuku s „ćilima“ koga mogu i tako će doći i proći izbori.
Dok svi spavaju, SDA radi
Dakle, kao i uvijek do sad, dok svi spavaju nakon unaprijed proslavljene pobjede za koju misle da će im s neba pasti, SDA radi. Samo je naivnima nesporan angažman vrlo čitanog portala Klix na praćenju Bakira Izetbegovića po jamama s rudarima, samo je naivnima “normalno” gostovanje Nermina Ogreševića, predsjednika NES-a, po SDA-ovom Hayatu, samo je naivnima “uredu” predizborno teroriziranje imama zaposlenih u Islamskoj zajednici jer su lajkovali na Facebooku sliku nekog NIP-ovca, itd. A predvodnici „ćilim koalicije“ su prilično naivni, pogotovo u NiP-u kao okosnici ovog svojevrsnog pokreta. Evo zašto.
S obzirom da SDA mašina danonoćno i studiozno radi jer se bori za sve ili ništa, za goli opstanak na vlasti, za razliku od opozicije čija rukovodstva uglavnom motiv imaju da se opet splaste na jasle nekog parlamenta, Bakir Izetbegović će sigurno do 3. jula kad se predaju konačne liste za izbore imati pravu sliku čime i s kime raspolaže te će prema toj slici odrediti daljnje strategije. Potencijalni „trojanski konji“ koji će se pridružiti već obznanjenom Mirsadu Hadžikadiću da trče trke za SDA, moći će se razotkriti tek kad prođu izbori, ali se već sada mogu razaznati određene aktivnosti i pripreme za te trke. Nije nevažna ni informacija da je, recimo, utjecajni osnivač PDA Mirsad Kukić Kuko nedavno ostvario određene „trgovinske razmjene“ sa vrhom SDA dajući do znanja da za dobru protuslugu i on može biti priljepak SDA, barem u vlasti u Tuzli.
Bez obzira na manje, lokalne stranke koje mogu ruke dati SDA u određenim kantonima, poput Stranke za BiH u Sarajevu, NES-a u Krajini i Zenici, PDA i SD-a Envera Bijedića u Tuzli, njima ipak treba neko koga će po ko zna koji put obujmiti svojim poznatim smrtonosnim zagrljajem kojim su udavili DF Željka Komšića i iz kojeg se donekle uspješno iskoprcao SBB Fahrudina Radončića. Treba im neko s kime će uz svoju političku braću HDZ i SNSD formirati vlast na federalnom i državnom nivou, odnosno partner u krčmljenju budžeta i svakako neko na koga mogu svaliti krivicu kad se budu donosile „nepopularne“ odluke.
SDP želi u vlast pod svaku cijenu
U ovom momentu uz mnogo više razloga nego 2018. godine treba im SDP pod svaku cijenu. I nisu tek postali svjesni te potrebe, SDA na približavanju sa ovom, nakon njih najjačom partijom u Federaciji radi već dugo. Svakako je simptomatična neka vrsta primirja koje traje već dugo na relaciji SDA-SDP, dok s druge strane svjedočimo stalnim medijskim, često brutalnim obračunima na relaciji NiP-SDA, pa i na relaciji Izetbegović-Radončić. Uz to, SDA je tokom proteklih mjeseci preko svojih „krtica“ kojima obiluje sami vrh SDP-a proturila narativ koji se sve glasnije čuje iz usta mnogih „drugova“ da SDP mora ući u vlast i da je dosta gledanja sa strane, da je prošao predugi period „posta“ od vlasti, itd. Stoput ponovljena želja „zelenih drugova“ oko Nermina Nikšića koji se hrabro odupro smrtonosnom obruču SDA 2018., lideru SDP-a postaje sve prihvatljivija opcija, tako da ga se armija botova SDA na internetu već odavno kanila, što koliko god se činilo besmislenim, ipak sve govori. Zanemarit ćemo samoinicijativne napade botovskih zajednica SDA na Denisa Bećirovića, jer borba za Predsjedništvo drugi je par cipela i ako u SDA procijene da tu borbu ne mogu dobiti, sve bombe i gelere preusmjerit će tamo odakle im najveća opasnost prijeti – prema Konakoviću
Također, najviše od svega govori činjenica da potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović već mjesecima obilazi dijasporu sa svojim nerazdvojnim drugom, SDA-ovim ministrom notornim Edinom Ramićem koji predstavlja najtvrdokornije i najostrašćenije krilo SDA. Špekulira se da upravo Ramić finansira predizborne aktivnosti Mijatoviću koji ulazi u kampanju kao kandidat za člana Predsjedništva iz RS, a što će opet po svakoj mogućoj logici biti jedino i isključivo od koristi vjernom partneru SDA Miloradu Dodiku. Sve je uvezano, što bi se reklo.
S druge strane, nošeni na krilima Denisa Bećirovića i uz konsolidiranje u samoj partiji te svojevrsni evidentan uzlet za koje je, ruku na srce, najzaslužniji njen lider Nikšić jer se posvetio demokratizaciji partije, u SDP-u zasigurno mogu očekivati i znatno popravljen rezultat u odnosu na 2018. godinu. Za takvu “atmosferu” najviše mogu zahvaliti elimiranju Zlatka Lagumdžije i aktera njegove dugoročne misije sluganstva Bakiru Izetbegoviću, što bez obzira na minoran politički utjecaj bivši lider SDP-a i danas pokušava sprovoditi preko nekakvih političkih projekata kojima većina javnosti ne zna ni naziv.
Kao najvažniji faktor “ćilim koalicije” SDP zajedno sa NiP-om kojem se predviđa veliki uspjeh na izborima, može pretendirati na vlast što bi s obzirom na već uspostavljeno parntnerstvo unutar “Trojke” bio najlogičniji slijed. Ali bi im u tom slučaju za vratom bilo još mnoštvo stranaka koje formalno stoje iza kandidature Bećirovića, a koje bi tražile svoje kolače u vlasti. Na drugoj strani SDA ih čeka raširenih ruku sa ponudama, kao i uvijek, koje se teško odbijaju.
Može li Helez izvršiti “perestrojku” u SDP-u?
Jedan od mogućih scenarija je da Nikšić ipak razumijeva historijski moment i razaznava interesne krugove i krtice SDA u vlastitim redovima koje mu uporno ponavljaju priču da se mora ići u vlast po svaku cijenu. Ako je tako i ako istinski želi preuzeti vlast od SDA mora biti svjestan da to ne može napraviti sam i da je upravo u ovom momentu Konakovićev NiP uz SBB eventualno, jedini partner s kojim može praviti vlast na svim nivoima. Zašto onda i za čiji interes Nikšić nikada javno ne staje u odbranu svog partnera Konakovića koji ne silazi sa SDA-ovih medija i je li takav nedostatak vidljivog “drugarstva” sad kad se predizborna kampanja zahuktava znak SDP-ove političke strategije da svi geleri topova ispaljenih prema opoziciji idu na Konakovića, a SDP-ovci se sačuvaju? Jer oni to najbolje i znaju.
Većina istaknutih članova SDP-a sa kojima glasači, barem u Sarajevu, identificiraju ovu stranku visi godinama i godinama po parlamentima bez ikakvih opipljivih pa i izbornih rezultata, a uz to nikada na ozbiljan način ne kritiziraju svog glavnog konkurenta SDA niti njihove afere. I pri tome ne ličeći ni po čemu ni na opozicionare, ni na socijaldemokrate već na obične političke uhljebe koji naporno rade samo dok traje lobiranje za pozicije na listama uoči izbora. Vjerovatno je i sam Nikšić svjestan koliko mu štete nanose upravo te lažne perjanice, udobno situirani šminkerčići koji s običnim narodom ili radnikom kojeg ideologija SDP-a propagira kao srž društva nemaju nikakve dodirne tačke.
Ako ih sam Nikšić zbog tobožnjeg mira u kući ne može staviti na klupe za rezerve, neka da mig, ako već nije, recimo, potpredsjedniku Zukan Helezu koji uz imidž narodnog čovjeka uživa veliki autoritet unutar partije. Neka on izvrši ‘perestrojku’ onako hrabro kao što je svojevremeno lupio šakom od sto tadašnjem predsjedniku Zlatku Lagumdžiji i rekao mu da mora odstupiti jer ga narod ne voli, što je narcisoidni Lagumdžija ipak shvatio.
Isto trebaju shvatiti u SDP-u i sada. Da se nalaze u historijskoj ulozi i da ne smiju dozvoliti da zbog ličnih interesa “trojanskih konja” iz svojih redova budu slamka spasa i po ko zna koji put do sada “trojanski konj” na uzdama Bakira Izetbegovića.
(TBT, Ajdin Latić)
