Umirovljena veteranka Evropskog parlamenta Doris Pack i dalje vrlo aktivno prati zbivanja na Zapadnom Balkanu i govori o situaciji u Bosni i Hercegovini uoči jesenskih parlamentarnih izbora
Doris Pack, umirovljena veteranka Evropskog parlamenta, jedna je od inicijatorica i osnivačica Nagrade Lux i Potprograma Media. Nagradu Lux od 2007. godine Evropski parlament dodjeljuje za europska dostignuća u kinematografiji, a od 2020. o pobjedniku odlučuju glasovi publike zemalja članica i zastupnika u Evropskom parlamentu, pri čemu svaki nosi 50 posto konačne odluke.
Prošloga tjedna u Evropskom parlamentu u Strasbourgu nagradu Lux dobio je film „Quo vadis Aida“ nagrađivane bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. U finale su ušla tri filma, animirani film o afganistanskom izbjeglici u Danskoj „Bijeg“ danskog redatelja Jonasa Pohera Rasmussena te „Konačna sloboda“, film o homoseksualcu koji završava u zatvoru u poslijeratnoj Njemačkoj austrijskog redatelja Sebastiana Meisea. Sva tri filma imala su besplatne projekcije u svih 27 zemalja članica i bili su titlovani na sve službene jezike EU-a.
Na dodjeli nagrade kao i svakoga puta bila je i Doris Pack, ugledna njemačka političarka, članica CDU-a koja je od 1974. do 1989. bila zastupnica u njemačkom Bundestagu, a od 1989. do 2014. zastupnica u Evropskom parlamentu.
Danas predsjeda Francusko-njemačkom fondacijom za kulturnu suradnju, generalna je tajnica Francusko-njemačkog vijeća za kulturu i predsjednica ženskog ogranka Euvropske narodnjačke stranke.
Doris Pack bila je velika zagovarateljica hrvatskog ulaska u EU, a kao dugogodišnja predsjednica Izaslanstva Evropskog parlamenta za zemlje jugoistočne Evrope, izuzetno dobro poznaje situaciju u Hrvatskoj i zemljama Zapadnog Balkana.
Priznaje da je prvi rat koji je doživjela na terenu bio onaj u Hrvatskoj i prisjetila se svog boravka u ratom pogođenom Karlovcu, gdje je posjetila bolnicu s ranjenim hrvatskim vojnicima. Dvojci mladih ljudi koji su ostali bez nogu, uz pomoć humanitarnih akcija žena EPP-a uspjela je osigurati ortopedska pomagala i rehabilitaciju i to joj je danas posebno drago jer ju je duboko pogodila velika tragedija koju su doživjeli. A na rat u Hrvatskoj i BiH posljednjih mjeseci podsjeća je brutalna ruska agresija na Ukrajinu. Kao jedna od inicijatorica i osnivačica nagrade Lux za najbolji evropski film kaže kako je zadovoljna ovogodišnjom selekcijom finalista jer ta tri filma govore o aktualnim temama u svim europskim društvima. Nakon dodjele ovogodišnje nagrade u Evropskom parlamentu, u Strasbourgu Doris Pack dala je intervju tjedniku Nacional.
‘Situacija u Rusiji nije još dovoljno teška da bi ljudi shvatili što im je Putin učinio. Putin jako dobro zna da NATO nije nikakva prijetnja Rusiji jer cilj postojanja NATO-a je obrana, a ne napad’, smatra Doris Pack. „Film „Velika sloboda“ govori o ljudima drugačije seksualne orijentacije koji su desetljećima i stoljećima bili ponižavani, osuđivani i kažnjavani zatvorom. To pokazuje koliko smo nehumani bili čak i u demokratskim društvima. I u Njemačkoj nam je trebalo dugo vremena prije nego što smo homoseksualnim osobama dali njihova zakonska prava.
Nadam se da taj film otvara oči i mislim da bi ga se trebalo pokazivati u školama, kao dio obrazovanja. Drugi film je o sudbini izbjeglica, kroz priču Afganistanca koji je pobjegao u Dansku kao dječak. Taj film govori o stvarima koje ne možemo niti zamisliti, dok ih ne vidimo. To su univerzalne, evropske priče i za takve probleme moramo pronaći rješenja na evropskoj razini. I treći film „Quo vadis Aida“ potresna je priča o genocidu u Srebrenici. Iako se niti jedan ne bavi ratom u Ukrajini, poveznica s posljednjim filmom je očita. Ti filmovi titlovani su na 24 službena jezika EU-a i prikazivani besplatno u svim zemljama članicama. Zbog toga sam posebno ponosna“, kaže Pack.
Pošto je ovogodišnju nagradu „Lux“ dobio je film „Quo vadis Aida“ bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić, a u Srbiji i Republici Srpskoj i dalje negiraju taj genocid, pa Milorad Dodik ne skriva ambicije za odcjepljenjem, ona je odgovaral na pitanje kolika je opasnost od novog rata u BiH.
„Ne vjerujem da postoji opasnost novog rata. Jer ovoga puta tamo ne bismo imali UN-ove mirovne snage koje ne mogu učiniti ništa, kao što je prikazano u filmu, već bismo imali vojnike NATO-a. Toga je Milorad Dodik itekako svjestan. Ali ono što gledamo već godinama, to je rat u glavama tih ljudi, odnosno političkih vođa, to je rat koji oni vode protiv svojih građana. Jer ja znam da obični ljudi u BiH žele živjeti zajedno, ja ih poznajem, jer sam često među njima. Oni se u ovoj situaciji osjećaju izgubljeno. Neki od političkih vođa sasvim sigurno ne rade u njihovu interesu, već u interesu svojih vlastitih džepova, neovisno o tome kojoj stranci, odnosno kojem narodu pripadaju, smatra Pack.
Pošto njemački parlamentarci pripremaju rezoluciju o BiH pod nazivom “Pružiti podršku Bosni i Hercegovini na putu u bolju budućnost”, a u Nacrtu rezolucije stranke vladajuće koalicije od njemačke vlade traže pojačani angažman u BiH, kao najodgovornije za rastuće napetosti i separatističke tendencije u BiH navode se nacionalistički lideri, a osobito SNSD-a Milorad Dodik i HDZ-a Dragan Čović, Pack je rekla da se slaže sa tom tezom i dodala: „Nisam više u Bundestagu i nisam vidjela taj nacrt. Mogu komentirati samo ono što sam čula, ali smatram da su u pravu. Jer problem su politički lideri, a ne ljudi. Kada god sam bila u regiji, bila sam uvijek otvorena. Zato mi se ljudi još uvijek obraćaju i pišu mi, jer misle da sam još uvijek aktivna u politici. Što se tiče Dodika i Čovića, njih dvojica surađuju, ali situacija s Dodikom je ipak drugačija, zato što on želi Republiku Srpsku izdvojiti iz BiH. Djelomično mogu razumjeti Čovićevo razmišljanje, zato što Ustav nije sasvim korektan prema Hrvatima. Naime, Hrvati ne mogu sami izabrati svog člana Predsjedništva, zato što i Bošnjaci također mogu glasati za hrvatskog kandidata. Naravno da se na to može reći da Čović sve ovo radi zato što on želi biti izabran. Možda je to i tačno, ali i dalje stoji činjenica da Ustav to pitanje ne uređuje na pravedan način. Međutim, dodatni problem je i pitanje „ostalih“, građana svih drugih nacionalnosti koji nemaju svog kandidata. Kritizirala sam Čovića, jer on ne želi da se pronađe rješenje i zato su mu potrebni drugi koji bi mogli pomoći, dok Dodiku treba neko takav, kao Čović, kako bi pokazao da ima partnera. No još jednom ponavljam – Hrvati ne žele podijeliti BiH, dok Dodik to želi. A u Republici Srpskoj gotovo da i nema Hrvata. Niko o tome ne govori. Moj dobri prijatelj, banjalučki biskup Komarica, s kojim surađujem još od 1990-ih, osjeća se potpuno izgubljenim. Hrvati iz Hercegovine ni najmanje ne mare za ono malo Hrvata u Republici Srpskoj“.
(TBT)
