SPECIAL
Iako je svemoćni
komitet dobio sve što je mogao, ipak nije preživio avgustovski puč 1991.
godine. A šta je bilo sa kagebeovcima? Jedni su ostali u FSB, a drugi su se
„infiltrirali” u rusku vladajuću elitu. Postali su poslanici, gubernatori,
javni tužioci, zamjenici ministara i šefovi državnih korporacija. Mnoge od njih
vezuje zajednička profesija
FOTO: (public)
Komitet državne
sigurnosti (KGB) već 25 godina ne postoji kao struktura, ali zato još uvijek
postoje kagebeovci. I ne samo da postoje, nego su infiltrirani u sve strukture
vlasti. Oni su danas narodni poslanici, senatori i rukovodioci državnih
kompanija. Uostalom, i sve savremene ruske sigurnosne službe vode porijeklo od
KGB-a.
Tajni agenti,
zloslutni podrumi internog zatvora, totalno prisluškivanje i masovne dojave –
sve se to u svesti mnogih današnjih građana dovodi u vezu sa Komitetom državne
sigurnosti (KGB). Najpoznatiji ruski „kagebeovac” je svakako predsjednik
Rusije Vladimir Putin. Njegovo službovanje u Dresdenu i danas golica maštu
mnogih radoznalaca.
„Na kakvom
zadatku je bio Putin u Istočnoj Njemačkoj krajem osamdesetih?”, pitaju se
oni. Ali tajna služba zato i jeste tajna, što važni podaci nisu dostupni
javnosti. Uostalom, nije samo obavještajna služba radila u tajnosti. Sovjetska
štampa ništa nije pisala i o nekim drugim specijalnim strukturama.
„Ja sam radio u
upravi ‘S’, tj. kao ilegalni obavještajac. Radili smo pod tuđim pasošima i
biografijama. Takvih ljudi je bilo veoma mnogo”, ispričao je za „Rusku
riječ” penzionisani general-major KGB-a Valerij Maljovanij.
Struktura te
uprave nikada nije bila dostupna javnosti. Agent SSSR-a je mogao biti neki
inženjer, ili bibliotekar, ili broker. Mnogo lakše je bilo sa „legalnim”
službenicima. Oni su bili na zvaničnoj diplomatskoj dužnosti. Na primjer, prvi
sekretar u ambasadi uvijek je bio čovjek iz KGB-a.
„Ja sam se 1981.
godine u Angoli ‘vodio’ kao načelnik odjeljenja u upravi strateških naftnih
baza, tj. zvanično sam bio zaposlen u civilnoj službi. Međutim, mi smo tajno
pripremali kadrove za nenasilnu smjenu vlasti”, kaže Maljovanij.
KGB se ni po čemu
nije razlikovao od drugih specijalnih službi u svijetu, tvrdi Aleksandar
Mihajlov, koji je 15 godina radio u ovoj službi kao agent „na terenu”.
Razlika je možda samo u tome što je Komitet državne sigurnosti bio naoružani
odred Komunističke partije, tj. bio je „država u državi”, kaže on.
Strah od
„čekista” osjećali su i sami građani SSSR-a. Čuvena „ideološka” peta
uprava kao sjenka je pratila partiju, a njeno 12. odjeljenje se bavilo
prisluškivanjem telefonskih razgovora i prostorija i bilo je daleko
obavještenije od svih ostalih struktura
„Ono se zvalo ‘odjeljenje’,
ali po broju službenika moglo je da ‘zadijene za pojas’ pojedine uprave”,
kaže Nikita Petrov, historičar sovjetskih organa sigurnosti i saradnik društva
„Memorijal”.
Tamo su radili
kontrolori. To su uglavnom bile žene. Plata im je bila “nepunih 300
dolara”. Prije prijema na ovo radno mjesto kandidati su provjeravani i po
godinu dana. Tokom 24 časa praćenja jednog „objekta” snimano je i po 8 do
11 sati trake, a snimanje jednog sata opsluživalo je 7 kontrolora.
Istina, nije bilo
totalnog prisluškivanja, jer nisu postojale takve mogućnosti. Uglavnom su
prisluškivane međunarodne linije: „Prije Olimpijade u Moskvi nije bilo
automatskih linija. Razgovori su zakazivani tako da ih je bilo lakše
kontrolisati”, ističe Petrov.
Dešavalo se da u
KGB bude primljen i neko „sa ulice”, ali takvi su bili u manjini. Po
riječima pomenutog historičara, „većinom nisu vrbovani zainteresovani, nego
ljudi za koje je postojao kompromitujući materijal, i oni su zbog toga
pristajali na saradnju”.
Uzgred, u
„podrumima” KGB-a niko nije mučen. A nije bilo ni „podruma”. Postojao
je samo interni zatvor na sedmom spratu čuvene zgrade podignute na Lubjanskom
trgu još prije revolucije. Za „neprijatelje” režima postojalo je
progonstvo na područja udaljena najmanje 101 km od megapolisa (isto je važilo
za recidiviste i prostitutke). I još su postojala dva člana u krivičnom zakonu.
Po Petrovljevim riječima, svake godine je po članu br. 70 („antisovjetska
agitacija”) hapšeno 30-60 ljudi, i još stotinjak po članu br. 190 („za
klevetu protiv države”).
Od kraja 1960-ih
je i sovjetska vlast počela da se pribojava KGB-a. Za šefa Komiteta državne
sigurnosti je postavljen Jurij Andropov, i od tada KGB dobija trostruko više
sredstava i mogućnosti koje druge službe nisu imale. KGB je između ostalih
pratio i organe policije, što njih nimalo nije radovalo.
Počeo je „rat
službi”, a oružje im je bio kompromitujući materijal. Komitet državne
sigurnosti je pravio dosije vladajućih krugova i šefova oružanih struktura,
otkrivši njihovu povezanost sa podzemljem. „Poslije smrti Leonida Brežnjeva u
Politbiro je ušlo deset pukovnika KGB-a. Oni su imali dosije o svakome. Tada je
Andropov postao generalni sekretar Politbiroa, tj. prvi čovjek Sovjetskog
Saveza”, kaže Maljovanij.
Međutim, iako je
svemoćni komitet dobio sve što je mogao, od ličnih trupa do prava praćenja
svake ličnosti, ipak nije preživio avgustovski puč 1991. godine. U tom
neuspjelom pokušaju državnog udara čekisti su odigrali ulogu „ušiju”
reakcionara. Neki su bili uhapšeni, ali su zatim amnestirani. U prostrane
kabinete „Lubjanke” uselila se novoosnovana Federalna služba sigurnosti
(FSB).
A šta je bilo sa
kagebeovcima? Jedni su ostali u FSB, a drugi su se „infiltrirali” u rusku
vladajuću elitu. Postali su poslanici, gubernatori, javni tužioci, zamjenici
ministara i šefovi državnih korporacija. Mnoge od njih vezuje zajednička
profesija.
(The Bosnia
Times, ruskarec.ru)