Nisu svi imami politički poltroni, niti su svi reisove ulizice. Treba vjerovati da je većina njih časna u svom pozivu, ali da djeluju i rade u vrlo teškim uvjetima. Možda rade u isto tako teškim uvjetima kao što su to radile njihove kolege u vrijeme komunističkog režima. Ogroman je pritisak na imame od strane SDA, vrhuške Islamske zajednice i džematlija koji su baza ovim bošnjačkim strukturama moći.
Ključni problem kontrole nad imamima jesu ucjene platom, odnosno samom nafakom. Vrlo teško je promijeniti profesiju jednom imamu ukoliko izgubi radno mjesto. Kao što mu je vrlo teško pronaći drugo usljed hiper konkurencije koju su stvorile velik broj medresa i pedagoških akademija. Pored toga imami su pod izravnim „monitringom“ i raznom vrstom špijunaže od strane režimskih špijuna regrutiranih od stranačkih uhljeba. Ovo je vrijeme zlih uhoda, zavidnika i pakosnih ljudi.
Pored toga postoje vrlo odvažni imami koji su popularni u vjerničkim masama, poput Izet ef. Čamdžića ili hafiza Alije ef. Rahmana.
Oni su elokventniji od većine reisovih poslušnika i muftija, a povrh toga „imaju petlju“ reči šta misle. Nije za očekivati da će uskoro doći do promejne stanja i mišljenja u „hodžinskim režimskim kurijama“, ali bar njih dvojica daju oduška vjernicima u svojim hutbama.
(TBT, N. L.)
