TEME
Njemački list “Špigl” objavio je 1976. da je jugoslovenska državna sigurnost za deset godina na području Zapadne Njemačke izvršila oko stotinjak ubistava, a nešto manje u Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj, Americi
FOTO: (public)
Sve je počelo smjenom Aleksandra Rankovića. Kada je 1961. u
Beogradu održana prva konferencija Pokreta nesvrstanih, rukovodioci su se
iselili iz vila na Dedinju, a u njih su smješteni gosti. Po nalogu Broza, sve
kuće su ozvučene, a uređaji nisu skinuti kada se završila konferencija, što je
iskorišteno za aferu “Prisluškivanje” i eliminaciju Rankovića
Obračunavanje sa narodnim neprijateljima i političkim
neistomišljenicima, koje su poslije rata na zvjerski i brutalan način
sprovodile OZNA i UDB-a od šezdesetih pa do kraja osamdesetih dovršila je
Služba državne sigurnosti (SDB) koja je, kao i njene prethodnice, tajnim i kontroverznim
djelovanjem ispisala krvave stranice jugoslovenske tajne policije.
Pošto se Josip Broz 1948. istrgnuo iz Staljinovog zagrljaja,
a Jugoslavija početkom pedesetih približila Zapadu, doživotnom predsjedniku
SFRJ dozvoljeno je da zadrži postojeći, ali djelimično modifikovan politički
sistem – samoupravljanje. Uspostavljanje nove ideologije odrazilo se i na rad
tajne policije i sistem represije, pa brutalna streljanja po kratkom postupku
zamjenjuju blaže i sofisticiranije metode čiju primjenu diktiraju trenutne
političke okolnosti.
Prelomni događaj u historiji jugoslovenske tajne policije
bila je smjena “vladara moćne Udbe”, Aleksandra Leke Rankovića 1966.godine,
koji je zglajzao poslije namještene afere prisluškivanja najvišeg državnog
rukovodstva, čak i samog Maršala i njegove supruge Jovanke.
Brionski plenum, na kojem je ugašena UDB-a i formirana SDB,
početak je decentralizacije Titove tajne službe, a po mišljenju mnogih – i same
Jugoslavije.
Srđan Cvetković sa Instituta za savremenu historiju podsjeća
da je Ranković smijenjen jer se zamjerio novom konceptu Jugoslavije čiji su
vatreni zagovornici bili komunistički funkcioneri iz Slovenije i Hrvatske,
Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.
-Oni su težili uspostavljanju konfederalizacije, a suština
je u decentralizaciji i većim ovlaštenjima za republike i pokrajine. Sukob
unitarista i konfederalista bio je pravi uzrok smjene Rankovića, a ne navodno
prisluškivanje. Kažu da je Tito vagao i da se neko vrijeme činilo da će preći
na Rankovićevu stranu, ali se na kraju odlučio za put konfederalizacije, a Leku
pustio niz vodu. Prava istina je da su se 1961. kada je održana prva
konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu, Titovi rukovodioci iselili iz
vila, a u njih smjestili gosti. Po nalogu Broza, sve kuće su ozvučene, a
uređaji nisu skinuti kada se završila konferencija. Rukovodioci su se vratili u
vile, a arsenal tih prislušnih uređaja iskorišten je da se Rankoviću, uz pomoć
vojne službe i Titovog intimusa Steve Krajačića, namesti afera i da se optuži i
za pokušaj zavjere – pojašnjava Cvetković.
U diskreditiranju prvog čovjeka tajne službe oponenti su
potezali i Prizrenski proces albanskim vođama i intelektualcima iz 1956. –
optužujući Rankovića i UDB-u da su na Kosovu koristili pretjeranu represiju
tokom oduzimanja oružja Albancima.
FOTO: Tito u razgovoru sa Edvardom
Kardeljom
Sukob unitarista i konfederalista bio je pravi uzrok smjene Rankovića, a ne navodno
prisluškivanje. Kažu da je Tito vagao i da se neko vrijeme činilo da će preći
na Rankovićevu stranu, ali se na kraju odlučio za Kardelja i put
konfederalizacije
-Smišljena je i optužba na osnovu kuloarskih priča o
zdravici koju je u Rankovićevu čast podigao jedan sovjetski funkcioner rekavši
da ga vidi kao Titovog nasljednika. Ranković se poslije smjene nije bunio,
prihvatio je igru i otišao u političku penziju – navodi naš sagovornik.
Odlaskom Leke i “rankovićevaca” pročišćena je tajna služba i
sklonjeni su ratni udbaši prokazani kao siledžije, batinaši, nepismeni i
neobrazovani, a SDB je formirana od novopečenog visokobrazovanog kadra koji je
u narodu i dalje kolokvijalno nazivan “udbašima”. Služba je reorganizovana tako
da je svaka republika imala svoju tajnu policiju, ali je postojala i Savezna služba
državne sigurnosti, čija su se ovlaštenja sve više smanjivala.
Pošto se brutalno razračunala sa ostacima predratnog
buržoaskog režima u Jugoslaviji, pred tajnom službom je bio novi izazov–
politička emigracija, koja poslije liberalizacije i otvaranja granica postaje
sve opasnija po Titov komunistički režim, a čije se djelovanje prati još od
pedesetih godina.
Sredinom šezdesetih Jugoslavija otvara granice i potiče
veliki broj nezaposlenih da trbuhom za kruhom odu na Zapad, a tajna policija
započinje rat protiv političke emigracije kako gastarbajtere ne bi preobratila
protiv socijalističke Jugoslavije.
Viđeniji udbaši uče jezike i obrazuju se, a na ambasadorska
i konzularna mjesta u zemljama sa jakom političkom emigracijom često se imenuju
istaknuti udbaši kao što je Slobodan Krstić Uča u Minhenu, Milan Trešnjić u
Stuttgartu, Vladimir Rolović u Stockholmu.
-Prema procjenama, u tom izvozu radne snage million ljudi je
otišlo na Zapad i oni su za službu postali problem, iako se mahom radilo o
ekonomskim emigrantima koje politika nije zanimala. Međutim, stari politički
emigranti željeli su da pokvare te “zdrave jabuke”, serviraju im propaganda,
organizuju se klubovi, što je sve zajedno iziskivalo odgovor Službe. Ona kreće
u akciju eliminacije političkih
emigranata koji su se najviše isticali u neprijateljskoj propagandi, a pod
plaštom obračuna s terorizmom. Međutim, u tom “lovu na vještice” često
neselektivno ubija ljude koji su obični intelektualci koji su imali politički
uticaj. Najviše su na udaru bili Hrvati proustaške ideologije, ali i oko 20-ak
srpskih emigranata, iako se Srbi nisu bavili terorizmom – navodi Cvetković.
Masakr u Čikagu
Njemački list “Špigl” objavio je 1976. da je jugoslovenska
državna sigurnost za deset godina na području Zapadne Njemačke izvršila oko
stotinjak ubistava, a nešto manje u Francuskoj, Engleskoj, Švedskoj, Americi.
Jedno od prvih i do danas nerazjašnjenih ubistava istaknutih
članova srpske emigracije, koji su stradali zato što su imali drugačije
mišljenje o državnom uređenju Jugoslavije, bila je likvidacija Ratka
Obradovića, urednika časopisa “Iskra”, veoma čitanog među srpskom emigracijom.
Obradović je ubijen u Minhenu 17.aprila 1967.godine. Na meti službe našli su se
i Petar Lj.Valić, koji je tokom rata uređivao časopise “Vidovdan” i “Šumadija”,
a pisao je pod pseudonimima “Pjer” i “Slobodan Nebojšić”. U emigraciji je
uređivao list “Vaskrs Srbije”, zbog čega je i ubijen 13.maja 1976. u Briselu.
Dvije godine ranije, 8.jula 1974. u svom stanu u Minhenu
zadavljen je kravatom 82-godišnji Jakov Ljotić, brat Dimitrija Ljotića i
vlasnik lista “Iskra”.
Monstruozno ubistvo novinara Dragiše Kašikovića i njegove
pokćerke Ivanke Milošević(9) 19.juna 1977. u Čikagu zgrozilo je svjetsku
javnost. Djevojčica je izbodena nožem više od 20 puta, a na Kašikoviću je
izbrojano čak 58 uboda nožem.
Monstruozno ubistvo novinara Dragiše Kašikovića i njegove
devetogodišnje pokćerke Ivanke Milošević 19.juna 1977. godine u Čikagu zgrozilo
je svjetsku javnost. Djevojčica je izbodena nožem više od 20 puta, a na
Kašikoviću je izbrojano čak 58 uboda nožem
-Izmasakrirani su i tako je na neki način poslata poruka
ostalim emigrantima. Njihovo ubistvo je ostalo nerazjašnjeno, a počinioci
nikada nisu uhvaćeni – kaže Cvetković.
Na listi nerasvijetljenih slučajeva je i likvidacija Mihajla
Naumovića, urednika lista “Sloboda”, koji je skončao tako što su debeovci
16.januara 1978. u Čikagu survali njegov auto s mosta u rijeku, a iste godine u
autu je ubijen i Borislav Vasiljević, spiker srpskog radija u Geriju, SAD.
Osim ubistava, bilo je i slučajeva kindapovanja emigranata,
koji su dovođeni da im se sudi u zemlji.
-Poznat je slučaj otmice Milete Perovića, predsjednika Nove
komunističke partije koja se oslanjala na ideologiju Informbiroa. Perović je
kidnapovan 1977. u Italiji, pošto su ga navukli da dođe u Trst. Osuđen na smrt,
pa na maksimalnu vremensku kaznu. Izašao je sa robije 1989. godine – podsjeća
sagovornik Ekspresa.
Otmica Vlade
Dapčevića
Drugi, tragičniji slučaj je otmica Vlade Dapčevića, mlađeg
brata narodnog heroja Peke Dapčevića, koji je uz albanskog disidenta Adema
Demaćija i ravnogorca Đuru Đurovića, imao najduži staž na robiji. Kidnapovan je
u Bukureštu u saradnji rumunske i jugoslovenske tajne policije, a stradala su
dvojica njegovih pratilaca i “nepotrebnih svjedoka”, Aleksandar Opojević i Đoka
Stojanović (1937-1975). Zvanično je
saopćeno da je Dapčević uhapšen prilikom pokušaja da pređe granicu.
-Dapčevićev advokat, Jovan Barović, pokušavao je da se
nagodi sa sudom da puste disidenta koji je imao porodicu u Belgiji, gdje je
završio poslije Golog otoka i disidentstva u Rusiji. Služba nije pristala, a
Dapčević je osuđen na maksimalnu kaznu koju je izdržavao u Zabeli. Barovića je
pratila tajna služba i u dokumentima se nalaze nalozi za njegovo neutralisanje
jer “suviše mnogo zna, priča i kontaktira sa porodicama Dapčevića i ubijenih”.
Na Savetu za zaštitu ustavnog poretka, čiji je predsjednik bio Stane Dolanc, a
koje je planiralo likvidacije emigranata, odlučeno je da Barović bude
likvidiran 6.februara 1979. kada je kamion s pijeskom udario u njegov automobil
na putu ka Pećincima, gdje je krenuo na ročište.
Sudbina Dapčevićevih pratilaca dugo je bila misterija, iako
su porodice godinama pokušavale da otkriju kako su skončali Stojanović i
Opojević.
Ivan Stojanović, brat ubijenog Đoke Stojanovića, preživo je
agoniju ratujući sa tajnom službom duže od tri deceniju u želji da se otkriju
ubice i izvedu pred lice pravde. Stojanović za Ekspres.net otkriva kako je
njegov stariji brat spletom nesretnih okolnosti postao nevina žrtva nemilosrdne
službe sigurnosti.
– Đoka je nestao u avgustu 1975.godine, a “Politika” je u
decembru objavila da je uhapšen Dapčević što mi je odmah izazvalo sumnju. Od
snahe sam saznao da je brat upoznao Dapčevića nekoliko mjeseci prije tragičnog
događaja u Briselu gdje su obojica tada živjeli. Sve je počelo kada je Vlado na
jednom skupu, kojem je prisustvovao i jugoslovenski ambasador, počeo da laje i
provocira: “Nećete vi još dugo, u kontaktu sam sa 20 generala, spremamo puč,
sve ćemo da vas poskidamo”. Ambasador je odmah obavijestio službu koja se
uplašila pobune i odlučila da Dapčevića kidnapuje i natjera da propjeva. Kada
je uhvaćen, ispričao je da je sve to izmislio, ali bilo je kasno – priča
Stojanović kako je njegovog brata druženje sa disidentom koštalo života.
Predsjednik Okružnog suda u Zrenjaninu je pronalaženje tela
mog brata i Aleksandra Opojevića proglasio državnom tajnom. Kada sam pitao
sudiju po kom osnovu je to urađeno, rekao je da je to njegovo diskreciono pravo
Dapčević je planirao da sa porodicom otputuje u Bukurešt
gdje su živjeli njegovi prijatelji, također emigranti, Đorđe Markušev i
Opojević, bivši partizanski major obučavan u Sovjetskom savezu koji je poslije
rezolucije Informbiroa pobjegao u Rumuniju.
Pošto mu se kćerka razboljela nekoliko dana pred put,
Dapčević je pozvao Stojanovića da krene s njim u Bukurešt. U hotelu “Dorobanti”
agenti tajne policije su kidnapovali Dapčevića, a Opojevića i Stojanovića, kao
nezgodne svjedoke, pretukli tupim predmetima.
Njihova tela likvidatori su u kesama bacili u kukuruzište
blizu Zrenjanina, gdje su ih pronašli seljaci, a poslije policijske istrage
zakopani su ispod staze zrenjaninskog groblja kao NN lica i slučaj je zaveden
kao “strogo povjerljiv”.
Prva potvrda sumnje da su Stojanović i Opojević ubijeni stigla
je poslije pada rumunskog predsjednika Nikolaja Čaušeskua 1991.godine, kada je
šef Sekuritatee, rumunske tajne služe, general Dojkaru, ispitivan o raznim
slučajevima, pa i o otmici Dapčevića.
-Dojkaru je otkrio da je to uradila jugoslovenska tajna služba
tvrdeći da on nema veze s tim. Nekoliko dana kasnije ubijen je u šetnji, a
kapetan koji ga je ispitivao rekao je Opojevićevoj supruzi, koja je insistirala
da se pokrene istraga u Rumuniji, da ne smije dalje da istražuje jer će mu
ubiti djecu – prisjeća se Stojanović.
Poslije ekshumacije posmrtnih ostataka obavljene 2002.
godine na zahtjev porodica izvršena je obdukcija i identifikacija tela
Opojevića i Stojanovića, ali to nije donijelo nikakav pomak u otkrivanju
njihovih ubica
-Predsjednik Okružnog suda u Zrenjaninu je slučaj proglasio
državnom tajnom! Čekajte, šta to znači, da će svaki put kad nađu mrtvu skitnicu
njegovu smrt proglasiti državnom tajnom? Kada sam pitao sudiju po kom osnovu je
to urađeno, rekao je da je to njegovo diskreciono pravo. Nesporno je utvrđeno
da se radi o ubistvu, obdukcioni nalaz je pokazao da je smrt nastupila nasilnim
putem, ali niko nije osuđen. Siguran sam da je nalog da se ubiju moj brat i
Opojević izdao Stane Dolanc, protiv kojeg sam čak i podnosio krivičnu prijavu,
iako sam znao da od toga nema ništa, ali sam htio da ih provociram. Akcijom je
rukovodio Silvester Gorenc, jedan od glavnih operativaca službe, a ko su
direktni izvršioci nisam siguran – priča Stojanović.
Naš sagovornik kaže da je digao ruke od svega kada je
Okružni sud u Beogradu poslije ekshumacije osporio pravosnažno rješenje o
identifikaciji, iako pronađeni leševi u kesama bili sačuvani i neraspadnuti, a
na koži Đoke Stojanovića su se jasno vidjeli tragovi nekadašnje tetovaže.
-Javni tužilac Okružnog suda u Beogradu, Nenad Ukropina,
tražio je da se ponovo izvrši identifikacija što bi bilo komplikovano jer su
tela već sahranjena. Ja sam sačuvao kopije foto-dokumentacije, ali oni su
tražili da se ponovi DNK analiza na osnovu dijelova kostiju i zuba koje smo
naknadno zakopali u grob. Međutim, agenti tajne službe su očigledno i ovog puta
bili u sve upućeni, došli su u selo u kojem je sahranjen moj brat, iskopali i
sklonili ostatke ključne za analizu – priča Stojanović.
Da bi ga ušutkala i spriječila ga pokrene istragu o
bratovljevom ubistvu, Titova tajna policija je nad Stojanovićem isprobavala
razne izvanpravne metode – od potkupljivanja i namještanja djevojke do praćenja
i zastrašivanja.
Zbog imitacije u
Padinjak
-Služba je bila zločinačka organizacija “par ekselans”. Kada sam počinjao da istražujem slučaj,
upozoravali su me na Gorenca kojeg su mi opisivali kao psihopatu. Prema
svjedočenju Dapčevića, kada su došli u bazu Sekuritate, Opojević je prema
obdukcionom nalazu već bio mrtav, a moj brat u dubokoj komi. Pripiti Gorenc je
sa flašom viskija prišao mrtvom Opojevića i išutirao ga. Ubistva emigranata ne
smiju da se načnu jer bi svašta izašlo na vidjelo, to je “pandorina kutija”
potvrdili sun mi jedan istražni sudija i jedan javni tužilac – priča Stojanović
i otkriva kako je Đoka poslije trećeg pokušaja emigrirao na Zapad o kojem je
stalno sanjao.
-Đoka je mislio da tamo teče med i mleko, a ovdje je već
imao dosje pošto je volio da imitira Tita i odlično je to radio, ali je jednom
zaglavio Padinjak. Kad god su bile neke misije i kongresi u Beogradu, njega bi
hapsili da ne bi pred stranim novinarima izazvao neki eksces. Otišao je
20.oktobra 1963. i do aprila sljedeće godine ništa nismo znali o njemu sve dok
nije stigla razglednica iz Grenobla – pripoveda Stojanović kako je njegov brat
ilegalno prešao u Italiju i stigao do Francuske, gdje je zatražio azil.
Tamošnje vlasti su ga odbile i planirale da ga deportuju u
Jugoslaviju, a Stojanović se onda prijavio u Legiju stranaca.
FOTO: Tetovaža na tijelu Stojanovića na osnovu koje je utvrđen identitet
– Prebacili su ga u Džibuti gdje je upoznao jednog ruskog
doktora koji je smutio da ne prođe pregled, pa su ga pustili iz Legije, a onda
je dobio pravo na politički azil. U Grenoblu je radio kao šofer i
tjelohranitelj jednog industrijalca dok nije savladao francuski, a onda se
preselio u Lion, gdje je upoznao zapadni poredak na pravi način i uopšte mu se
nije dopao. Đoka je bio ljevičar i učlanio se u Komunističku partiju Francuske
u kojoj je brzo napredovao do sekretara XiX arondismana Pariza, a bio je vrlo
blizak sa Žoržom Maršeom. Međutim, kada je došlo do partijskog sukoba na liniji
Marše-Tion, istupio je iz partije i sa suprugom Polet se preselio u Brisel,
gdje je upoznao Dapčevića – priča Ivan Stojanović.
Misteriozna Violeta
Neposredno poslije likvidacije Đoke Stojanovića u Bukureštu,
debeovci su njegovom mlađem bratu “namjestili” djevojku, Violetu Nikolić, koja
se nije razdvajala od njega.
– Ona je sve vrijeme znala šta se dešava, a kad je
objavljeno da je Dapčević uhapšen, pokupila je sve što je imalo veze s mojim
bratom i nestala, nikad je više nisam video. Odnijela je Đokine slike, sva
njegova dokumenta, tako da nisam imao nijedan dokaz da je on postojao. Sve što
danas imam od uspomena, dobio sam kasnije od njegovih prijatelja – sjeća se
Stojanović misteriozne Violete sa Banovog brda, koja se predstavljala kao
kćerka komercijalnog direktora BIP-a.
– Kad je nestala, zapucam kod direktora koji se zaista
prezivao Nikolić. Primi me čovjek, pitam ga da li ima kćerku Violetu i kad je
potvrdio kažem mu da sam bio s njom u vezi. Čovjek me zgranuto pogleda i
kaže:”Ali, moja kćerka ima 12 godina!” Objasnim mu o čemu se radi, kasnije smo
zajedno pokušavali da otkrijemo ko se to predstavljao kao njegova kćerka, ali
ništa nismo saznali
Đoka Stojanović, koji je ubijen prilikom kidnapovanja Vlade
Dapčevića 1963.godine je ilegalno došao u Francusku gdje je tražio azil.
Tamošnje vlasti su ga odbile i planirale
da ga deportuju u SFRJ, a Stojanović se onda prijavio u Legiju stranaca, gdje
mu je jedan ruski doktor pomogao ne prođe preglede, poslije čega mu je
dozvoljeno da napusti Legiju i dobije azil.
U širokom spektru metoda rada koje SDB primjenjuje tokom
sedamdesetih najčešće se primjenjuju vrbovanje saradnika među građanima i
strancima, informativni razgovori, prisluškivanje, praćenje telefonskih
razgovora i pošte, tajna praćenja kretanja, pretresanje stanova, osmatranje…
Većinu th metoda na svojoj koži iskusio je Ivan Stojanović kada je počeo da se
zanima za slučaj svog brata. Služba je, kako kaže, prvo pokušala da ga ušutka
“kupovinom“.
– Pozvao me je sekretar partije i ubjeđivao da sam mlad i
perspektivan i da treba da uđem u partiju, pa ću dobiti odgovarajuće mesto.
Kada sam to odbio, pokušali su da me pridobiju nudeći mi posao za koji nemam
dovoljnu kvalifikaciju. To su radili sa mnogim porodicama likvidiranih državnih
neprijatelja. Obično je to bilo radno mesto na kojem ste imali i “pravo na
kriminalnu autonomiju” kako se zvalo potkradanje. Nemate škole, ali partija vas
postavi da budete direktor ili šef i pored regularne plate zaradite još
jednu-dvije na mućku. Ćutite i čuvate posao, baš vas briga za brata, oca,
majku… Mnogi su tako trgovali da bi se zaštitili i zato danas mnoge porodice
ćute o tome – navodi Stojanović koji nije pristao na kompromis zbog čega je
služba prešla na drugi metod – zastrašivanje.
–Izmislili su da pripadam “Simićevoj grupi” koju je formirao
Vladimir Simić, partijski funkcioner na čiji je predlog Tito navodno proglašen
za doživotnog predsjednika, ali su se kasnije sukobili oko Đilasa. Ispitivali
su moje drugove i komšije da li znaju da držim oružje i eksploziv u stanu. Čak
su i moju tadašnju djevojku i njene roditelje privodili na informativni
razgovor poslije čega mi je veza pukla. Neke od mojih komšija su toliko
zaplašili da je jedan pobjegao kod rodbine u Švicarsku i vratio se tek poslije
20 godina, dok su mnogim drugovima roditelji zabranili da se druže sa mnom. U
jednom trenutku su se svi razbježali i ostao sam sam – priča Stojanović.
Istrajnost i nepokolebljivost u namjeri da otkrije ubice
svog brata i zanimanje za ostale likvidacije u emigraciji, kao i to što je
1984. postao saradnik emigrantskog lista “Iskra” iz Minhena, Ivana Stojanovića
je koštalo i karijere. Iako je diplomirani ekonomista, nikada nije mogao da se
zaposli u struci, a danas živi od penzije koja je svega 14.000 dinara.
– Od pomoćnika upravnika restorana “Pinki” postao sam kurir,
da bi mi direktor rekao: “Sad ćeš biti pred mojim očima”. Mijenjao sam razne
poslove, a obično bi mi se poslije dva dana zahvalili jer su agenti dolazili da
se raspituju. Često su mi pretresali stan, nekad su namjerno ostavljali
tragove, nekad ne. Jedne noći u martu 1986.godine upali su u stan i počeli da
preturaju, da viču kako sam dolijao, tretirali su me kao kriminalca. Jedan od
njih je prišao krevecu u kojem je spavala moja trinaestomesečna kćerka i
siledžijski prevrnuo dušek tako da se ona zaglavila između dasaka. Htio sam da
pritrčim da je uhvatim, ali me je jedan brkati udario pištoljem i iščašio mi
rame. Jedan od njih je kasnije napustio službu i bio je kod Vuka Draškovića,
ali je dan prije tragedije na Ibarskoj magistrali uhapšen i očigledno sklonjen,
pošto je pripremio šta je trebalo – priča Stojanović.
Pretnjama jugoslovenske službe bila je izložena i porodica
Đoke Stojanovića, poslije čijeg ubistva se njegova supruga Polet se sa trojicom
sinova vratila u Pariz. Udovica Stojanovića je u namjeri da sazna istinu 1977.
godine, u vrijeme održavanja konferencije KEBS-a u Beogradu, svim učesnicama
uputila dopis na sedam strana o slučaju svog supruga.
-Time je iziritirala debeovce koji su je „napipali“ u Parizu
i počeli su da joj prete u telefonskim pozivima na lošem francuskom, ali
dovoljno da razume da će joj stradati deca. Ona se odmah požalila bratu koji je
radio u policiji i francuska tajna služba je postavila prislušne uređaje i
utvrdila da je signal dolazio iz Jugoslavije. Država ih je stavila u program
zaštite od 1977.do 1997.godine i promenila im imena i prezimena, a mi za to
vrijeme nismo imali nikakvih kontakata sa njima. Jednom godišnje smo majka i ja
pozivani u francusku ambasadu u Beogradu u kojoj bi nam pročitali po nekoliko
rečenica o svakom od njih. Kada im je skinuta zaštita i oni su vratili stara
imena i dolazili su u Beograd. Sva trojica su se školovali na najprestižnijim
francuskim univerzitetima i danas su uspešni u svojim profesijama.
Konobari su u lanac restorana “Dubrovnik” dovođeni iz
Jugoslavije pošto bi prošli kratku obuku u Službi, a njihov zadatak je bio vrlo
lak. Svi stolovi su bili ozvučeni, a u kuhinji je bio aparat koji je snimao.
Dužnost konobara je bila da popiše ko sjedi za stolom i odakle je. Kad gosti
odu, izvadi kasetu i pošalje je, na primer, Službi u Čačak, ako su gosti bili
Čačani
O moćnoj Titovoj tajnoj policiji u knjizi “Crveni horizonti”
pisao je Jon Mihalj Paćepa, šef lične Čaušeskove tajne policije koja je
delovala u okviru Sekuritatee. Paćepa je 1977. uspeo da pobjegne na Zapad kao
prvi funkcioner neke komunističke zemlje kojem je to uspelo poslije
1945.godine.
-Kad su mu pokazali kako je organizovana jugoslovenska
služba, bio je zadivljen kako je uspijevala da milion gastarbajtera drži pod
kontrolom. Jedna od priča koju Paćepa obrađuje u svojoj knjizi je lanac
restorana nacionalne kuhinje “Dubrovnik” po zapadnoj Evropi u kojima su cene
bile pristupačnije, a često su se gostovale estradne zvezde. Konobari su
dovođeni iz Jugoslavije pošto bi prošli kratku obuku u službi, a njihov zadatak
je bio vrlo lak – prepričava Stojanović deo iz knjige “Crveni horizonti”.
– Svi stolovi su bili ozvučeni, a u kuhinji je bio aparat
koji je snimao. Dužnost konobara je bila da popiše ko sjedi za stolom i odakle
je, što je bilo vrlo bitno. Kad odu, izvadi kasetu i pošalje je, na primer, u
Čačak, ako su gosti bili Čačani. Šef UDB-e u Čačku presluša kasetu i napiše
izvještaj ako je, na primer, gastarbajter iz Čačka pričao viceve o Titu.
Gastarbajteri su svake dvije godine dolazili u zemlju da bi produžili pasoš, pa
bi Čačanina pozvali na informativni razgovor i rekli šta imaju o njemu,
ucjenjuju ga za pasoš jer loše reprezentuje Jugoslaviju. Nesretnik zgranut moli
da ga puste jer mu je porodica ostala u inostranstvu, služba pristane, ali pod
uslovom da ih izvještava o ostalim gastarbajterima s kojima je u kontaktu.
Inače, svako je pratio svakog, tako da su u UDB-i imali informacija više nego
što im je trebalo – priča Stojanović.
Kavaja i otmice aviona
Sedamdesetih godina emigranti su uzvratili udarac Titovoj
tajnoj službi sprovodeći nekoliko terorističkih akcija u kojima su prednjačile
hrvatske proustaške organizacije.
Hrvatski narodni otpor postavio je eksploziv u letjelicu
„Jata“ na liniji Stockholm-Beograd. Avion je eksplodirao 26. januara 1972.
godine i sa 10.160 metara se srušio u blizini sela Srpska Kamenjica u
Čehoslovačkoj. Poginula su 22 putnika i pet članova posade, a preživjela je
samo stjuardesa Vesna Vulović.
Grupa iz Hrvatske je 26. septembra 1981. preuzela kontrolu
nad „Jatovom“ boing sa 98 putnika i osam članova posade na liniji
Titograd-Beograd, ali su im putnici pobjegli.
Jednu od najvećih, ali neuspjelih akcija otmice aviona
organizovao je i Nikola Kavaja, srpski emigrant iz Peći, koji je poslije
nekoliko sabotaža u JNA zaglavio zatvor iz kojeg je pobjegao u Austriju, a
kasnije je radio za američku CIA-u.
U avion na letu između Njujorka i Čikaga Kavaja je uspeo 20.
juna 1979. da unese dvije bombe u pivskim flašama vezanim za noge i nekoliko
štapića dinamita u torbi. Planirao je da leti do Beograda i kao kamikaza udari
u zgradu Centralnog komiteta, današnje Ušće
U avion na letu između Njujorka i Čikaga, Kavaja, koji je
četiri puta pokušao da izvrši atenat na Tita, uspeo je 20. juna 1979. da unese
dvije bombe u pivskim flašama vezanim za noge i nekoliko štapić dinamita u
torbi. Planirao je da leti do Beograda i kao kamikaza udari u zgradu Centralnog
komiteta, današnje Ušće, zbog čega je od američkih vlasti tražio da oslobode
njegovog druga Stoiljka Kajevića, koji je trebalo da mu pokaže zgradu današnjeg
Ušća.
Sa četvoricom talaca Kavaja je poletio ka Evropi, ali je na
nagovor svog advokata, koji mu je rekao da Irska nema sporazum o izručenju sa
SAD, sletio u ovu zemlju.
– To je na neki način bila planirana osveta za ubistvo
Dragiše Kašikovića. Kavajina ideja je bila prilično haotična i pomalo
naučnofantastična, ali je zanimljivo da su je sproveli u delo teroristi Al
Kaide 11.septembra 2001. na kule blizankinje – kaže Cvetković.
AKCIJE USTAŠKIH
EMIGRANATA
Dvije najveće terorističke akcije hrvatskih emigranata bile
su podmetanje bombe u kinu “20.oktobar” 13. jula 1968.godine kada je poginuo
radnik Sava Čučurević, 76 ljudi bilo povrijeđeno, a studentkinja Magdalena
Novaković ostala bez obje noge.
Druga je bila akcija “Feniks” iz 1972. kada su pripadnici
Hrvatskog revolucionarnog bratstva pokušali da u okolini Bugojna podignu
ustanak, ali se sve završilo pogibijom nekoliko agenata službe i likvidacijom i
osudom svih diverzanata.
(THE BOSNIA TIMES, Autor: Mirjana Mitrović)