Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
Od kraja Drugog svjetskog rata navikli smo na poređenje ovog ili onog evropskog političara s Hitlerom, i nikad za ovih 77 godina to nije bila održiva hiperbola. Čak ni genocidni ratovi u bivšoj Jugoslaviji, mada po suštini uporedivi sa nacističkim, nisu imali iste razmjere ni posljedice. Danas, kada se primjeni na Vladimira Putina, po prvi put to poređenje djeluje primjereno – ne još sa Hitlerom Holokausta, već sa Hitlerom 1939. u napadu na Poljsku.
Svakog sata se na našim mobilnim telefonima ukazuju snimci nalik scenama iz Drugog svjetskog rata. Ruševine bombardiranih gradova. Ubijena djeca, djeca pretvorena u siročad. Kolone izbjeglica. Sve se to pravda velikim lažima koje okreću historiju naopako. Napad na predsjednika Ukrajine koji je Jevrejin, a čiji se deda borio u Crvenoj armiji protiv Hitlera, Putin opisuje kao „denacifikaciju“. To je i raketa koja je pala na Babin Jar, mjesto gdje su nacisti vršili masovna streljanja 1941. Sve to vrijeme, Ukrajinci nam govore na radiju, na tečnom engleskom, kako su suočeni sa smrću u odbrani svoje domovine, slobode i Evrope. Da, Evrope, stalno ponavljaju tu riječ.
Svojim izvanrednim otporom tokom protekle nedjelje, Ukrajina je već preobrazila sliku o sebi širom svijeta. Ljudi nikad neće zaboraviti civile koji stoje ispred ruskih tenkova – kao čovjek sa Tjenanmena, ali na hiljade njih. Ni branitelje sa Ostrva zmija koji su ruskim osvajačima odbrusili da se „tjeraju u majčinu“. Ni humanost ukrajinskih volontera koji telefoniraju majkama u Rusiji da im kažu da su njihovi zarobljeni sinovi još uvek živi: „Nataša, on je dobro“. „Postoje stvari za koje vrijedi umrijeti“, kaže advokat koji učestvuje u teritorijalnoj odbrani Kijeva, na onlajn konferenciji koju je priredio Oxford. To je rečenica koja asocira na Vaclava Havela 1980-ih, ali ovog puta govornik bi stvarno mogao biti ubijen već sutra.
Većini Evropljana – pod zaštitom NATO, EU ili oba – Ukrajina je već učinila veliku uslugu: konačno nam je skrenula pažnju na opasnosti svIJeta u kome živimo. Posebno se u tome izdvajaju transformacija njemačke politike i spremnost nemačkog kancelara Olafa Sholza i francuskog predsjednika Emanuela Macrona da izgrade Evropu sa sve tri dimenzije moći – vojnom, ekonomskom i kulturalnom. I to dugujemo ukrajinskoj odlučnosti da se odupre Putinovom ratu za rekolonizaciju. To je, dakle, Ukrajina učinila za Evropu. Šta će Evropa učiniti za Ukrajinu?
„Dokažite da ste zaista Evropljani“ – tim riječima je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uputio izazov EU liderima u vatrenom, nepripremljenom obraćanju evropskom parlamentu preko video linka, iz njegovog spartanskog ratnog kabineta u Kijevu. Evropski parlament odgovorio je stavom da EU institucije treba da „rade na tome“ da Ukrajini daju status kandidata, što je ukrajinski predsjednik tražio u svakom svom razgovoru sa evropskim liderima od početka rata, ali „na osnovu zasluga“. Zasluga?!
Zaista, kakve su još zasluge potrebne osim spremnosti da se položi život za odbranu temeljnih vrijednosti ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije i ljudskih prava, ugrađenih u član 2 Sporazuma o EU?
Predsjednik Evropskog savjeta Charles Michel smjelo je uzvratio da će „analizirati zahtjev Ukrajine“. Pa hvala za veliku solidarnost, Charles – mogao bi reći predsjednik Zelenski – ali dok vi analizirate mene bi mogao ubiti ruski metak. Oštar je kontrast između jezika te dvije Evrope, Evrope mirnodopskog birokratskog procesa i Evrope egzistencijalne borbe u ratu. Jedini prikladan odgovor najuže evropske političke zajednice na izričit zahtjev ukrajinskog predsjednika pod opsadom jeste da EU lideri kažu da Ukrajina – dok se bori da odbrani evropske vrijednosti – smjesta bude prihvaćena kao kandidat za članstvo u Uniji. To bi trebalo uraditi već na samitu u Versaju za par dana, čime bi ovom toponimu dali novo simboličko značenje, mimo kaznenih mirovnih sporazuma poslije Prvog svjetskog rata.
Postoje i kratkoročni i dugoročni razlozi za takav vanredan korak u vanrednim vremenima. Prvo, to je nešto što evropske zemlje zaista mogu učiniti, a da same ne uđu u rat sa Putinom. Činjenica da Zelenski stalno poteže to pitanje ukazuje koliko je ono važno.
Molim se za „čudo na Dnjepru“, pobjedu Ukrajine, poput „čuda na Visli“ u poljsko-sovjetskom ratu 1920. Treba da učinimo sve što još možemo da pomognemo Ukrajincima u njihovoj borbi. Ali ako ne dođe do dvorskog puča u Kremlju ili Putin iznenada ne promjeni kurs, što je malo vjerovatno, mučna je istina da u ovom ratu nijedna strana ne može pobijediti. Ukrajinci nikada neće dozvoliti da im Rusija preuzme zemlju. Borit će se kao naoružani pobunjenici i kroz građansku neposlušnost, na ulicama, u poljima, u brdima. Ali neće moći vojno pobijediti nadmoćnu sirovu silu Putinove Rusije.
Prije ili kasnije, uslijedit će taj moralno gnusan, ali neizbježan trenutak kada će neko morati sjesti sa predstavnicima ratnog zločinca da pregovara o miru. Ako je predsjednik Zelenski spreman da pristane na status neutralnosti države, kao što je već nagovijestio, makar na neko vrijeme, on mora imati nešto od ključnog historijskog značaja što će građanima pokazati da njihova žrtva nije bila uzaludna. Samo Ukrajinci imaju pravo donijeti tu bolnu odluku – ali ponuda mora biti na stolu evropskih lidera. Ljudi često kažu da je, izvorno, EU bio mirovni projekat. Neka ponovo doprinese miru.
Put ka Uniji trajao bi godinama, sa brojnim preprekama. Uostalom, pitajte kandidate sa zapadnog Balkana. Međutim, dugotrajan i zahtjevan proces pridruživanja pružio bi Ukrajincima okvir u kome bi mogli nastaviti svoj rad na izgradnji jake, prosperitetne evropske demokratije – u koju bi se željeli vratiti milioni ukrajinskih izbjeglica koje sada bježe na zapad. U suprotnom, Putin će podići novu gvozdenu zavjesu, a Ukrajina će se naći iza nje.
Dugoročno, to bi značilo da će Kremlj morati jednom odustati od putinovskih iluzija o obnovi ruskog carstva. Okupacijom Ukrajine, Rusija bi i dalje bila carstvo. Oslobođena tereta opresije drugih, umjesto da bude kineska satrapija, Rusija bi i sama mogla krenuti na dugi put da postane velika evropska država, koja ima posebne veze sa EU i NATO.
Ukoliko EU ne preduzme taj hrabri korak, poruka koja se iz zapadnoevropskih prijestolnica šalje okupiranim Evropljanima u Kijevu i Harkovu, praktično glasi: „Hvala vam što nam svojom herojskom borbom pomažete da stvorimo jedinstveniju, jaču Evropu, ali u njoj za vas nema mjesta“. U trenutku egzistencijalnog izazova, Evropa može bolje od toga.
(TBT, The Guardian)