TEMPO
Mahala je
zavidna, kao i svaka provincija, mahala ne razume da neko neće da “bude s
Brenom” ili da neko ne želi 75.000.000 eura po sezoni, bruto, bez poreza i
doprinosa, pa mahala ogovara harmonikaša Ibru. “Ibro nije htio para, Ibro
će vazda bit fukara”, kaže zajedljiva kafana. Pa i istina je, ovaj Ibro sa
repom na glavi i cjelokupnim neeksplodiranim kontigentnom mina iz posljednjeg
rata u nogama, nikad nije htio samo para
FOTO:
Ibrahimović (AP)
Može se lako
zamisliti kako je Zlatan Ibrahimović reagovao na vijest koju su prije dva
mjeseca prenijeli svjetski mediji, da je lično najmoćniji Kinez, premijer Si
Đinping, aminovao ponudu od 75.000.000 eura na godinu, samo da se Šveđanina
dovede u ekspanzionističku azijsku zemlju.
“Kakva bolan,
jarane, Kina?”, garant se nasmijao Bosanac u njemu, onako štetno kao što
umije da se urokljivim pogledom iskezi u facu protivniku koji ga iznervira,
zbog čega ovaj ima noćne more i počinje da gugla postoji li lijek za balkansku
crnu magiju. To je taj isti Bosanac u njemu koji je danas “zajebav'o”
cio svijet, a ponajviše Manchester i Old Trafford. Najavio je Ibro da će se
danas znati gdje prelazi, svi smo čekali tu vijest, zagledani u pametne
telefone, da vidimo gdje će ovaj fudbalski astronaut sletjeti, kao nekad naši
stari koji su gledali u onu čudnu kutiju da vide prvi korak Nila Armstronga po
mjesecu.
“Nemam šta
da potvrdim, moraćete da pričekate. Želim da se i dalje pitate gdje ću igrati i
da izmišljate priče, a tek kada postanem umoran od toga reći ću vam svoju
sljedeću destinaciju”, slatko se Ibro sprda sa celom planetom.
Ibrahimović nije
nijedan fudbaler, jer nijedan fudbaler nikada neće biti Ibrahimović.
Ima ona pjesma
Zabranjenog pušenja (valjda paralele s poezijom Seja Seksona i akordima Doktora
Karajlića toliko lako nalaze put u tekstove o fudbalu jer su i oni mnogo
voljeli fudbal?), sa njihovog najboljeg albuma “Dok čekaš sabah sa
šejtanom” (1985, dvije godine pošto su se u Malmöu, u tuđini, razveli
Šefik Ibrahimović iz Bijeljine i Jurka Gravić iz Škabrnje), kad nadareni
harmonikaš Ibro ode u svijet i postane popularan, ali ne može da zaboravi svoju
mahalu i onda odbije sve te milione koje mu nude “sinanovci” i ljudi
u bijelim mercedesima.
Mahala je
zavidna, kao i svaka provincija, mahala ne razume da neko neće da “bude s
Brenom” ili da neko ne želi 75.000.000 eura po sezoni, bruto, bez poreza i
doprinosa, pa mahala ogovara harmonikaša Ibru.
“Ibro nije
htio para, Ibro će vazda bit fukara”, kaže zajedljiva kafana.
Pa i istina je,
ovaj Ibro sa repom na glavi i cjelokupnim neeksplodiranim kontigentnom mina iz
posljednjeg rata u nogama, nikad nije htio samo para. Ibri, veselom harmonikašu
na zelenom pravougaoniku (kad uhvati onaj volej “oko tijela”, ne
izgleda li to kao rastegnuta harmonika, prije “tuša”?) važnije su
neke druge stvari, a to što se ispostavilo da to što on radi i to što on umije
baš košta, pa dobro, valja se od nečega živjeti…
Ali nikako po
svaku cijenu i nikako na prvom mjestu. Nije Ibrahimović Lavezzi, ni Texeira, ni
Jackson Martinez, i ko su već sve ti novi legionari na Dalekom, Predalekom
istoku; nije ni važno kako se zovu, uostalom, njihova imena ćemo brzo
zaboraviti, nijedan od tih eksperimenata nije bio dugog daha niti se sretno
završio po sve – ne možeš silom natjerati kamilu kroz iglene uši…
Ne možeš, pa to
ti je.
A posebno ne
možeš natjerati onog koji je uvijek slušao svoju glavu i srce, čak i ako je to
bilo u korist svoje štete, kao onda kada ga je na prvom treningu na zub uzeo
Pep Guardiola, kao onda kada nije shvatio spartansku disciplinu Xavija, Inieste
i Mesija ili kada je opisao, njemu predosadnu, igru Katalonaca kao “dodaj,
dodaj, dodaj, Messi, Messi Messi”… (O svim detaljima obavezno
konsultovati, naravno ako već niste, Ibrahimovićevu autorizovanu
autobiografiju, jednu od pet najboljih fudbalskih knjiga svih vremena.)
Zlatan u sebi
sabira sve ono što je loše s današnjim fudbalom, i potom ga potire svim onim
što je dobro, ma šta dobro, genijalno. On jeste razmažena zvijezda pod komandom
i zaleđinom Mina Rajole, ali je zvijezda sa pokrićem, za razliku od 90 posto
onih koji su umislili da toliko vrijede.
Ibro je superstar
sa pokrićem, šmekom, balkanskim vicem, sa arogantnošću i drčnošću, da, ali i sa
sviješću gdje je greška u sistemu i kako može da je, poput najboljeg hakera ili
diktatora, preusmjeri u svoju korist.
“Ako smo
pali bili smo padu skloni”, kaže pesnik. Ako Ibra izvlači uši, udara
šamare i uvrće ruke svjetskim medijima, to je zato što oni to žele i traže,
mazohistički ili senzacionalistički, svejedno. Mediji žele da ponize nekoga,
ali još više uživaju u tome da oni budu poniženi, a Zlatan im velikodušno
izlazi u susret – polovina njegovog karaktera je zaista buntovništvo, ali bez
jalijašenja, druga polovina je pravljenje derneka radi derneka, onako baš
balkanski…
I doktorski,
pošto je, a uskoro će mu biti 35, malo igrača koji mogu da mu izađu na crtu, ne
samo fudbalski, nego i po fizičkoj spremi. Cinici i mrzitelji njegovog lika i djela,
koji mu prečesto pominju poreklo i fizički izgled, reći će da je to zato što je
tokom karijere umio da se štedi i što nije htio da zapinje kad mu se nije
htjelo zapinjati; ali to je tek mali deo istine, tek fusnota koja ga čini, pa,
jbg, Zlatanom.
Pa gdje će drugo
ovog ljeta nego u Englesku?
Da, baš tamo gdje
se zakleo da nikada neće otići; prije ravno dvije godine, pred onaj prvi susret
Chelsea i PSG-a koji kao da su predodređeni jedno drugom u Ligi šampiona,
Zlatan je rekao da ga Premijer liga ne zanima, da ni kada okači makazice o klin
neće zažaliti što neće igrati tamo, ali to je, tek sada shvatamo, bilo tek
muvanje, rani flert, poruka koja udara čežnju, i možda je vrijeme da se
nepobitna međusobna privlačnost najzad okonča makar jednom noći, pardon
sezonom, punom strasti, tjelesnih izlučevina i izgužvanih plahti…
Ibrahimović u
Engleskoj… Kakav spektakl u najavi.
Kada on poslije
poraza PSG-a može da jednog Davida Luiza ili Javiera Pastorea ućutka samo
pogledom, da im zabrani da daju izjave, ili da nasred utakmice u Troi pošalje
Van der Vila ne u svlačionicu, nego direktno kući, da prekine i trening ako mu
se učini da se neko ponaša nedostojno; zamislite šta bi radio preglasnim,
previše samozadovoljnim, naređenim, pamperisanim fudbalerima na Ostrvu, koji
nekada zaista izgledaju kao da ih je baš briga.
Pogledajte samo
tim Citiya i Uniteda ove godine, o onim dobro plaćenim bitangama kao što su
prvotimci Aston Ville ili Newcastlea da i ne pričamo: na stranu i upitni
kvalitet, to je bez srca, to je bez duše, to je bez želje za pobjedom i bez
osjećaja odgovornosti prema onima koji su platili karte i uposlili dlanove;
Ibrahimović to ne bi trpio.
Niko nije tako
bespoštedan i tako nepošten kao engleski tabloidi, ali imali su ti novinari i
kvazinovinari sreću što su rijetko nailazili na sebi ravne: igrači se prečesto
ponašaju kao miš koji sam pada u zamku, i medijima ne ostaje ništa drugo nego
da ih dignu na sprdnju; Ibrahimović će uživati u tome da sparinguje,
razmjenjuje niske udarce sa paparacima i urednicima, da ih šalje tamo gdje
sunce ne sija, da ih sočno opsuje ako to budu zaslužili… A zaslužiće.
Samo, gdje?
City ne dolazi u
obzir, to je valjda jasno od one loše tempirane konferencije kada je saopšteno
ko će biti novi menadžer aktuelnog i uskoro bivšeg šampiona; United je baš
očekivan izbor, posebno nakon što se ispostavilo da je istina to što se pričalo
za Murinja, bio bi to prostrani autoput za čovjeka koji je vazda volio hodati
po žici, mada bi i prije avgusta bio slavljen kao novi Kralj Erik; Tottenham ne
izgleda kao tim koji bi ga mogao zainteresovati, ma koliko da se trude i ma
koliko pod Poccetinom igraju sjajan fudbal (mada, od dueta Kane – Ibrahimović
doslovno ide voda na usta); Liverpool nema toliko novca ni, da se ne lažemo,
prestiža, posebno nakon izgubljenog finala Lige Evrope; West Ham bi morao da
pokaže suludu ambiciju za koju ni oni, čak ni sa Bilićem, čak ni na Olimpijskom
stadionu, ne djeluju kadri; Leicester City vjerovatno nije klub za koji je
Zlatan čuo sve do prošlog decembra…
Arsenal je, uz
United i Chelsea, bio poželjan kandidat, ali Arsenal, koji je iz otvorenog
očijukanja sa Vardyem prešao na pjevanje
serenada pod njegovim prozorom u hotelu reprezentacije za EP, ima dva problema.
I oba su Profesor na njegovom čelu, koji bi mogao iz zadnjeg inata da ne
aminuje Zlatanov transfer. Wenger odavno ne izgleda kao čovjek koji je spreman
da prizna svoje greške – njegove konferencije poslije blijedih igara i poraza
ove sezone djeluju kao konferencije jednog drugog čovjeka, nama poznatog, koji
voli da drži konferencije: kada ga pitaju za greške iz bliske prošlosti, on
uvijek pokrene planove za budućnost, mahom neostvarive – a ponajmanje grešku
koju su Boro Primorac i on načinili ljeta 2000. godine.
Tada je visoki,
još ne toliko elegantni, ali svejedno ubojiti dječak čudnog prezimena trebalo
da pređe na Arsenal, ali je Wenger tražio da dođe da probu.
“Zlatan ne
ide na audicije”, bio je odgovor, možda prvi zabilježeni zlatanizam u
historiji, i svakog dana poslije toga navijači Arsenala bi se gorko kajali i
prvo u sebi, a sada i naglas, proklinjali čovjeka koji je od Arsenala umnogome
napravio taoca. Što nikada nije dobro, čak ni ako je na djelu onaj obrnuti od
stokholmskog, takozvani “Lima sindrom”, u kojem se otmičar zaljubi u
otete…
Gdje god da ode,
ipak, a može da ode i u Swansea i u Everton ako mu dune, jer on može sve,
Zlatan će donijeti nešto što Premijer liga odavno nema. Glamur, prestiž i
zaštitno lice.
Potonje umije da
bude veoma važno. Uz svu svoju nabusitost, uz svu svoju neizvjesnost, uz
činjenicu da je to i dalje najbolja liga na svijetu – ne govorimo o kvalitetu,
ne bojte se, više o intimnom doživljaju posmatrača, atmosferi, preokretima,
neizvjesnosti, televizičnosti – ona nema jednu, veliku, najveću zvijezdu, ime
koje bi reklo sve. Nema Henrya, Bergkampa, Gerarda, Lamparda, Shearera, čak ni
Suareza ili Drogbu…
To prošle sezone
jesu bili Mahrez i Vardi, ali oni nisu zvijezde per se, Rooney je malo star, a
više nezainteresovan, Kane zelen, Aguero nekako previše fin i neinspirativan,
svi ostali fini igrači su za klasu ispod onoga što podrazumijeva status
superstara.
U jednoj rečenici:
ima u Premijer ligi sasvim dovoljno prostora da se smjesti cio Ibrahimovićev
ego, i da još ostane lufta…
Sem što bi olako
razotkrio i posljednju slatku prevaru engleskog fudbala, tu o velikom kvalitetu
timova, pošto bi postalo jasno da je došao tata da pobaca igračke djeci i nauči
ih kako zaista izgleda fudbal, Ibrahimović bi se dobro zabavljao i “u
kišnoj noći u Stokeu” i na nekom londonskom derbiju u rano nedjeljno
popodne.
Bila bi to
savršena simbioza: njemu bi Premijer liga produžila karijeru, a on bi čitavom
prvenstvu, koje se godinama muči sa astmom, ponudio vještačko disanje i potom
ugradio vještačko srce i vještačku jetru, da radi kao nova…
Mahala je
zavidna, provincija i balkanske kasabe ne kapiraju kako neko može da odbije
75.000.000 eura, ali još kako može, i hoće.
U onoj pjesmi
Pušenja, mnogi ogovaraju Ibru što se odrekao novca, ali samo prava raja zna u
čemu je trik – nije Ibro, jarane naš, fukara, Ibro je defakto umjetnik…
Shvatate?
(The Bosnia
Times, Piše Marko Prelević )