ANALITIKA
Erdogan je vojsci
dao bjanko ček za rat protiv kurdskih pobunjenika i uspostavio je za sebe
“udoban” savez sa generalima, ali mnogi strahuju da predsjednik jaše
tigra koji je nakon godina lošeg tretmana postao osvetoljubiv i divlji kao
nikada do sad
FOTO: Erdogan
(Reuters)
Prije nego što je
Turska pod palicom R. T. Erdogana skliznula u autoritarnu vladavinu, mnogi su
mislili da će nekadašnji šef Partije pravde i razvoja (AKP) ući u historiju kao
vođa koji je konačno ukrotio tursku vojsku i riješio decenijski sukob sa
Kurdima. Takvi snovi sada su dalje od realnosti nego ikad.
Erdogan je vojsci
dao bjanko ček za rat protiv kurdskih pobunjenika i uspostavio je za sebe
“udoban” savez sa generalima.
Što se Erdogana
tiče, vjerovatno je mislio da na taj način ubija više muha jednim udarcem.
Vojna kampanja protiv Kurda trebalo je ujedno da oslabi najveću nacionalnu
manjinu i konsoliduje njegovu popularnost među nacionalistima. Negdje usput,
Erdogan je očekivao da će obnoviti odnose sa vojnim vrhom koji bi mu dobro
došao sada kada ga domaći i strani protivnici sve više okružuju.
Ipak, davanje
moći vojsci može biti veoma rizično za Erdogana. U njegovom bliskom krugu ima
onih koji strahuju da predsjednik jaše tigra koji je nakon godina lošeg
tretmana postao osvetoljubiv i divlji kao nikada do sad.
Vojska zaista ima
razloga da se protivi Erdoganu. Veći dio turske historije, vojska je imala
značajan uticaj, a danas je slaba i razjedinjena. Kako bi je prilagodila
kriterijumima EU, Ankara je implementirala mjere koje su vojsku stavile pod
civilnu kontrolu. Ovlaštenja vojnih sudova su ograničena u korist civilnih koji
su sada u mogućnosti i da postavljaju komandante. Sljedeći udar došao je u
aprilu 2007. godine, kada je vojska na svoj sajt okačila ultimatum, kasnije
nazvan “e-puč”, u kojem je upozorila AKP da ne podržava Abdulaha
Gula, nekadašnjeg člana islamističke partije, u kandidaturi za predsjednika
partije. AKP je odgovorio bijesno i prkosno, a Gul je izabran.
Gotovo u isto
vrijeme, tadašnji vladini saveznici Gulenisti (islamistički pokret povezan sa
propovjednikom Fetulahom Gulenom), pokrenuli su krivične istrage protiv oficira
vojske. Zbog navodne zavjere da se obori vlada, veliki broj generala završio je
iza rešetaka, a stotine penzioniranih oficira privremeno su lišeni slobode.
Sukob AKP-a i
vojske kulminirao je masovnim ostavkama vojnog vrha krajem jula 2011. godine.
U posljednje
vrijeme, ipak, sreća se okrenula za Turske oružane snage. Od kada je Nedždet
Ozel, Erdoganov lojalista, postao šef generalštaba nakon protestne ostavke
njegovog prethodnika, Erdogan je pomalo popravio odnose sa vojskom. Pravo
opuštanje došlo je kada su Gulenisti pokrenulu istragu o korupciji u koju je
navodno bila umiješana i Erdoganova porodica i bliski saradnici. Erdogan je u
tom trenutku uvidio da vojska predstavlja potencijalnog saveznika u otvorenom
ratu protiv nekadašnjih partnera – Gulenista.
Turski vrhovni
sud je tada pod Erdoganovim pritiskom ponovo otvorio istragu o zavjeri za vojni
puč protiv vlade, proglasio dokaze fabrikovanim i oslobodio sve zatvorene
generale.
Kada je krhko
primirje sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) konačno popustilo, nestao je
još jedan trn iz odnosa AKP-a i vojske, koja se od početka protivila mirovnim
pregovorima sa PKK. Ponovno otvaranje konflikta zbližilo je vojsku i vladu, a
haos koji je zahvatio Siriju i Irak, kao i sukob sa Rusijom, također je
doprinjeo povratku vojske među glavne igrače u zemlji.
Kako bi pokazao
da je savez stvaran, Erdogan je javno počeo da hvali “herojska djela”
vojske i da brani sekularizam. Erdogan smatra da će ovi gestovi držati vojsku
mirnom, ali kako se turski predsjednik ipak igra vatrom, mnogi su zabrinuti da
će se vojska vratiti starim navikama, odnosno intervenisanju u političkim
procesima.
Iako oslabljenja,
turska vojska i dalje nije van igre, naročito pošto je uspela da zadrži
određenu institucionalnu autonomiju. Kemalizam, sekularna ideologija koja
decenijama služi kao bedem protiv islamizma i kurdskog separatizma, čini srž
učenja na visokim vojnim školama i akademijama. Religija je potpuno isključena.
Kao opravdanje za
pučeve u prošlosti, vojska se zato uvijek pozivala na zakon koji kaže:
“Turske oružane snage moraju da štite i očuvaju domovinu i Tursku
republiku kakva je definisana ustavom”.
Kako se turska
vojska uvijek oslanjala na podršku javnosti pri izvođenju puča, malo je
vjerovatno da će se u ovom trenutku odlučiti da interveniše u političkim
procesima, a naročito da obori Erdogana kojeg podržava 50 posto glasača. To bi
samo dalje narušilo njenu popularnost.
Iako puč trenutno
ne izgleda mnogo vjerovatan, postoji mogućnost da će se sukob sa Kurdima dalje
rasplamsati i da će narod početi masovnije da protestuje protiv Erdoganove
autoritativne vladavine. Ukoliko se to desi, vojska će morati da preuzme
kontrolu nad sigurnošću države, a imajući u vidu historiju, vojska će prije
izvršiti politički pritisak na vladu da podnese ostavku, nego što će izazvati
krvoproliće na ulicama. Jer ipak, Turska je otišla previše daleko u političkoj
i ekonomskoj evoluciji da bi njom vladala vojna hunta, a vrlo je blizu i
granice posle koje će njom moći da upravlja autokrata.
(The Bosnia
Times, FA)
