Jedna od najopasnijih ratnohuškačkih žiški koja je podmetnuta u ovom verbalnom i psihološkom ratu kojeg vode lideri nacionalnih oligarhija u Bosni i Hercegovini bio je javni poziv boračke organizacije pod nazivom „Zelene beretke“ za upis i regrutaciju novih članova.
Tako je to i prokomentirao Milorad Dodik nakon defilea specijalnih jedinica MUP-a RS-a na paradi u Banjoj Luci povodom svečanosti obilježavanja dana ovog entiteta. Koračnica koju su tom prilikom otpjevali relativno mladi policajci intonirana je notornim pravoslavnim fundamentalizmom. Uz povike „Za krst, za krst“ policajci su marširali i salutirali zločinačkoj bulumenti koja je okruživala Dodika.
Tako da je vijest o regrutaciji novih članova „Zelenih beretki“ došla Dodiku kao izgovor za njegovu promenadu fašističkih pokliča.
KO SU „ZELENE BERETKE“?
Dodik je „Zelen beretke“ s pravom nazvao paravojnom organizacijom. Vežu se na imena Emina Šavrakića i njegovog sina Muhameda. Švrakići su bili tjelohranitelji osnivača SDA Alije Izetbegovića, da bi prilikom raskola u ovoj stranci napustili Izetbegovića i ostali odani Adilu Zulfikarpašiću. Uoči agresije na BiH Emin Švrakić se predstavljao kao komandant grupe dobrovoljaca branilaca Sarajeva pod nazivom „Bosnae“ sa ratnim nadimkom Amidža. Zanimljivo je da Švrakić nije bio pripadnik Patriotske lige. To ukazuje da je on bio odmetnuti i samozvani vojskovođa iz kojeg je stajao Omer Behmen, koji je tada imao imidž „bošnjakog Göringa“ u SDA-u. Ohrabren tom činjenicom Švrakić se želio nametnuti kao vrhovni komandant oružanih stranačkih falangi. Behmen ga je upoznao sa Nijazom Batlakom, zvanim Mate Šarlija, koji je u to vrijeme bio komandant hrvatskih jedinica koje su se borile na dubrovčakom ratištu. Preko njega je Švrakić pokušavao dobiti naoružanje za svoje borce. Pošto je Batklak bio deklarirani pobornik ustaške ideologije, on je želio svoju ideologiju nametnuti bošnjačkim jedinicama što mu je u izvjesnoj mjeri i uspijevalo. Mnogi sarajevski dobrovoljci su nosili crnu uniformu, na primjer.
Tri događaja iz 1992. godine išla su na ruku Švrakiću da bude jedan od najpoznatiji branilaca Sarajeva. Prvo se desio incident sa transportom vojnog naoružanja kada je policija na Bistriku zaustavila jedan takav vojni šleper. Kamion su opkolili naoružani civili i nisu dozvoljavali da prođe dok se ne uvjere šta sadrži tovar koji je prevozio. Kao pregovarač pojavio se Emin Švrakić. Ispostavilo se da kamion prevozi municiju, granate i bombe, a ne banane kako su tvrdili vozači.
Potom se desilo ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, što se povezuje sa grupacijama kojima je tada komandirao Švrakić. Popularnost među braniteljima Švrakiću će priskrbiti general Milutin Kukanjac prilikom njegove razmjene sa Alijom Izetbegovićem koji je bio zarobljen u Lukavici. On će kukati kako ga napada
Švrakić sa svojim „Zelenim beretkama“.
Nakon uspostave Teritorijalne odbrane BiH, koju su sačinjavale policijske strukture sa rezervnim vojnim sastavom, takozvane „mahalske jedinice“ su rasformirane. Od tada je Švrakić uklonjen iz vojnih struktura i poslat u humanitarnu misiju u Split, odnosno u Tursku gdje je pomagao smještaju i liječenju ranjenika Armije BiH.
FOTO: (Fasimil)
Poslije rata Švrakić je živio kao penzioner, a njegov sin Muhamed, koji je također tokom rata bio napustio grad, bio je tjelohranitelj bošnjačkim diplomatama Hami Kreševljakoviću u Milanu i Biseri Turković u Zagrebu, pravi udruženje boraca pod nazivom „Zelene beretke“.
ZAVARATI TRAG KOS-U
Međutim, novinar Nedžad Latić, koji je bio blizak SDA-u, te pisao za stranačka glasila „Muslimanski glas“ i „Ljiljan“ tvrdi da se „Švrakići kite tuđim perjem“ te da nemaju nikakve veze sa imenom „Zelene beretke“ jer je on to ime izmislio kada je objavio izmišljeni intervju sa navodnim komandantom „Zelenih beretki“ čije je ratno ime Fatih. On je taj intervju objavio u „Muslimanskom glasu“ pod naslovom „Povratak bosanskog mudžahedina“. U svojim novinarskim memoarima Latić je detaljno objasnio zašto, kad i po čijim instrukcijama je objavio taj izmišljeni intervju. Navodno je to bilo nakon što je Veljko Kadijević, tadašnji glavnokomandujući general JNA, došao u Sarajevo i posjetio Aliju Izetbegovića u zgradi Predsjedništva BiH, te mu pokazao video snimak sa skupa bošnjačkih prvaka u „Domu milicije“ na kojem je odlučeno da se formiraju vojne jedinice, odnosno Patriotska liga. Navodno je video kasetu pribavio Aleksandar Aca Vasiljević, tadašnji šef KOS—a, a sumnjalo se da je to učinio preko Alije Delimustafića, tadašnjeg ministra MUP-a. Na pomolu je bila bošnjačka varijanta afere „Špegelj“. General Kadijević je Izetbegoviću zaprijetio uvođenjem izvanrednog stanja u BiH, na šta je imao pravo po ustavu, ukoliko se otkrije djelovanje paravojnih jedinica na nekom teritoriju Jugoslavije. Izetbegović je obećao da će obustaviti rad Patriotske lige te da će blisko sarađivati sa njim kako ne bi došlo do krvoprolića. Zbog toga je Latić lansirao „Zelene beretke“ kao ideju na kojoj će se bosanski muslimani organizirati ukoliko JNA proglasi vanredno stanje i pohapsi njene prvake, ali i da zavara trag KOS-u. To je uočio Munir Alibabić Munja u svojoj knjizi „Bosna u kandžama KOS-a“ tvrdeći da je to tako dobar spin da ga je mogao smisliti samo ko je i sam radio za KOS. On tezu o „beretkama“ koristi kao dokaz da su svi najbliži saradnici Alej Izetbegovića bili saradnici KOS-a, što je paranoično umobolna konstrukcija.
Latić se prisjeća da je ideju o „Zelenim beretkama“ dobio nakon gledanja filma „Zeleni anđeo“ u kojem se spominje američka jedinica istog naziva. Historiografija pokazuje da je Latić u pravu i da se treba ponositi tim potezom, ali mu, kako je izjavljivao smeta, da se to ime koristi u ratno-profiterske svrhe što je sada slučaj. Stoga je čak najavljivao tužbu protiv uzurpatora imena „Zelene beretke“ do koje još nije došlo.
Pošto se ova godina poredi sa 1992. godinom aktualiziranje „Zelenih beretki“ podsjeća na taj period.
Tako bar misli većina političara poput Zlatka Lagumdžije. Na pitanje jednog novinara smatra li da je moguć oružani sukob, on je odgovorio: „Imamo dva problema oko proglašenja vanrednog stanja. U Savjetu sigurnosti to ne može da prođe zbog Rusije. Vanredno stanje moraju proglasiti i bh. institucije što je jako teško.
Ono što nam preostaje, kao crveno dugme je aktiviranje obaveza koje ima PIC koje proizilazi iz Dejtona, to je prije svega Aneks 1A koji govori o vojnoj obavezi NATO pakta, da oni tada reagiraju ne pitajući Dodika, Komšića, Džaferovića i ostale. Već se to dešavalo. Zato je najvažnije da se ne upadne u Dodikovu zamku da odavde krene. On će biti još gori u narednom periodu. Ne smijemo dozvoliti da nervoznim potezima Dodiku dozvolimo da kaže da on brani Dejtonski mirovni sporazum.” kazao je Lagumdžija.
Upravo se to čini sa aktualiziranjem „Zelenih beretki“. Ono što je opasno jeste što oficijelne bošnjačke strukture ne uočavaju da to veoma odgovara hrvatskim radikalnim krugovima i njihovom obavještajnom podzemlju, kao što im je odgovaralo 1992. godine kada su sve činili da izazovu sukob između Bošnjaka i Srba. Tako su protežirali samozvane komandante poput Alije Šiljka, kojeg je Šime Đodan iz Zagreba poslao u Foču da organizira HOS, ili Nurifa Rizvanbegovića da u Bratuncu organizira MOS. Oni su bili ubačeni da izazovu oružani sukob na Drini da bi rasteretili hrvatsko ratište. Rizvanbegović je ubijen u ratu od strane pripadnika Armije BiH, a Šiljak je umro u bijedi u Zagrebu. Ne ponovilo se!
(TBT, Istraživački tim)