KOLUMNA
Moramo priznati
da su dva islama zarobljenja u borbi na smrt i da zbog toga što je bojno polje
planeta, a rat predstavlja prijetnju za vrijednosti koji prigrljuje Zapad, ta
borba nije samo stvar muslimana
Piše:
Bernard-Henri Lévy, thebosniatiems.ba
Francuski
premijer Manuel Valls je bio u pravu kada je nedavno rekao da nema dobrog
izgovora za džihadizam. Odbacivanje kulture izgovora, rekao je Valls, također
podrazumijeva odolijevanje iskušenju da se razmatraju objašnjenja
džihadističkog impulsa.
A Valls je bio u
pravu i 4. aprila kada je upozorio na opasnost ideološke pobjede salafizma,
doktrine koja određuje džihadizam, koja Evropu (a u Evropi Francusku) smatra
najboljim tlom za prozelitizaciju.
Francuske vlade koje su se smjenjivale
jedna za drugom u periodu od tri decenije odbacile su obavezu da se angažiraju
u ovoj debati. Ali iako je pasivnost možda mogla osigurati društveni mir na
kratke staze, omogućila je da vrijednosti, koje nisu vrijednosti republike,
puste korijene u velikim područjima francuskih gradova. To je pratilo namjerno
sljepilo, pošto su vlade odbijale priznati da je militantni islamski
fundamentalizam zapravo islamofašizam, treća globalna varijanta totalitarizma,
koju tvrdokorni kritičari osuđuju četvrt vijeka.
Neuspjeh vlade bio je poduprijet
saučesničkom kratkovidošću koja je odnijela prevagu u ekstremnim redovima
političkog spektruma. Marina le Pen, liderka ekstremno desničarskog Nacionalnog
fronta, je 2012. spojila religiozni simbol, odnosno kipu, i politički amblem,
odnosno veo. A baš ovog mjeseca je Ester Benbasa, senatorka iz partije Zeleni,
iznijela tvrdnju da mini-suknja nije manje odbijajuća od čadora. Šta Le Penova
i Benbasova rade ako ne čine prihvatljivim oblik barbarizma čije ponekad ljudsko
lice ne treba nikad dozvoliti da zaboravimo da ljudi ubijaju, sakate i siluju u
njegovo ime?
Problem čini još većim dobro poznata
prednost koju ekstremisti imaju u odnosu na umjerenjake zbog toga što
najglasnije viču. Kao što su montanjari nadglasali žirondince u Zakonodavnoj
skupštini za vrijeme Francuske revolucije, pomahnitali džihadisti nadglasavaju
veliki broj muslimana koji ne žele ništa više nego da se ostave na miru da
praktikuju svoju vjeru u miru i uz poštovanje drugih i zakona.
I konačno, tu je malodušna nesigurnost u
prethodne stavove koje imamo tendenciju da uviđamo kod naših lidera kad god
vjerski fanatici stigmatizuju one koji ih uvrijede. Jučer je to bio indijski
romanopisac Salman Rušdi; danas je alžirski romanopisac Kamel Daud. Prva
refleksna reakcija prevelikog broja lidera u takvim vremenima jeste ponovna
stigmatizacija žrtava tako što ukazuju da su to sami tražili.
U svakom slučaju, rezultat je jednostavan;
udovoljavanje nasilnom radikalizmu samo podstiče još nasilnog radikalizma. Kao
posljedica toga, shvatamo da smo u nezvaničnom stanju intelektualne hitnosti,
što je nažalost okidač za vanredno stanje koje naše vlade proglašavaju nakon
terorističkih napada.
Za hvatanje u koštac s tom hitnošću
najprije je neophodno govoriti i raditi suprotno od onoga što se često radilo i
govorilo. Preciznije, moramo iznijeti svoj stav u lice. Islamista može biti
izgubljeni musliman ili musliman koji je zastranio, ali je on ili ona svejedno
musliman. Moramo prestati stalno ponavljati da ovi izopačeni muslimani nemaju
“ništa sa islamom”.
Drugim riječima, moramo priznati da su dva
islama zarobljenja u borbi na smrt i da zbog toga što je bojno polje planeta, a
rat predstavlja prijetnju za vrijednosti koji prigrljuje Zapad, ta borba nije
samo stvar muslimana.
Čim to uradimo, moramo da se posvetimo
identifikovanju, razmrsivanju i otkrivanju mreža islamističke mržnje i terora
istom energičnošću i dovitljivošću koja se sada primjenjuje na otkrivanje
globalnih šema utajivača poreza. Koliko dugo ćemo morati čekati na
“Panamska dokumenta” salafizma? Šta spriječava velike listove da iz
mračne mreže istjeraju Mosak Fonseke globalnog džihada i njegove kriminalne
ofšor kompanije?
Takođe moramo pomagati, ohrabrivati i
ideološki naoružavati muslimane koji odbacuju islam mržnje zarad islama koji
poštuje žene, njihova lica i njihova prava, kao i generalno ljudska prava. Nije
li to ono što smo radili u ne tako dalekoj prošlosti kada je riječ o hrabrim
ljudima koje smo nazivali disidentima u sovjetskom svijetu? I zar nismo bili u
pravu u to vrijeme što smo ignorirali one koji su nam govorili da su disidenti
manjina koja nikada neće odnijeti prevagu nad kao stijena jakom ideologijom
komunizma?
To znači zaštitu i odbranu Dauda (da uzmemo
samo jedan aktuelan primjer), pisca muslimanskog porijekla koji piše na
francuskom, a koji je ukazivao da oni koji traže utočište u Evropi bi dobro
uradili ako bi naučili da poštuju evropske vrijednosti. Zbog toga je Daud
okovan dvostrukom fatvom – jedna je njegove “braće ubica”, da
pozajmimo frazu od alžirsko-francuskog novinara Muhameda Sifauija, a druga je
nekolicine navodno progresivnih i antirasističkih francuskih intelektualaca
koji su ga optužili za “recikliranje većine otrcanih klišea orijentalizma”
kada je apelirao na Arape da poštuju dostojanstvo žene.
Iskreni antirasisti, antiimperijalisti i
oni koji vjeruju u republikansku demokratiju moraju stati na stranu islama
umjerenosti i mira u njegovom ratu protiv kriminalnog islama selefista. To je
rat koji u ideološkom, teološkom i političkom smislu rat koji prožima svjetove,
kulture i ono što s pravom možemo nazvati civilizacijama, od izgubljenih
gradskih predgrađa Francuske do onih područja, na primer Kurdistan, Maroko,
Bosna i Bangladeš, gdje prosvjećeni islam i dalje živi. To je u najširem smislu
naš hitan zadatak. To je naš rat.
/Autor je jedan od osnivača pokreta
“Nouveaux Philosophes” (Novi filozofi). Jedna od njegovih knjiga je
“Ostavljeni u mračnim vremenima: Stav protiv novog barbarizma”./
(The Bosnia
Times)