Vlada i predsjednik Republike odbijaju se izjasniti o priznanju krivnje kojim je general Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog štaba HVO Milivoj Petković posredno potvrdio agresiju Hrvatske na BiH. Utvrdio je to Nacional nakon što je hrvatska politička i opća javnost znakovitom ignorancijom uvelike prešutjela vijest da je Petković, jedan od najviših zapovjednika HVO-a tokom cijelog rata HVO-a i Armije BiH, predsjedniku Haškog suda Carmelu Agiusu poslao pismo u kojemu prihvaća krivicu i odgovornost zbog koje ga je Haški sud, pravosnažnom presudom od 29. novembra 2017., osudio na dvadeset godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu etničkog čišćenja Bošnjaka s dijela teritorija BiH koji je, prema zamislima najviših funkcionera hrvatske države predvođenih Franjom Tuđmanom, trebao postati ekskluzivno hrvatski.
Što Petkovićevo priznanje suštinski znači za Hrvatsku ponajbolje se može zaključiti iz onoga što je za Nacional izjavio advokat Anto Nobilo, čovjek s velikim iskustvom i poznavanjem funkcioniranja haaškog suda. Nobilo je o tome izjavio sljedeće:
“Ako Petković, najviši zapovjednik HVO-a, priznaje svoju odgovornost, a osuđen je u sklopu udruženoga zločinačkog pothvata, to ima šire implikacije: njegovo priznanje još jednom potvrđuje postojanje udruženoga zločinačkog pothvata, u kojemu su sudjelovali, uz ostale, Tuđman, Šušak i Bobetko. To što hrvatska vlast ili prešućuje ili otvoreno ne priznaje presudu Haškog suda, nije ništa čudno: to potvrđuje da se Hrvatska uklapa u balkanski svijet negiranja utvrđenih činjenica, kao što u Srbiji negiraju genocid u Srebrenici, ili što veličaju Karadžića i Mladića. Pa i ovo što se neki dan dogodilo u Karlovcu – imenovanje mosta po postrojbi osuđenoga za ratni zločin – strašno je i govori o tome da se cijeli grad, preko svojih predstavnika, identificirao sa zločinom.”
On i danas ponavlja ono što je ustvrdio još davno:
“Dobro sam proučio hrvatsko-bošnjački rat u BiH jer sam sedam godina branio Tihomira Blaškića. Kao odvjetnik i tužitelj na početku rata u Hrvatskoj, imam i znanja o utjecaju Srbije u ratove. Moja analiza ukazuje da su Hrvatska i Srbija u ratu u BiH postupale slično, s tim da je Hrvatska oscilirala s obzirom na pritiske iz međunarodne zajednice, a Srbija je bila oštrija, premda perfidnija i efikasnija u skrivanju svog sudjelovanja u ratu u BiH.”
Nobilo zaključuje: „Pred Haškim sudom donesen je niz presuda u kojima je utvrđeno da je rat HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob. Dakle, Hrvatska je očito bila agresor u toj zemlji. Htjeli mi to ili ne, to je jednostavno tako.”
Od lične razine Petkovićevog izvinjenja, za hrvatsko su društvo važnije krivičnopravne, moralne i političke implikacije njegova prihvaćanja krivnje. A baš je to ono o čemu hrvatska vlast odbija govoriti.
A sada je, pridodajmo, svojim priznanjem predsjedniku Suda, to potvrdio i najviši vojni zapovjednik HVO-a. Petković mu je poslao pismo o kojem je Jutarnji list izvijestio 6. septembra. Riječ je o dokumentu koji je Petković poslao u sklopu višemjesečnog odlučivanja suda o njegovu zahtjevu za prijevremenim puštanjem na slobodu, koji je Petkovićeva obrana podnijela 25. novembra prošle godine. Na taj je zahtjev tužiteljstvo odgovorilo protiveći se Petkovićevu prijevremenom oslobađanju. Na taj odgovor tužiteljstva Petkovićeva je obrana uzvratila svojim argumentima, kojima je priloženo i rukom pisano pismo generala Petkovića upućeno osobno malteškom sucu Carmelu Agiusu, predsjedniku Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKZ), koji je naslijedio rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kolokvijalno poznatog kao Haški sud. To pismo, datirano 30. augusta 2021., vrijedi citirati u cijelosti:
“Poštovani gospodine Agius, moji su branitelji, uz moj pristanak, podnijeli molbu za moje prijevremeno puštanje na slobodu. U tom kontekstu osjećam potrebu da Vam se obratim i izrazim svoj stav o mojoj presudi i dosuđenoj kazni, posebno zato što je ovo i prva prilika da to osobno i učinim. Ja doista nisam osoba koja lako izražava emocije, ali to ne znači da ih nemam ili da ih ne proživljavam. Moja suzdržanost u pokazivanju emocija vjerojatno je posljedica mog vojničkog obrazovanja i odgoja jer sam gotovo cijeli život bio vojnik. Kako god bilo, uvjeravam Vas, gospodine predsjedniče, da to ne znači i moju bezosjećajnost ili nedostatak empatije prema drugima.
Poštovani gospodine predsjedniče, od ratnih događaja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, u kojima sam sudjelovao, prošlo je skoro 30 godina. Od tada nije prošao ni jedan jedini dan, a da mi se slike ratnih strahota ne vraćaju u sjećanja. Znam da će tako biti do kraja mog života. S time živim i s time se nosim kako najbolje mogu.
Rat je ljudska tragedija i zlo. U ratu i dobri ljudi mogu svojim djelima ili propustima pridonijeti počinjenju zločina. Danas, osam godina nakon prvostupanjske presude i četiri godine nakon konačne presude, imam potrebu reći i Vama i svima drugima da ja prihvaćam presudu i osobnu odgovornost za svoja djela ili propuste koji su doveli do počinjenja zločina zbog kojih sam osuđen.
Prihvatio sam i kaznu koju služim. Za počinjene zločine nema opravdanja ni izlike. Zbog toga osjećam iskreno kajanje i izražavam, i ovom prilikom, duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbini i prijateljima. Imam ljudsku potrebu da to kažem, iako sam svjestan da su moje žaljenje i izrazi sućuti slaba utjeha svima koji su izgubili svoje najmilije.
Priznanje počinjenih zločina, iskreno kajanje i izražavanje sućuti obiteljima stradalih jedini je način iskrene pomirbe, očuvanja mira i suživota među narodima u BiH i cijele bivše Jugoslavije. Nadam se da će ova moja izjava barem malo tome pridonijeti. To je najviše što ja u ovim okolnostima mogu učiniti. Vjerujem da se svaki konflikt ili nesporazum među narodima na području BiH može i mora rješavati isključivo pregovorima i dogovorima. Nikako i nikada više nasiljem i ratom.
Ovo kažem kao vojnik i to moje uvjerenje nije od jučer. U tom kontekstu i zbog toga Vam, gospodine predsjedniče, i pišem. Poštovani gospodine Agius, nadam se da ovo moje pismo nećete doživjeti na bilo koji način neprimjerenim ili protivnim interesima mira i suživota među narodima BiH. U protivnom, molim Vas da ga zanemarite.”
General Hrvatske vojske Milivoj Petković bio je u najvišem vrhu HVO-a tijekom prvih neprijateljstava, a potom i cijelog rata HVO-a i Armije BiH: načelnik Glavnog štaba HVO-a (GS HVO) bio je od 26. marta 1992. do 24. srpnja 1993. godine, da bi tog dana postao zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, što je ostao do 26. marta 1994., kada je opet, do 5. avgusta 1994., imenovan načelnikom GS HVO-a. Haški sud pravomoćno ga je, 29. novembra 2017., osudio na dvadeset godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima i sudjelovanja u udruženome zločinačkom pothvatu, zajedno s još petoricom najviših civilnih i vojnih komandanata Herceg-Bosne: Jadrankom Prlićem, Slobodanom Praljkom, Brunom Stojićem, Valentinom Ćorićem i Berislavom Pušićem. Ukupno, tih šest ljudi osuđeno je na 111 godina zatvora. U presudi, kao sudionici udruženoga zločinačkog pothvata izravno se navode, među ostalima, i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. (…)
(TBT, Nacional)