Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Broj doza vakcine protiv kovida koje su primili građani bogatih zemalja veći je od ukupnog broja stanovnika u tim zemljama – u prosjeku 105 doza na 100 ljudi. U siromašnim zemljama taj odnos je samo dvije doze na 100 ljudi. Ta razlika će vjerovatno definirati postpandemijski svijet.
Mnogo se raspravlja o nejednakostima koje je kovid učinio očiglednim, kako unutar država tako i među njima. Paradoksalno, upravo sad kad počinjemo uspostavljati kontrolu nad virusom nejednakosti su još vidljivije.
Malo je vjerovatno da će ovaj virus biti iskorijenjen. Veća je vjerovatnoća da će postati endemski, ali da će ga većina zapadnih država uspješno obuzdavati. Ne i siromašne države. Trideset najsiromašnijih zemalja na svijetu, koje zajedno imaju skoro milijardu stanovnika, u prosjeku su vakcinisale jedva 2 odsto populacije. U Demokratskoj Republici Kongu taj broj je 1 odsto, u Haitiju 0,24 odsto, u Tanzaniji 0,36 odsto. U tim zemljama „život s virusom“ značit će nešto veoma različito od onog što će značiti na zapadu.
Politike bogatih dalje će otežati život s virusom u najsiromašnijim zemljama. Do kraja ove godine klub G7 – to jest, najveće ekonomije svijeta – imat će zalihe od bezmalo milijardu doza vakcine protiv kovida; Britanija ih već ima više od 200 miliona. Te zalihe članica kluba G7 bile bi više nego dovoljne da se vakciniše cijelo stanovništvo podsaharske Afrike.
Ironija je to što mnoge siromašne zemlje pokazuju znatno više nivoe povjerenja u vakcinu, ali ne mogu je osigurati za zajednice koje žele da se imuniziraju, dok su u mnogim zemljama koje su nagomilale zalihe ljudi znatno skeptičniji prema vakcini. Jedan od autora studije o globalnoj sumnji u vakcinu primjećuje da bi „davanje prednosti distribuciji vakcine na globalnom jugu urodilo velikim napretkom u globalnoj imunizaciji“. Ali u sistemu u kom distribucija vakcina zavisi od dubine džepa logika i potreba nemaju veliki uticaj.
Priča o Kovaksu ogoljuje problem globalne neravnopravnosti. Taj projekat, koji su zajedno pokrenule Svjetska zdravstvena organizacija, Globalna alijansa za vakcinaciju (GAVI) – kampanja za povećanje pristupa imunizaciji u siromašnim zemljama – i Koalicija za inovacije u oblasti odgovora na epidemije, teži pravednijoj raspodjeli pomoću snabdijevanja vakcinama 92 zemlje s niskim ili srednjim dohotkom. Dosad je isporučeno nepunih 10 odsto od obećane dve milijarde doza.
Jedan od razloga je to što su bogatije zemlje uspjele izgurati Kovaks s tržišta vakcina i otežaju mu nabavku dovoljnog broja doza. Da bi apsurd bio još veći, pošto su izgurale Kovaks i zauzele prva mjesta u redu za vakcine, mnoge bogate zemlje su kupile vakcine preko tog projekta uprkos njegovim smanjenim zalihama. Velika Britanija, Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Saudijska Arabija i Katar kupili su stotine hiljada doza Kovaks vakcina. O tom skandalozno sebičnom postupku malo se govori.
Ako se izuzme nekoliko žarišta, afričke zemlje su donedavno imale relativno mali broj inficiranih i umrlih, ali to možda nije odražavalo realnu sliku kovida na tom kontinentu, već slabo prikupljanje podataka. Sada se situacija brzo mjenja. U trenutku kad je delta soj u velikoj mjeri pod kontrolom u Evropi jer je vakcinacija oslabila vezu između infekcije, bolesti i hospitalizacije, delta kovid hara u podsaharskoj Africi.
Većina britanskog stanovništva je revakcinisana, a neke bolnice su ipak pod znatnim pritiskom. Zamislite kako onda mora biti u zemljama kao što su Demokratska Republika Kongo ili Tanzanija, u kojima je vakcinisano manje od polovine jednog procenta stanovništva i u kojima je zdravstvena infrastruktura i prije pandemije jedva funkcionirala. Pored toga, kovid je smanjio kapacitet takvih zemalja za bavljenje drugim endemskim bolestima. Jedna studija sugerira da bi se broj umrlih od side, tuberkuloze i malarije tokom narednih pet decenija mogao povećati za 10, 20, odnosno 36 odsto u odnosu na očekivani broj bez kovid krize.
Pored neposrednog uticaja na zdravstvene službe, tu je i dugoročniji uticaj na postpandemijski oporavak. MMF je upozorio na „pogoršavanje oporavka zbog dramatičnih razlika u dostupnosti vakcine“. Ne samo što će siromašni patiti od kovida već će još više patiti od suviše sporog oporavljanja od kovida.
Još podmuklije je to što će politike kovida pojačati fizičku segregaciju svijeta. Bogate nacije već žive u ograđenim zajednicama, s Tvrđavom Evropom, Tvrđavom Britanijom, Tvrđavom Australijom koje su zamišljene tako da se spriječi ulazak onima iz siromašnih nacija, kako migrantima tako i izbjeglicama. „Izmještanje“ – insistiranje na tome da neregularni migranti i tražioci azila budu procesuirani ne u mjestu dolaska već u trećoj zemlji – sad je uobičajena praksa na zapadu. Sjedinjene Države se tako odnose čak i prema avganistanskim izbjeglicama.
U postpandemijskom svijetu, definiranom kovid pasošima i karantinima, takve politike će postati još nemilosrdnije. Prošle nedjelje grčka policija je zahtijevala od neregularnih migranata da plate kaznu u iznosu od 5000 eura čim su sišli s broda zato što nisu uradili test na kovid. Očigledno besmislen potez, smišljen više da uplaši i ponizi nego da nametne disciplinu zbog opasnosti od kovida. Javnost je negodovala i policija je ustuknula. Ipak, mogli smo da nazremo kakav će biti svijet koji dolazi, u kom će strahovi od kovida postati izgovor za nametanje strogih diskriminativnih pravila.
Od tuberkuloze do side, duga je historija vlasti koje koriste strah od bolesti kao jedan vid imigracione kontrole kojim se nepoželjni drže dalje od vlastitog praga. U svijetu podijeljenom na vakcinisane bogate i nevakcinisane siromašne, mnoge nezapadne zemlje našle su se na „crvenoj listi“ po više osnova.
A zapravo i lični interes nalaže osigurava globalne vakcinacije. Velike nevakcinisane populacije povećavaju vjerovatnoću pojavljivanja novih sojeva, koji mogu oslabiti efikasnost postojećih vakcina i učiniti ranjivijim čak i imunizirana stanovništva. Sebičnost ne nanosi štetu samo drugima – ona ide, bar u ovom slučaju, i protiv osobnog interesa.
Nejednakost je doprinjela definiranju pandemije, a vjerovatno će u još većoj mjeri definirati postpandemijski svet. A za to su odgovorne odluke zasnovane na stavu: „Važno je da smo mi dobro“, koje donose političari u bogatom svijetu.
(TBT, The Guardian)