KOLUMNA
Očigledno je
presuda od prevelikog značaja da bi se nacionalizam, podrška politici ubijanja
drugog zbog teritorija i vjera u etničku superiornost zadržali među zubima,
kako to nove političke uloge nalažu
Piše: Sofija
Mandić , thebosniatimes.ba
Međunarodni sud u
Hagu je presudio Radovanu Karadžiću za zločine u BiH i osudio ga na jedinstvenu
kaznu od 40 godina zatvora. Sud je ocijenio da je Karadžić odgovoran za genocid
u Srebrenici i opsadu Sarajeva. Pod tim predmetima odgovornosti podrazumijevaju
se: progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje
civilnog stanovništva, nezakoniti napadi na civile i uzimanje međunarodnih
talaca. Dakle, riječ je o zločinu protiv čovječnosti i kršenju zakona i običaja
rata.
Nakon presude,
stigle su i brze (reklo bi se unaprijed pripremljene) reakcije iz Srbije. Ovdje
će nas posebno zanimati reakcije vladajućih struktura, mada ni reakcije
političkih stranaka nisu manje zanimljive. One s desna žale zbog presude i
montiranog procesa, dok je jedino Liberalno demokratska partija ocjenila da je
presuda nedovoljna satisfakcija za žrtve. Druge stranke bolno ćute o ovoj temi.
Šta su o (očekivanoj)
presudi rekli premijer i predsjednik Srbije? Prvi je upozorio sve one koji
misle da će presudu protiv Radovana Karadžića upotrijebiti protiv Republike
Srpske: “Srbija to neće i ne smije dozvoliti”. Pored toga, Srbija “ne ugrožava
nikoga, ali nikome ne dâ da Srbe gazi samo zato što su Srbi”. Dakle, premijer
šalje poruku da je presuda Međunarodnog suda uperena protiv građana Republike
Srpske, kao i da je presuda posljedica „gaženja“ po Srbiji i samom Karadžiću
zbog njegove etničke pripadnosti. Iz toga jasno slijedi da premijer smatra da
se u Hagu nije odlučivalo o Karadžićevoj krivici (koja je uvijek individualna)
za najteža krivična djela, već da je u pitanju nekakva kolektivna osveta Srbima
koji nikada nikoga nisu ugrožavali. Ili, još jednostavnije – Karadžić zapravo
nije kriv.
Predsjednik
Srbije je rekao gotovo isto: presuda za “genocid” u Srebrenici “ne može i ne
smije da utiče na sudbinu Republike Srpske”. On poziva sve njene političke
predstavnike da se zajednički bore “za svoju Republiku i narod, čija sudbina
ovom presudom može da bude dovedena u pitanje”. Ovdje, izuzev negiranja
odgovornosti osuđenog, imamo i element negiranja postojanja krivičnog djela,
što se jasno ogleda u stavljanju riječi genocid pod navodnike. Sa premijerom i
predsjednikom složitće se i sam Karadžić: on kaže da “ne može da vjeruje kakva
je presuda donijeta”, te da se ona “bazira na improvizaciji, pretpostavkama,
spekulacijama, indikacijama, a ne na činjenicama”.
Tako su se
trojica političkih istomišljenika, poslije mnogo godina i dnevnopolitičkih
razlaza (poput unutarstranačkih sukoba Vučića i Nikolića ili premijerove kurtoazne
posjete i poklona u Srebrenici), ponovo našli na istoj strani: nema žrtava,
nema krivičnog djela, nema odgovornosti ni krivice. Postoji samo ugroženi
srpski narod, čiji se opstanak dovodi u pitanje. Zbog toga će već danas biti
održana posebna sjednica Vlade i sastanak sa patrijarhom.
Očigledno je
presuda od prevelikog značaja da bi se nacionalizam, podrška politici ubijanja
drugog zbog teritorija i vjera u etničku superiornost zadržali među zubima,
kako to nove političke uloge nalažu. Zbog te nove uloge, Vučić će ipak procijediti
da će “uprkos onome što se desilo u prošlosti” dati sve od sebe za pomirenje u
regionu.
Tako se još
jednom pokazalo da je mržnja prema drugom neizlječiva i da se može tek
privremeno (i loše) prikriti. Također, pokazuje se da učešće u politici
istrebljenja drugog obavezuje saučesnike na vječnu saradnju. Tako su jučer
hiljade žrtava postale nasilnici koji ugrožavaju opstanak Republike Srpske.
Vrlo je tipično da zločinci sebe proglašavaju žrtvom, čak i onda kada žrtva
odavno nije među živima. Ovom prilikom su Karadžić, Nikolić i Vučić samo
potvrdili stvarno stanje stvari i pokazali lice koje previše dobro poznajemo –
bezdušno i nasilničko, bez trunke kajanja zbog učešća u velikosrpskom projektu.
(The Bosnia
Times, Pescanik.net)