KOLUMNA
U godinama vladavine
Blair/Brown Laburistička stranka se odučila od socijaldemokratije Crosland tipa,
da ne govorimo o bilo čemu što bi ličilo na klasične modele ranog socijalizma.
Corbyn zna da je za stranku presudno važno da se ponovo nauči
socijaldemokratiji
Piše: Tariq Ali, thebosniatimes.ba
Britanska država i njene
ekonomija i kultura, njeni podijeljeni identiteti i stranački sistem su u
dubokoj krizi. Njeni lideri to poriču. Engleski političari tvrde da su
prijetnje jedinstvu države otklonjene željenim rezultatom na referendumu o
nezavisnosti Škotske. Ali rezultati prošlogodišnjih opštih izbora pokazuju da
oni griješe. Škotska nacionalna partija (SNP) praktično ima monopol na
predstavljanje Škotske u Donjem domu britanskog parlamenta, a istraživanja
javnog mnijenja pokazuju da ideja o nezavisnoj Škotskoj ponovo ima neznatnu
prednost. Uticaj ovakvog stanja stvari na krizu starih i novih laburista je
ogroman. Prisustvujemo najdramatičnijoj promjeni u britanskom stranačkom
sistemu od osnivanja Laburističke partije.
Dodajmo tome sljedeće
činjenice: konzervativci su sa 11,3 miliona osvojenih glasova dobili 331 mjesto
u parlamentu; laburisti su sa 9,3 miliona glasova osvojili 232 mjesta,
liberaldemokrati su sa 2,4 miliona osvojenih glasova spali na 8 poslaničkih
mjesta, dok su Zeleni i desničarski UKIP dobili po jedno mesto, Zeleni sa nešto
više od milion, a UKIP sa 3,2 miliona glasova. Izborni mehanizam koji tako
besramno i otvoreno favorizuje odabrane stranke ne može se opisati kao
predstavnička demokratija. Ed Miliband je podnio ostavku odmah poslije poraza,
a Harijet Harman, koja ga je privremeno zamijenila na čelu stranke, odlučila je
da ne ulazi u sukob sa torijevcima oko osnovnih načela politike štednje: znala
je da bi i nova laburistička vlada poslije 2015. sprovodila iste mjere.
Laburistička partija koja je izgubila posljednje izbore bila je konformistička
i lišena vizije, partija koja je odustala od političke borbe.
Novi sistem izbora
stranačkog vodstva koji je Ed Miliband uveo 2014. trebalo je da bude gest
pomirenja. Pošto su ga optužili da je vodeću poziciju osvojio zahvaljujući
podršci omraženih sindikata, Miliband je uveo sistem jedan član-jedan glas;
svaki glasač ili simpatizer stranke, uključujući i one koji nisu članovi, ako
uplate tri funte imaju pravo glasa (francuski socijalisti su na sličan način
izabrali Hollandea). Bio je to korak naprijed za demokratiju, a nova izborna
pravila su podržali i laburistički poslanici u parlamentu. Većina njih je
smatrala da će ulazak autsajdera samo učvrstiti status quo. Možda bi tako i
bilo da su Blairovi novi laburisti uspjeli da pronađu koliko toliko kredibilnog
kandidata. Da bi očuvali iluziju da parlamentarno krilo laburističke stranke
poštuje razlike u mišljenjima i dobru raspravu, nekoliko Blairovih sljedbenika
je podržalo kandidata sa minijaturne parlamentarne ljevice. Ista strategija je
uspješno korištena u prošlosti – posljednji put onda kada je David Miliband
nominovao Diane Abbot. Ovoga puta su računali da će kandidat ljevice uzeti
glasove Andyu Burnhamu, kandidatu koji je za njihov ukus previše otvoren za
ljevičarske ideje, i tako osigurati prolaz za Liz Kendall ili Yvette Cooper.
Onda se na sceni pojavio Jeremy
Corbyn. Istina, Corbyn nije najharizmatičnija figura, ali bar ga ne možete
pomiješati sa kandidatima koje su krojili PR stručnjaci. Učestvovao sam s njim
u mnoštvu javnih nastupa u posljednjih 40 godina i u ključnim pitanjima uvijek
je bio dosljedan. U debatama kandidata ostavljao je utisak da ga ne interesuje
skupljanje poena kod publike i da ne obraća pažnju na neprijateljski stav
medija. Guardian je podržao Yvette Cooper, Mirror je stao iza Andya Burnhama.
Apsolutno niko, pa ni sam Corbyn, nije vjerovao da bi mogao da pobjedi. Pravi
cilj njegove kampanje bio je da pokaže da postoji alternativa neoliberalnom
vodstvu koje je upravljalo zemljom posljednje tri decenije. I to je privuklo
mlade glasače i mnoge koji su zgađeno napustili partiju u godinama Blairove i Brownove
vladavine – ljude koji su Corbynovu kampanju pretvorili u društveni pokret.
Njegova kampanja je proizvela masovan pokret kojim je obnovljena baza
Laburističke stranke – sa gotovo 200.000 novih članova – i koji mu je donio
pobjedu. Osvojio je glasova gotovo koliko svi ostali kandidati zajedno.
Blairova neodmjerena upozorenja („Mrzite me koliko god hoćete, ali nemojte
glasati za Corbyna“) i Brownove optužbe za Corbynove prijateljske odnose sa
diktatorima (govorio je o Venecueli, a ne o Saudijskoj Arabiji ili Kazahstanu,
državama bliskim laburističkoj eliti) donijeli su mu još veću podršku. Blairovi
sljedbenici koji dominiraju na stranicama Guardiana – Jonathan Freedland, Polly Toynbee i ostali – nisu imali
nikakvog uticaja na ishod, uprkos očajničkim pokušajima da ocrne Corbyna. Bili
su dovoljno očajni da daju prostor i samom Baliru, čak dva puta, u nadi da će
ga rehabilitovati. Naravno, tako su samo izgubili čitaoce, uključujući i mene.
Corbynova pobjeda nije
pobjeda ultraljevičara. Njegovi stavovi su odraz nečega što mnogi u zemlji
osjećaju, a što protivnici Corbyna unutar stranke nikako ne uspjevaju da
shvate. Corbyn je to sam objasnio u jednoj od TV debata: „Kao stranka moramo da
se suočimo sa neprijatnom istinom. Na izbore 2015. izašli smo sa dobrim
manifestom, a zapravo smo bili spremni da nastavimo sa rezanjem budžetskih
troškova, da dalje smanjujemo sredstva namijenjena lokalnoj samoupravi, da
gasimo radna mjesta, da dopuštamo da ljudi i dalje trpe zbog rezova koje
sprovodimo zbog arbitrarno postavljenog roka za ostvarivanje budžetskog
suficita, zbog prihvatanja jezika mjera štednje. Moj stav je da se stranka mora
suprotstaviti politici štednje i produbljivanja jaza između najbogatijih i
najsiromašnijih u našem društvu i pripremiti se za investiranje u ekonomiju
koja može ostvariti rast, umjesto što prihvata politike koje se nameću zbog
bankarske krize od 2008. Nije potrebno da arbitrarno postavljamo rokove, jer to
znači da će teret bankarske krize umjesto onih koji su je izazvali snositi
najsiromašniji i najranjiviji članovi našeg društva“.
Kako bi bilo koji
laburistički poslanik mogao da tvrdi drugačije? Ono što im je zaista zasmetalo
bio je njegov odnos prema privatnom sektoru. Na konferenciji Laburističke
stranke 1996, Johnu prescottu je bilo dozvoljeno da zatraži renacionalizaciju
željeznice, ali poslije Blairove pobjede naredne godine, ta tema više nije
otvarana. Do danas.
Kada sam ga pitao kada je
prvi put pomislio da bi možda ipak mogao da pobjedi, Corbynov odgovor je bio
tipičan za aktivistu kakav je on do danas ostao: „Bilo je to u Nottinghamu u
posljednjim sedmicama kampanje… Znaš kakav je Nottingham. Ako se pojavi 50-60
ljudi, kažemo da je posjeta bila dobra. Došlo je njih 400, a napolju je još
bilo onih koji nisu uspeli da uđu. Tada sam pomislio da bismo mogli da pobijedimo”.
Dolazilo ih je sve više i više, što je pokazalo da je Corbyn u stanju da
mobiliše i inspiriše veliki broj ljudi, te da je podrška za ostale kandidate,
osim podrške u medijima, zanemariva.
Njegova pobjeda je
oživjela englesku politiku. Užasnuti protivnici iz redova laburističkih
poslanika odmah su počeli da kuju zavjeru za Corbynovo rušenje. Lord Mandelson
nas je obavijestio da laburisti u parlamentu neće odmah rušiti svog lidera: „Ne
bi bilo u redu“, pisao je, „insistirati na tom pitanju unutar stranke pre nego
što šira javnost donese konačni sud“. Ozlojađen demokratskim udarom unutar
stranke koju je oblikovao prema sosptvenom liku, Balir je izjavio da laburisti
ne mogu dobiti izbore ukoliko se Corbyn ne skloni. Brown je ostao relativno
uzdržan, možda zato što je bio zauzet pregovorima o privatnim finansijskim
projektima sa investicionom firmom Pimco (Ben Bernanke i bivši predsjednik
ECB-a Jean Claude Triche također su članovi njenog „globalnog savjetodavnog
odbora“). U isto vrijeme, njegov uvaženi bivši ministar finansija lord Darling
počeo je da radi za banku Morgan Stanley na Wallstreetu. To mora da je
razveselilo Blaira, koji je bio savjetnik J. P. Morgana još od 2008. Novi
laburisti su se konačno ponovo okupili u zemlji slobode. Svi oni propisi kojima
su sužavali nadležnosti države donijeli su plodove. Praktično svaki viši član Blairovog
i Brownivig kabineta završio je u nekoj od korporacija koje su imale koristi od
njihovih politika. Na primjer, bivši ministar zdravlja Alan Milburn nalazi se
na platnom spisku nekoliko kompanija koje nude privatne zdravstvene usluge, a
trenutno radi za Camerona kao šef Komisije za društvenu mobilnost i siromašnu
djecu.
Establišment je odlučio da
u kampanji protiv Corbyna upotrebi šefa generalštaba Sir Nicholasa Houghtona. U
intervjuu koji je dao Anderw Maru 8. novembra 2015. on je potvrdio da je vojska
nezadovoljna zbog Corbynovog unilateralizma koji ugrožava „kredibilnost
politike odvraćanja“. U istoj emisiji, Maria Eagle, laburistička poslanica koja
je kao ministarka odbrane u sjenci imala mjesto u prvim klupama parlamenta,
praktično je potvrdila Maru da se slaže sa generalom. A to je bio samo jedan
dan u kampanji protiv Corbyna. Sunday Times je prije toga objavio intervju sa
„aktivnim generalom na visokoj poziciji“. „Pripadnici armije su veoma
uznemireni“, navodno je rekao general, od same pomisli da bi Corbyn mogao da
formira vladu. „Vidjeli biste… generali bi se direktno i javno sukobili sa
Korbinom oko… nuklearnog programa Trident, povlačenja iz NATO-a i eventualnih
planova za redukovanje i slabljenje oružanih snaga… Došlo bi do masovnih
ostavki na svim nivoima… što bi praktično značilo pobunu. Ne možete bezbjednost
zemlje povjeriti tamo nekom odmetniku“. Činjenica da su izostale bilo kakve
reakcije na takav pokušaj miješanja vojske u politiku najviše govori o tome
koliko nisko se srozala britanska politička kultura. Kada je Corbyn pokušao da
se požali, bivša torijevska uzdanica Ken Clarke je odgovorio da vojska ne
polaže račune parlamentu, već kraljici. Bilo šta, samo ne Corbyn – makar i
banana monarhija.
Cameron je u decembru
zatražio odobrenje parlamenta za slanje britanskih aviona u akcije protiv
Islamske države u Siriji. Iz njegove perspektive, mogući koristan efekat
očekivanog pozitivnog ishoda glasanja bilo je dodatno otežavanje Corbynove
pozicije kao lidera stranke. Pošto mu je Maria Eagle zabila nož u leđa, Hilary
Benn se spremio da ga napadne sprijeda. Njegov podli govor – u koji je umiješao
Hitlera i Španski građanski rat – ovacijama su ispratili torijevci i tvrdokorni
Blairovi sljedbenici u parlamentu. (Šteta što dvosatna polemika o ratu u Iraku
između Hilary Benna i njegovog oca nije snimljena, transkribovana i objavljena
u štampanim dnevnicima Tonya Benna – mada je Tony često pričao o tome sa
prijateljima.) Ali ni to nije srušilo Corbyna. Na insistiranje najbližih
saradnika, lider laburista je – po mom mišljenju pogrešno – dopustio da se poslanici
nezavisno izjašnjavaju. (John McDonnell, ministar finansija u sjenci, tvrdio je
da je to „pitanje savjesti“.) Na kraju se 66 laburističkih poslanika pridružilo
torijevcima i glasalo za bombardovanje meta u Siriji. Neki od njih su
prisustvovali prezentacijama ministarstva odbrane koje su bile napravljene da
ih uvjere da neće biti kolateralnih žrtava. Ali većina laburističkih poslanika
je podržala Corbyna i glasala protiv. Frustrirani mediji su to pokušali da
pripišu „pritiscima“ koje je na poslanike vršila organizacija Zaustavimo rat, u
kojoj je Corbyn zamijenio pokojnog Tonya Benna na mjestu predsjedavajućeg.
Otvorena sezona medijskog lova na antiratne aktiviste potrajala je čitavu
sedmicu. Jedan od rezultata je to što su se Zeleni uplašili, pa se bivša
liderka stranke Caroline Lucas povukla iz savjeta organizacije. Da li je to
zaista bila njena odluka ili ideja nesposobne Natalie Bennet koja je strahovala
da će Corbyn odvući previše simpatizera Zelenih? Corbyn nije ni trepnuo: na
večeri organizovanoj za prikupljanje sredstava za organizaciju rekao je
okupljenima da je ponosan na sve što je organizacija postigla od vremena rata u
Afganistanu i da mu je čast što joj predsjedava.
Kasnije iste sedmice,
vanredni izbori u Oldhamu, u medijima najavljeni kao još jedna dolazeća
katastrofa za Corbyna (Geroge Eaton je u
New Statesman tvrdio da je od „insajdera“ saznao da „poraz uopšte nije
nemoguć“), završili su se ubedljivom pobjedom. Corbynovi neprijatelji su se
našli u defanzivi. Rekonstrukcijom kabineta u sjenci početkom nove godine
sklonjeni su Maria Eagle i još nekolicina, ali Benn je ostao, što pokazuje s
kakvim političkim otporima se Corbyn nosi. Pokušaji promjene odnosa snaga u
kabinetu u sjenci dočekivani su pretnjama masovnim ostavkama. Koliko dugo
parlamentarni laburisti mogu voditi rat sa sopstvenim liderom? Izvjesno je da
Corbyn neće popustiti pod pritiskom i da neće odustati. Napadači će iskoristiti
sva sredstva da ostvare svoj cilj. Loši rezultati na lokalnim izborima u maju?
Kriv je Corbyn. Sadiq Khan, kandidat laburista za mesto gradonačelnika Londona,
naglašava da je otvoren za saradnju sa svetom biznisa – vjerojatno više nego
kandidat konzervativaca Zac Goldsmith koji, budući da je već bogat, ne mora da
se dodvorava udruženju poslodavaca. Ako pobjedi, Khan će biti proglašen za
novog kandidata za lidera stranke. Ako izgubi, to će, naravno, biti Corbynova
krivica. Što se tiče izbora za škotski parlament, ispitivanja javnog mnijenja
ukazuju na ubjedljivu pobjedu SNP-a. Corbynova krivica? Naravno. Zombiji koji
vode laburističku stranku u Škotskoj pripremili su katastrofu 2015, najteži
poraz u historiji Laburističke stranke. Ali kada izgube na sljedećim izborima,
krivica će se pripisati Corbynu.
Mada ne postoji mehanizam
koji bi laburističkim poslanicima omogućio da glasanjem o povjerenju smijene
lidera stranke, nema sumnje da bi Corbyn u takvoj situaciji ponovo raspisao
izbore. Da li bi morao iznova da traži podršku poslanika ili bi kao već
izabrani lider mogao automatski da se kandiduje? To je nejasno i o tome bi vjerojatno
morao da se izjasni upravni odbor stranke, vjerojatno u Corbynovu korist. Promjena
pravila bi morala da se ratifikuje na konferenciji Laburističke stranke. S
obzirom na popularnost kod članstva, Corbyn bi vjerojatno i tu pobijedio. Šta
onda? Izdvajanje zasebne frakcije Blairovih poklonika, u maniru
Socijaldemokratske stranke? Ta stranka je nekada u svojim redovima imala više
poznatih i inteligentnih socijaldemokrata – Roy
Jenkins, Shirley Williams, David Owen, Peter Jenkins i Poly Toynbee – ali je
osakaćena izbornim sistemom. Da ne bi sasvim nestala morala je da pristane na
političku transplantaciju i spajanje sa liberalima. Eksperiment se
katastrofalno završio 2015. Ako bi i sami pokušali nešto slično, Blairovi
sljedbenici bi prošli mnogo gore, čak i ako bi neko od njih pristao da ustupi
svoje sigurno mesto Davidu Milibandu.
Dok se raspoloženje u
Škotskoj pomjeralo ulijevo, politički centar u Engleskoj je od osamdesetih
godina otišao toliko udesno da čak i Corbynov i Mcdonellov ekonomski program,
koji nije naročito radikalan – sve što traži na domaćem frontu je nešto malo
socijaldemokratije, da bi se ojačala socijalna država, i umjerene fiskalne
manipualcije distribucijom dohotka – predstavlja potpuni raskid sa konsenzusom
koji su ustanovili Margaret Thacher, Blair/Brown i Cameron. Mišljenja i navike
koji su dominirali našom kulturom gotovo četiri decenije – privatno je bolje od
javnog, pojedinac je važniji od društva, bogati su privlačniji od siromašnih,
simbioza krupnog kapitala i sitne politike – ispostavljaju se kao ozbiljna
prepreka napretku. Mnogi koji kritikuju Corbynovu „nepodobnost“ ne usuđuju se
da izvuku zaključak da u sadašnjoj situaciji nema prostora ni za kakvu
progresivnu alternativu. Dogmatska energičnost sa kojom EU i Trojka suzbijaju
svaki pokušaj ljevice da otkloni postavljene prepreke doprinijela je jačanju
desnice u Francuskoj, Holandiji i sada Njemačkoj. Također je dovela na vlast
izrazito desničarske vlade u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj. To je
jednim dijelom posljedica odbijanja da se toleriše čak i najmanja mjera
socijaldemokratije.
Stvaranje Momentuma,
pokreta koji se opisuje kao „mreža ljudi i organizacija koji žele da održe
energiju i entuzijazam Corbynove kampanje“, ujedinilo je dugo uspavane
sljedbenike Tonya Benna među laburistima i mlade aktiviste koje je privukla
Corbynova liderska kampanja. Corbyn se hvali da samo u njegovoj izbornoj
jedinici Laburistička stranka ima 3.300 članova i 2.000 simpatizera – ukupno
više od 5.000 ljudi u jedinici gdje za laburiste glasa njih 30.000. Svaki šesti
glasač Laburističke stranke je i njen član. To je zapanjujuća brojka, ali
stanje u drugim jedinicama nije takvo. Pokret kao što je Momentum mogao bi da
proširi podršku djelovanjem unutar aktuelnih kampanja protiv rata i protiv mijera
štednje, kroz registraciju glasača, podsticanjem mladih da se angažuju u
politici, redovnim polemikama sa zagovornicima suprotnih stavova (ne samo na
društvenim mrežama) itd. Jedino pokret sličan onom koji ga je doveo na čelo
stranke može ga odvesti i u Downing Street .
Utisak koji je primjer Škotske proizveo u Engleskoj ne smije se potcijeniti.
Čak i najveći medijski cinici bili su zapanjeni stepenom politizacije u
diskusijama i debatama koje su se pred referendum u Škotskoj vodile na svakom
koraku. Desetine hiljada onih koji su izašli da podrže Corbynovu Laburističku
stranku ne razlikuju se mnogo od ljudi koji su se pokrenuli da podrže SNP.
Pripadnici SNP-a u parlamentu u Westminster podržavaju laburističku ljevicu u
mnogim pitanjima i nema sumnje da će tako biti i kada torijevci u aprilu pred
Donji dom ponovo iznesu predlog za obnavljanje Tridenta, što će njihovim
saveznicima u Laburističkoj stranci pružiti još jednu priliku da destabilizuju
Corbyna.
Velika većina u Škotskoj
podržava uklanjanje nukelarnih projektila sa škotskih obala. U ostatku
Britanije mišljenja su podijeljena i variraju u zavisnosti od formulacije
pitanja. Nekoliko penzionisanih generala su osporavali isplativost Trajdenta, a
čak je i Blair u memoarima priznao da su u pogledu odnosa cijene i koristi (31
milijarda funti, uz 10 milijardi u rezervi za održavanje i procjenjene troškove
za ukupan životni vijek od 180 milijardi funti) „zdrav razum i praktičnost“
nalagali da se od projekta odustane. On se tome usprotivio jer bi to „previše
degradiralo status koji imamo kao nacija“. Drugih razloga nije bilo. Trajdent
je Britaniji bio potreban kao simbol – i kao sredstvo da ostane jedan korak
ispred ili iza Njemačke, zavisno od toga s koje strane se stvar posmatra. Oni
koji sanjaju o britanskom prstu na nuklearnom obaraču žive u svetu mašte: taj
prst će uvijek biti američki. Zato je ideja o kojoj se nedavno raspravljalo u
vezi sa EU i brexitom, ideja da bi Donji dom trebalo da izglasa deklaraciju
kojom se potvrđuje suverenitet Britanije, silno zabavila strane komentatore.
Svi znaju da je Britanija vazalna zemlja od 1956. Brexit (koji podržavam iz
dobrih socijalističkih razloga) neće povratiti njen suverenitet. Jedina zaista
suverena zemlja u zapadnom svetu je Amerika. Ovdje treba napomenuti da je SNP za
članstvo u NATO-u. Kao što je bila i Siriza u neka bolja vremena. Tako se
izjašnjava i Podemos, pa je jedan od njihovih lidera nedavno izjavio da bi NATO
mogao da doprinese demokratizaciji španske vojske. Ali svako ima pravo na svoje
iluzije.
Corbynov radikalizam nije
toliko u onome šta predlaže na domaćem frontu – jer to isto predlažu mnogi
ekonomisti i drugi, uključujući i Berrniea Sandersa, deklarisanog demokratskog
socijalistu – već u njegovoj namjeri da se miješa u vanjsku politiku. Corbynova
kritika apsurdno visokih troškova za vojsku nije daleko od kritika koje
istaknuti američki ekonomisti upućuju sopstvenoj administraciji. Joseph Stiglitz
(Corbynov savjetnik za ekonomiju) i Linda Bilms tvrde da trošak od 8 triliona
dolara, koliko je Amerika potrošila na ratove od 2003. ozbiljno ugrožava
dobrobit te zemlje. „Trilion dolara je“, komentarišu oni, dovoljno je da se
sagradi 8 miliona kuća, da se plati 15 miliona dodatnih nastavnika za državne
škole za jednu godinu, da se 120 miliona djece uključi u jednogodišnji program
pripreme za polazak u školu, da se 530 miliona djece zdravstveno osigura za
jednu godinu ili da se plate školarine za 43 miliona studenata za
četvorogodišnje studije na državnim univerzitetima. Sad pomnožite te brojke sa
tri“.
Neki od američkih
historičara i analitičara realističke škole ne ustežu se da kritikuju vanjsku
politiku svoje zemlje. (Nedavni Trumpov napad na Buša povodom Iraka im dosta
duguje.) Johnu Mearsheimeru u Čikagu, Stephen
Waltu na Harvardu, Barry Posen na MIT-u i Christopher Laneu u Teksasu sada se
pridružio i bivši američki general sa četiri zvjezdice Andrew Bacevich. Njihovo mišljenje nastavlja da
evoluira. U Američkoj imperiji Bacevich osporava nekadašnje realističko
tumačenje da je hladnoratovska politika SAD bila samo odbrambena reakcija na
sovjetske ambicije i tvrdi da je produbljivanje sukoba četrdesetih godina bilo
deo pokušaja uspostavljanja globalne hegemonije. Kada nešto slično kažu Corbyn
i njegovi saradnici, optužuju ih za antiamerikanizam, ekstremizam, ugrožavanje sigurnosti
zemlje itd. Corbyn je već dugo neprijateljski nastrojen prema NATO-u i EU u
njihovom sadašnjem obliku, a njegovi stavovi o tome toliko su strani
laburistima koji danas sjede u parlamentu da su zasad gurnuti pod tepih.
U godinama vladavine
Blair/Brown Laburistička stranka se odučila od socijaldemokratije Croslandovog
tipa, da ne govorimo o bilo čemu što bi ličilo na klasične modele ranog
socijalizma. Corbyn zna da je za stranku presudno važno da se ponovo nauči
socijaldemokratiji. Ne tako davno to je izgledalo kao beznadežan projekat.
Sada, začudo, šansa postoji. Statističkim podacima o globalnoj nejednakosti
očajnički je potreban neko ko će ih predstaviti na način koji kod ljudi izaziva
bijes, pokreće ih i inspiriše. Ako Corbynu to pođe za rukom, bićemo svjedoci
velikog preokreta u engleskoj politici.
(The Bosnia Times, Preveo
Đorđe Tomić, Peščanik.net)