Iako je Stranka demokratske akcije preživjela 7-8 raskola i sve ih uspjela sanirati, sukob Denisa Zvidzića sa Bakirom Izetbegovićem može biti koban po ovu stranku. Već su analitičari nagovijestili da će to biti udarac ravan onome koji je Haris Silajdžić zadao ovoj stranci svojim odlaskom. I bili su u pravu. Bez obzira što Zvizdić nije format političara kakav je bio Silajdžić i nema ni približno njegovu harizmu, njegov izlazak iz SDA je ogroman gubitak za stranku. Jer ako Zvidzić nije Silajdžić, nije ni Bakir Alija. Pored toga sadašnja SDA nema ni pola one snage i političke moći kakvu je imala u vrijeme kad se dešavao sukob sa Silajdžićem.
DENIS PROTIV DENISA
Razumljiv je interes i radoznalost javnosti gdje će se Zvizdić skrasiti i kojoj će se opciji prikloniti. Za sada je dobrodošao i u NiP i u SDP, bar tako su se izjasnili Dino Konaković i Zukan Elez, član Predsjedništva SDP-a.
Zanimljivo je da su Elez i Vojin Mijatović pozvali i Željka Komšića da se vrati u SDP, dok o svemu njihov stranački Nermin Nikšić šuti. Vjerovatno su ovo neki „probni baloni“ koje sam Nikšić pušta preko svojih odanih ali najagilnijih suradnika. Ne bi čudilo ako bi neki cinik pozvao i Zlatka Lagumdžiju da im se vrati sa obrazloženjem kako bi on bio vrjedniji i korisniji SDP-u od Komšića i Zvizdića zajedno. Očito je Zukan i Mijatović „polupali lončiće“ jer ono što cijene kod Zvizdića nedostaje Komšiću. Kako to, an primjer, da Zvidzić napušta SDA, a da je Komšić još uvijek u Izetbegovićevom „zagrljaju“?! Kako to da Komšiću ne smeta ništa u politici SDA od onoga na što Zvizdić ukazuje?! Vjerovatno samo stoga što Mijatović dolazi iz Banje Luke i što ne poznaju sarajevsku „balsku politiku“ niko mu iz SDP-a nije proturječio. A većina njih zna da bi Komšić bio samo „Bakirov lisac u SDP-ovu kokošinjcu“.
Ovakvo kadrovsko licitiranje još ne šteti SDP-u, a moglo bi. Nikako se Denisu Bećiroviću ne bi svidjelo ako bi njegov imenjak Zvizdić pristupio SDP-u. Prema tome, sve je ovo za sada „igranka“ oko kandidature za članove Predsjedništva BiH i ništa više. SDP-u bi bilo bolje da se posveti gorućim problemima i da razgleda malo oko sebe kako bi vidio šta se dešava sa njenim partijskim druga(ri)ma koje trpe poraze od „trećih opcija“ koje preuzimaju njihovo biračko tijelo. To pokazuje drugu vrstu problema kojeg SDP ima. Radi se o nemoći ove stranke da se regenerira za šta joj uopće nisu potrebni istrošeni i umorni političari poput Komšića, Zvizdića i Lagumdžije.
„DESANT“ NA SARAJEVO
„Uopće nije iznenađenje što je Tomislav Tomašević postao gradonačelnik Zagreba, bilo bi čudo da su Zagrepčani odabrali nekoga drugoga“, pišu hrvatski analitičari.
Jer ako su kao autsajderi izveli ovakav desant na Zagreb, budu li to željeli – osvojit će i Hrvatsku, smatraju analitičari.
Robert Bajruši u knjizi je detaljno opisao nastanak opcije koja predstavlja pokret koji bi možda mogao izmijeniti Hrvatsku uspije li promijeniti Bandićev Zagreb. “Možemo! i ostali nisu nastali ni iz čega. Nova hrvatska ljevica nastala je prije jednog i po desetljeća na zagrebačkim ulicama, na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj, u višegodišnjem sukobu s Milanom Bandićem i tajkunima koji su uzurpirali centar glavnoga grada. Ti ljevičari nemaju nikakve veze s nekadašnjim komunistima ili bivšom državom, uostalom, kad se 1991. raspala Jugoslavija, jezgra današnjeg lijevo-zelenog bloka još je išla u osnovnu školu ”, piše Bajruši.
„Ova je geneza jako važna – dosadašnji je duopol HDZ-a i SDP-a počivao na igri koja je vremenom postajala sve providnija: HDZ su birače plašili “povratkom u komunizam” i “Jugoslaviju”, što ih navodno čeka ako izaberu SDP, dok je SDP sjedeći na klupi za rezerve povremeno brundao kako je riječ o “stranci opasnih namjera” i čekao da se zamore od krađe, pa da i oni malo voze državni brod. No – što HDZ može sad, kad su došli ovi, skoro pa milenijalci? Djeca koja su bili osnovci kad je socijalizam pucao po šavovima? I među kojima mnogi, usput budi rečeno, nisu “deca komunizma”, nego djeca prvoklasnih patriota. Na to pitanje HDZ i desnica u Zagrebu nisu imali odgovora“, tvrdi Bajruši.
Možda se za Našu stranku moglo reći da je bila na trgu „trećeg puta“ od kada ju je bio preuzeo Peđa Kojović. Međutim, oni su politiku shvatili više kao „pledoaje za dokolicu“ i neki osobni karijerni probitak, nego kao aktivnu borbu sa društvenim zlima koja su iznjedrili režimi i nacionalističke stranke. Jar da je Naša stranka i osvojila sve gradske općine, kakav uspjeh je ostvarila platforma Možemo u Zagrebu, oni sigurno ne bi počeli hapsiti kriminogene strukture u gradskoj upravi i tajkune kao što ovi hapse Bandićeve tajkune.
Na tom putu je bio i Dino Konaković sa svojim NiP-om. Bar tako su ga građani bili doživjeli na proteklim izborima, pa su mu samo stoga dali iznenađujuće puno glasova. Ali ono što je do sada pokazala ova stranka više govori o psihologiji ovdašnjih opozicionih političara koji kad shvate da ne mogu pobijediti vlastodršce, mogu im se prikloniti.
Zato do sada nema trećeg puta koji je neminovan za Bosnu i Hercegovinu.
(TBT, Tim za analitiku)