Bosna i Hercegovina neće biti NATO članica, bez ozbiljne reforme sigurnosnog i pravnog sektora. Na nekoliko adresa u Evropi, ovaj sektor je tipiziran kao kriminalan, što brine eventualne donatore, a BiH stavlja u poziciju da će morati pokrenuti ozbiljan procese procjene stanja u ovim sektorima i dovođenja u demokratske okvire.
Samo treba političke volje
Nedostatak političke volje da se pogleda istini u oči i kaže da BiH ovako dalje ne može osnovni problem ove temtike. Politički subjekti i ovi što bi preko noći da nas vide u Bruxellesu, kao i ovi što baš i ne bi, bježe od reformi koje bi se morale desiti. Svi iz istog razloga; ne gubi im se moć, a i dobro se snalaze u stanju neodgovornosti i bezakonja. Nemojte misliti da bi reforme uštinula samo Milora Dodika, zadeverala vlast u manjem i otklonile pomisao o trećem (zna se) entitetu, pročistilo bi se i osoblje voza koji nas kao fol vuče u Bruxelles.
Reforme su proces redistribucije moći kako između stranaka/partija, tako i između vlasti i naroda. Malo ko je spreman osmisliti, kreirati i implementirati proces čiji bi krajnji rezultat bio bez njegovog radnog mjesta ili bez njega na “njegovom” radnom mjestu. Recimo, promicatelj evropskih vrijednosti, baš insistira na “svom“ radnom mjestu.
Lista potrebnih reformi i mogućih akcionih planova za njihovu izvedbu mora biti realna, provediva, mjerljiva, planski, organizaciono i finansijski zaokružena, a prije svega zasnovana na objektivnoj procjeni stvarnog stanja u sigurnosnom sektoru i pravosuđu.
Imamo kriminalan tip sigurnosnog sektora
Ne čekajući da procjenu uradi i objelodani ovdašnja vlast, neke zemlje i međunarodne organizacije su to učinile, da bi osmislile svoju pomoć Bosni i Hercegovini. Veliki broj njih sigurnosni sektor u Bosni i Hercegovini, nećete se iznenaditi, ocjenjuje kao kriminalan. Slično su ocijenjeni sigurnosni sektori u zemljama koje su i sada u konfliktu, poput Libije, Malija ili Centralno Afričke Republike.
Kriminalan sigurnosni sektor znači da ga odlikuje visok nivo korupcije, nepotizma i unutrašnje erozije. Nije ova ocjena posljedica slučajeva Memić i Dragičević, niti gotovo obaveznog hapšenja policajaca u akcijama tužilaštva i SIPA-e protiv organiziranog kriminala, nego zbog niza drugih činjenja ili ne činjenja od strane sigurnosnog sektora i pravosuđa u BiH.
Pogleda li se dublje, sposobnost sigurnosnog sektora je ocijenjena srednjom ocjenom (ne, nije riječ o zlatnoj sredini), jer vlast ima monopol nad nasiljem i taj monopol koristi i zloupotrebljava, sa eklatantnim primjerima odsustva sigurnosti običnih ljudi. Sigurnosni aparat je tu, da štiti vlast, umjesto da bude servis sigurnosnih potreba ljudi, žena, dječaka i djevojčica, povratnika ili manjina. Obični, mladi ljudi svojim odlaskom iz Bosne i Hercegovine daju jednako negativnu ocjenu nivoa povjerenja u sigurnosni sektor i pravosuđe. Ako ih je otišlo 300 hiljada, a jeste (!), to je tristo hiljada negativnih ocjena.
Većina osoblja sektora sigurnosti je prošla obuku, dizajniranu prema standardima modernih i stabilnih društava. Naučeni su da profesionalno/zanatski obavljaju posao, što uglavnom i rade, dok ne naiđu na nekog iz stranke ili vlasti, a onda za male pare mijenjaju ubjeđenja i kvalitetu rada.
Mi i bi i ne bi
Nivo motivacije za reformu je jedva srednjeg intenziteta, jer mi bi i ne bi da se šta mijenja. Čak i ono malo što se uradilo, jedni bi da resetuju. Nosioci javnih funkcija ne poštuju zakone za čiju implementaciju su odgovorni. Većina zakona se donosi skraćenim postupkom, bez javne rasprave, ili se sadržaj i preporuke javne rasprave zanemaruje. Odluke domaćih i međunarodnih sudova se ne sprovode. Više od deceniju se gotovo ništa ne dešava na planu reforme sigurnosnog sektora. Oružane snage su, budimo realni, djelimično integrirane, a korak ka potpunoj integraciji nikako da se napravi. Pitanje nepokretne imovine gotovo da stoji, repovi u rješavanju viškova naoružanja i municije stižu kao sudski epilog. Pješadijski pukovi učestvuju u obilježavanju događaja (iz minulog rata ili u vezi sa njim), koji nas nanovo dijele. Multietnički, rodovski pukovi nikako da se uspostave. O rezervi da i ne govorimo. Interes za vojni poziv nije ni blizu potrebnom. Pojedini oficiri i podoficiri su bili pred izazovom da se povuku sa međunarodnih vježbi na poziv etno-lidera, ali su profesionalno postupili. Međutim, ima procjena koje govore da ne mora uvijek biti tako. Neodgovorni političari kažu da bi brzo mogli mobilizirati entitetske vojske, koje po zakonu ne postoje. Predsjedništvo, kao civilna komanda, malo radi da pripadnike OS BiH zaštiti od takvih izazova.
OS BiH su ipak pozitivan dio priče. Za to vrijeme policija ostaje rascjepkana, odvojena i vjeran čuvar vlasti i vladara. Ovi što ih plaćaju (našim parama) bi htjeli još veću političku kontrolu. Gubitak entitetskih vojski nastoji se nadomjestiti militarizacijom policije, što borbenim sredstvima, što strukturom. Svaki pokušaj unapređenja operativnih i koordinacijskih sposobnosti policijskih snaga se tumači kao pokušaj ugrožavanja Dejtonskog sporazuma.
Parlamentarna demokratija – višak
I na kraju kada govorimo o legitimnosti sigurnosnog sektora Bosne i Hercegovine moramo priznati da neformalne strukture moći ostaju dominantne. Pred njima pada sav trud da se uspostavi vrijednosni sistem primjeren demokratskom društvu.
Stranke na vlasti imaju vlast, ali uporno pribjegavaju vaninstitucionalnom dogovaranju po kafanama, na marginama nekih sastanaka, kojekakvim mehanizmima, telefonima, i kako već ne. Polovina ljudi iz zakonodavne i izvršne vlasti je angažovano u vaninstitucionalnim aktivnostima.
Pravosuđe je priča za sebe, koju smo doveli do apsurda. Pojedinačno svi, od tužilaca do sudija, su prošli obuku koja priliči pravosuđu demokratskih zemalja, ali nešto ne štima.
Integritet i transparentnost pravosudnih institucija su na niskom nivou. Isuviše je politike koja može odgoditi, usporiti ili ubrzati rješavanje predmeta. Politička korupcija je stvarna platforma kriminalnog sigurnosnog sektora u Bosni i Hercegovini. Ima je svuda, kao korova. Obračun sa njom zahtijeva novu političku sinergiju i sistemsko stvaranje uslova da se pojavi ovdašnja gospođa Laura Koveši.
Valja nama đuture u Bruxelles
Sve u svemu, sigurnosno-pravni sektor Bosne i Hercegovine je ocijenjen kao kriminalan i to na više evropskih adresa. Istih onih adresa koje trebamo ubijediti da imamo konsenzus oko vrijednosti demokratskog društva kojem težimo, te da kroz programe reformi namjeravamo dostići spomenute vrijednosti. Nema sumnje da treba napraviti iskorak ka vlastitoj institucionalnoj procjeni stanja i realnom planiranju, organizaciji i implementaciji dogovorenih reformi.
Ostavimo se dnevno-političkih priča o nazivu dokumenta, šta je ko potpisao ili rekao, ili ko je kome dohakao, na mangupskoj ravni. NATO integracije su isuviše ozbiljan proces da bi bile lajtmotiv kabadahijskog, međustranačkog nadmudrivanja. Ne treba ovaj posao ni formalno otaljavat, tek toliko da bi zadovoljio formu zahtijevanog akta, i sa figama u džepu čekati da se planirano ne ostvari. U Bruxelles će samo cijela zemlja, sa sigurnosnim i pravnim sektorom i javnom upravom, u koje imaju povjerenja građani.
Ovdje ne govorimo o mogućem uticaju međunarodne zajednice, pojedinih država i njihovih ambasada, te institucija međunarodnih organizacija, na procese reforme. Nije za zanemariti da je NATO zainteresiran za ulazak BiH u tu organizaciju, da EU još nije načisto šta i kako hoće riješti Balkansku paradigmu, da OSCE ima izgrađen pristup upravljanju i reformi sigurnosnog sektora i može nam pomoći, da ruski interes na Balkanu nije da ovaj prostor bude nestabilan, već nesposoban da krene dalje ka Bruxellesu, da je kineski interes čisto ekonomski, sa mogućim političkim i ekološkim posljedicama.
Ali o tome drugi put. Danas su nam važniji naši koraci. Trošimo ih na reforme, pardon ANP.
/Autor Hamza Višća je vojni analitičar i umrovljeni oficir OS BiH/
(TBT)