KOLUMNA
Medinskom
Poveljom, prvim Ustavom države Medine, naš Poslanik (savs) donio je demokratsko
i mirno uređenje kakvo ranije nije viđeno na Arapskom poluotoku, i to u urbanoj
zajednici čiji su članovi bili različite rasne, religijske i plemenske
pripadnosti
Piše: Harun
Yahya, thebosniatimes.ba
Medinskim
Ustavom, prvim Ustavom države Medine, naš Poslanik (savs) donio je demokratsko
i mirno uređenje kakvo ranije nije viđeno na Arapskom poluotoku, i to u urbanoj
zajednici čiji su članovi bili različite rasne, religijske i plemenske
pripadnosti
Prema ovom
ustavu, svi građani Medine treba da žive zajedno u miru, urede svoj život prema
vlastitoj religjiji i uvjerenjima i da imaju mogućnost da osnuju i uređuju
svoje institucije i zakone. Čineći to, živjet će u miru i zajedništvu sa
ostalim građanima Medine.
Medinski Ustav je
napisan 622. godine pod vodstvom poslanika Muhammeda (savs), prije otprilike
1400 godina, kao odgovor na zahtjeve ljudi različitih vjera, a do nas je stigao
kao pisani pravni sporazum. Zajednice koje su živjele u neprijateljstvu 120
godina i bile sačinjene od različitih religija i rasa, objedinjene su pod ovim
ustavom. Posredstvom ovog sporazuma, poslanik (savs) je pokazao da se sukobi
mogu okončati čak i među onima koji su jedni druge napadali svakom prilikom,
bili otvoreni neprijatelji jedni drugima i nikada nisu surađivali, te da čak i
takve zajednice mogu početi živjeti lagodno jedni kraj drugih.
Prema Medinskom
Ustavu, svako je bio slobodan ispovijedati vlastitu religiju, političke ili
filozofske izbore, bez ikakve prisile. Mogli su osnovati udruženja ljudi
sličnih interesa. Svako je mogao prakticirati svoj vlastiti sistem pravde.
Ipak, neko ko je počinio prekršaj nije mogao biti zaštićen od bilo koga.
Stranke sporazuma su se međusobno pomagale i podržavale, te bile pod zaštitom
poslanika Muhammeda (savs). Nesuglasice među strankama bi se iznijele pred
Božijeg poslanika (savs). Zaista, čak su i politeisti preferirali arbitražu
poslanika (savs), s obzirom da je on bio najpravednija osoba.
Ovaj sporazum
kojeg je napisao naš poslanik (savs) je postepeno implementian između 622. i
632. godine. Putem ovog ustava su ljudi prevazišli plemensku strukturu
zasnovanu na rodbinskim vezama, te usprkos svojim ogromnim geografskim,
kulturalnim i etničkim razlikama, uspjeli oformiti cjelinu. Medinski Ustav je
pružao i veoma široku slobodu vjeroispovijesti i religije. Jedan od stavova
kojim se to garantuje je slijedeći:
“Jevreji iz Banu
‘Awf plemena su zajednica poput vjernika. Jevrejima pripada njihova, a
muslimanima njihova religija.” (Medinski Ustav,
http://www.islamic-study.org/jews-prophet-page-2.htm)
Medinski Ustav se
sastoji od 47 stavova. 1-23 se odnose na muslimane, dok se članovi 24-47 odnose
na jevrejska plemena u Medini. Referiranje na kršćane, koji su bili veoma
malobrojni, također je važno istaći u kontekstu sveobuhvatnosti ovog akta po
pitanju religije.
Analiza Medinskog
Ustava prema izvještaju zvanom “Pregled Medinske povelje prema pluralističkoj
perspektivi profesora Leonarda Swidlera” kaže da je Ustav značajan dokument za
dokazivanje poslanikovih napora da ujedini grad i da okupi ljude oko zakona
koji su svi prihvatali.
Prema ovom
izvještaju, pravničkom terminologijom, svaki pojedinac je imao jednaka prava,
uživao istu slobodu izbora religije i učešća u ratu zajedno s muslimanima kada
je za tim bilo potrebe, bilo im je zabranjeno da surađuju s neprijateljem, što
ukazuje na napore da se uspostavi solidarnost među građanima Medine. Autor ovog
izvještaja kaže da je ovo politički i vjerski tekst čiji je cilj uspostavljanje
novog društva zasnovanog na vrijednostima kao što su jednakost i sloboda. Kao
što je i naglašeno u Ustavu, superiornost zakona nad pojedincem je prvi korak
ka ostvarivanju cilja, tj. uspostavljanja atmosfere dijaloga i suživota.
Odredbe Ustava su također propisivale i jednako odgovornost svakog pojedinca u
odbrani grada. Prema ovom izvještaju, s obzirom da su imena svih grupa koje su
živjele u gradu poimenično nabrojana, Ustav, a time i sam poslanik, su priznali
sve grupe kao legalne subjekte o kojima se vodilo računa. (Kenan Çetinkaya,
Amerika'da Diyalog anlayışı ve Medine Vesikası [Razumijevanje dijaloga u
Američkoj i Medinskoj Povelji])
Iako postoji
veliki broj referenci na jevreje u ustavu, važno je napomenuti da su u tom
gradu živjele i paganske zajednice. Iako su politeisti u Meki otvoreno
iskazivali neprijateljstvo prema poslaniku Muhammedu (savs) i muslimanima, te
ih prisilili da napuste svoje posjede, poslanik (savs) je uvijek bio ljubazan
prema medinskim paganima, te je potencirao pomirenje i suživot. Medinski Ustav
pokazuje da su muslimani zaštitnički tretirali prava i zakone politeista, te da
su ovi politeisti bili voljni stupiti u odbranu Medine zajedno sa muslimanima.
Takav stav prema politeistima nije uopšte iznenađujući, s obzirom da prema
Kur’anu muslimani imaju odgovornost da štite politeiste s kojima su potpisali
sporazume, čak i kada bi ih to koštalo njihova vlastitog života. (Ovo ćemo
detaljnije razjasniti u nastavku teksta.)
Zaključno, Ustav
o kojem je riječ se smatra veoma važnim dokumentom koji sadrži bit jedinstva i
suživota, ljubavi i privrženosti, prijateljstva i mira, te predstavlja primjer
dijaloga među muslimanima i nemuslimanima općenito, a posebno među muslimanima
i jevrejima. Koncept mira našeg poslanika (savs) je zasnovan na Kur’anu ali je
danas teško pronaći muslimansko društvo koje je u stanju da živi na osnovu tog
istog koncepta. Ovo je neupitan i veoma važan dokaz da je najdemokratičniji
ustav u historiji napisao i sproveo naš poslanik (savs), te da su današnja
društva napustila praksu našeg poslanika (savs) kakvu nalaže Kur’an.
Naredna poglavlja
ove knjige stoga treba cijeniti u svijetlu ovih informacija. Prakse današnjih
kreatora sujevjerja su radikalno drugačije od naredbi Kur’ana Časnog, koji
zapovijeda da čak i politeisti budu zaštićeni, te da sljedbenici knjige (jevreji
i kršćani) uživaju poseban status kod muslimana, kao i od prakse poslanika
Muhammeda (savs) koji je uvijek težio miru i demokraciji. Kreatori sujevjerja
uvijek u Kur’anu traže dokaze za neprekidne konflikte, dok sam Kur’an uvijek
nalaže mir. Ova važna činjenica se mora imati na umu kada se tumače ajeti o
ratu.
Privilegije koje
je poslanik Muhammed dao kršćanima
(Pisma monasima
manastira Sveta Katarina)
Ovo je poruka
Muhammeda ibn Abdullaha, radi zavjeta onima koji prihvate kršćanstvo, u blizini
ili na daljinu, mi smo s njima.
Zaista sam ja,
moje sluge, pomagači i oni koji me slijede, tu da ih odbranimo jer su kršćani
moji građani, i, tako mi Allaha, borit ću se protiv svega što im je nelagodno.
Nikakva im
prisila neće biti nametnuta.
Niti će se
njihove sudije uklanjati sa pozicija, niti će njihovi monasi biti istjerani iz
manastira.
Niko neće
uništavati njihove religijske objekte, oštećivati ih, niti iz njih unositi
išta u kuće muslimana.
Ako iko učini
nešto ovakvo, pokvario je Božiji zavjet i oglušio se o naredbu Božijeg
poslanika. Zaista, oni su moji saveznici i imaju moj čvrstu povelju protiv
svega što mrze.
Niko ih neće
prisiljavati da putuju niti ih obavezivati na borbu.
Muslimani će se
boriti za njih.
Ukoliko je žena
kršćanka udata za muslimana, neće joj se protivno njenoj volji zabranjivati da
posjećuje crkvu radi molitve.
Njihove crkve će
se poštovati. Ne smije ih se sprječavati da ih popravljaju, niti osporavati
svetost njihova zavjeta.
Niko od naroda
(muslimana) ne smije se oglušiti o ovaj zavjet do Sudnjeg dana (kraja svijeta).
(The Bosnia
Times)