Kad su novinari jednom prilikom pitali legendarnog Ćiru Blaževića zaboli li ga kad mu navijači nakon slabog rezultata njegove momčadi skandiraju „Ćiro, pederu“, on je odgovorio da svaki put kad mu to kažu samo se sjeti svog računa u švicarskoj banci. Kasnije se jedan naš političar hvalio da je upravo on dok su degustirali janjetinu negdje oko Jablanice Ćiri prodao ovu doskočicu u vezi s računom u banci.
E, tako otprilike reagiraju političari kad ih mediji i javnost kritiziraju zbog korupcije, nerada, skupih auta s rotacijama, osionosti i afera. Oni se samo sjete svojih računa u bankama, vila po morima i planinama, a vjerovatno se sjete i naroda, ali onog naroda kojim mogu uvijek po principu starom skoro trideset godina manipulirati prodajući mu priče o mogućem ratu, non paperu, trećem entitetu, zavjeri zapada, ruskom utjecaju, itd.
Ljudi poput, recimo, SDP-ovog vječitog parlamentarca Denisa Bećirovića koji je kako, portali bruje ovih dana, pišući otvorena pisma antibosanskim političarima koji nisu ni čuli za njega, zaradio blizu dva miliona maraka, da imaju i trunke karaktera i dostojanstva, propali bi u crnu zemlju zbog onoga šta im narod na društvenim mrežama poručuje. Ne. Oni nikad ne reagiraju niti se pravdaju. Pomisle u tim teškim trenucima na svoj račun u banci, ušute se svjesni da ovdje svaka vijest bude aktuelna do tri dana i nastave sa svojim jeftinim populizmom, ustvari emocionalizmom koji je, kako su davno spoznali neki naši važni intelektualci, dominantna ideologija na kojoj opstaju sve vladajuće političke stranke u ovoj zemlji.
Vođe iz RS kao i tobožnji borci za Hrvate u BiH, inače većinom milioneri i lažni nacionalisti, u svojoj emocionalističkoj retorici promiču teme poput referenduma, samostalne RS, trećeg entiteta, izmjena izbornog zakona, itd., iako svako iole informiran i razuman zna da su to u okolnostima u kojima se nalazimo nemoguće misije, oni svjesno bude emocije i strahove kod svojih naroda.
I bošnjačke vođe, također većinom lažni nacionalisti, zbog sve većeg pritiska političkih konkurenata iz Sarajeva, ideologiju svoje stranke posljednjih godina su modificirali dodavši joj malo turskog ljutog začina i skrenuvši je iz klasičnog u vjerski emocionalizam. Prema uzusima ove partokratije koju oni kao jedini pravi zaštitnici države, nacije i vjere generiraju, onaj ko se ne viđa u prvim saffovima ne može predstavljati Bošnjake niti se uopće može smatrati pravim muslimanom ako nije član te svete organizacije. Selam je obavezan pozdrav među pravim patriotama koji se pak deklarativno zalažu za ideju Bosne kao sekularne, multietničke i građanske zemlje. Selam je prisutan i u snimcima teških afera, a riječi poput „na hajr“ i „inšaallah“ nezaobilazan su vokabular pri susretima među pripadnicima ovog svojevrsnog kruga.
A ideolozi bošnjačke trodecenijske vlasti koju upravo oni održavaju uprkos nezadovoljstvu naroda su iskusni obavještajci iz onog i iz ovog sistema koji posljednjih godina sve žešće promiču vjerski emocionalizam. Na važne funkcije sve više forsiraju kadrove stasale u Islamskoj zajednici kao glavnom stubu koji ih čuva od rušenja, a sve s ciljem kako bi u ralje svoje vlasti u potpunosti stegli tu jedinu instituciju prema kojoj Bošnjaci zbog prirode svog mentaliteta još uvijek gaje poštovanje, emocije i nade. Taj mentalitet ovi kreatori politika smutnji i manipulacija masama razmješteni po kabinetima IZ, SDA-ovih medija i ministarstava, najbolje osjećaju i znaju. Itekako su svjesni sadašnjeg stanja kolektivne svijesti i početka laganog buđenja, ne samo među Bošnjacima, već i unutar cjelokupnog bh. letargičnog društva te time i sve bližeg podrhtavanja tla.
Jer upravo sada je biti ili ne biti za emocionaliste svih boja, ne samo u BiH, već i u cijelom regionu. Dašak otrežnjenja masa od populizama koji skrivaju sveopću korupciju, već se osjetio od Podgorice preko Sarajeva, pa do Zagreba.
Na kraju. Kada neki od naših političara emocionalista bude degustirao janjetinu za kojom običan bosanski čovjek čezne, i kada mu neki obespravljeni ratni borac dobaci uvredu ili opsuje, a to se vjerujte sve češće dešava, ili kada bahati kravataš, ministar, parlamentarac ili šef stranke osjeti mržnju u očima konobara koji mu prinosi ovale, taj hladnokrvni mesožder će se u tim teškim trenucima samo sjetiti svojih računa u bankama. I to kao tek tračka nade za spas u mogućim vremenima kada pravosuđe ove zemlje konačno počne stajati na svoje noge.
Na hajr, inšaallah.
(TBT, Autor: Ajdin Latić)