ANALITIKA
Mi trebamo djeci reći: naša je prošlost skup stvari, historijskih
ličnosti, vrijednosti, sjećanja, događaja, uspjeha kojima se ponosimo, ali i historijskih
grešaka koje smo počinili, tragedija koje smo prouzročili, moralnih katastrofa
koje su ovdje osmišljene, mitova kojima ponekad prikrivamo ružne istine, laži i
negiranja kojima branimo zločince samo zato što su ‘naši’
Piše: Nenad Dimitrijević, thebosniatimes.ba
Prije nešto više od tri godine, u Beogradu je održana jedna
konferencija o obrazovanju. Između ostalog, raspravljali smo i o tome da li i
kako mladima u školi treba govoriti o zločinima iz nedavne prošlosti. Sjećam se
jedne bojazni koja je tada izrečena: govoriti učenicima u Srbiji o srpskim
zločinima značilo bi opteretiti ih nečim za što oni ne snose odgovornost. I
zaista, većina vas mladih koji ste večeras ovdje niste bili ni rođeni kad je na
primjer Sarajevo bilo pod opsadom, ili kada je u ljeto 1995, u okolini
Srebrenice, neka vojska pobila neke civile, njih preko 7000. Pitanje je
jednostavno: treba li škola da priča o tome, da objašnjava kako su i zašto
naoružani Srbi pobili preko 7000 nenaoružanih ljudi? Ne kažem slučajno da su
Srbi pobili ljude. Ljudi su pobijeni zbog jednog jedinog razloga, na koji
nikako nisu mogli da utiču – zato što nisu bili rođeni kao Srbi. S druge
strane, oni koji su ih goloruke poubijali, izabrali su da to urade kao Srbi.
Istina, ma koliko teška i bolna bila, ostaje prisutna, i
nijedno nametnuto ćutanje ne može je ukloniti. Mi smo odavno pre ovog filma
znali da su se užasne stvari događale. Čemu onda ćutanje i negiranje, posebno u
obrazovanju? Oni koji brane školsku tišinu o devedesetim godinama, vjerovatno to
čine u nadi da će mladi usvojiti određenu verziju tih događaja – prilagođenu,
umivenu, sterilizovanu. Upravo, ideološki inženjeri se nadaju da će nove
generacije povjerovati da je falsifikat koji im se servira istinit. Danas u
ovoj zemlji postoji nešto što se može nazvati dominantnim tumačenjem srpskog
nacionalnog interesa, i to tumačenje počiva na laži o zločinu. Obrazovanje se
čini važnim dijelom ovog poduhvata socijalizacije i normalizacije zla.
Ali, da se vratim toj konferenciji iz 2012. godine – oni koji
su imali dileme treba li mladima govoriti o zločinu, bili su sve redom
pristojni ljudi. Oni su se godinama javno na različite načine borili protiv
rata, mržnje i moralnog rasula u ovoj zemlji. Njihovo mišljenje ne mogu tek
tako da odbacim. Teza da mlade ljude koji su slučajno Srbi ne treba
opterećivati zlom prošlošću može izgledati intuitivno opravdanom. Zašto bi oni
koji nisu uradili ništa loše bili adresati priče o nasilnoj smrti njihovih
vršnjaka u Srebrenici? Otkud na primjer nama, generaciji roditelja, pravo da
uobličavamo poglede na život nevinih mladih ljudi govoreći im o zločinima od prije
njihovog rođenja?
U nastojanju da odgovorim na ova pitanja, obratiću se Hannah
Arendt. Pročitaću vam jedan kratak citat, a potom ću se par minuta baviti
prepričavanjem i tumačenjem. U eseju naslovljenom ”Kriza u obrazovanju”, iz
1954. godine, ona veli ovako:
Obrazovanje je proces u kome odlučujemo da li volimo svijet
dovoljno da preuzmemo odgovornost za njega… Obrazovanje je proces u kome
odlučujemo da li volimo našu djecu dovoljno da ih ne potjeramo iz našeg svijeta
i da ih ne prepustimo same sebi, da im ne istrgnemo iz ruku njihovu jedinstvenu
priliku da učine nešto novo, nešto što mi nismo predvidjeli. Zadatak je
obrazovanja da pripremi djecu za posao obnove zajedničkog svijeta.
Ovo je upečatljivo. Ovo je i zbunjujuće. Arendt bazira njeno
razmišljanje o obrazovanju na tri koncepta: zajednički svijet, ljubav prema svijetu,
i odgovornost.
Svijet nije naprosto mesto u kome živimo. Svet je složena
ljudska kreacija. Čine ga prvo stvari – artefakti – ono što su ljudi stvorili
da traje, uključujući institucije i pravila. Drugo, svijet je u konstantnoj
promjeni: ljudska delanja i događaji stalno ga iznova stvaraju, ali i razaraju.
Treće, svijet čine i priče. Priče su stabilizovane u historiju, sjećanje,
kulturu, mitove. I, ne zaboravimo, stvari, promjene i priče povezuju
generacije. Zajednički svijet je jedan stari svijet, koji uobličava odnose
između ljudi, onih koji su bili jučer, onih koji su danas, i onih koji će biti
sutra.
Svako se dijete rađa u taj već postojeći svijet. Za Hannah
Arendt, kritični zadatak obrazovanja svodi se na jednostavno pitanje: kako
uključiti novopridošle u ljudsku zajednicu koja im prethodi, koja im je – kao
svijet odraslih – strana, koju će oni sutra oblikovati kad i sami budu odrasli,
a koja će nastaviti da postoji i nakon njihove smrti? Arendt veli da oni koji
se bave obrazovanjem moraju voleti svijet. Šta to znači?
Svijet je historijska kategorija: mi smo ga naslijedili od
onih koji su bili prije nas, i mi smo mu i sami doprinijeli, čineći ga boljim,
ili čineći ga manje dobrim nego li je bio prije nas. U takav svijet, dobar ili
loš, mi uvodimo djecu. Djeca u Bosni ili Srbiji, na primjer, ne mogu da izaberu
svijet u koji ćemo ih uvesti. Prvo, oni ulaze u svijet koji im je naprosto dat.
Drugo, tumačenje ove datosti stvar je suverene odluke nas odraslih. Tu je naša
moć, moć odraslih, zastrašujuće velika. Zato za Arendt, ljubav prema svijetu,
amor mundi, primjenjena na obrazovanje, nije naprosto emocija, već odgovornost
odraslih. Kako ćemo djeci predstaviti ovaj svijet u koji ona treba da uđu, u
kome će sutra živjeti kao odrasli ljudi? Arendt bi rekla: vaspitači, učitelji,
moraju željeti da svijet bude dobro mjesto i da djeca postanu dobri ljudi.
Ovdje je riječ o dvostrukoj odgovornosti: a) omogućiti djeci
da sutra žive dostojanstven život u pristojnom društvu, i b) razviti kod djece osjećaj
odgovornosti da je ovo njihov svijet, koji zaslužuje njihovu brigu i ljubav.
Sad, ovo je komplikovano, iz barem dva razloga. Prvo, mladi
će sutra kad odrastu morati da preuzmu od nas odgovornost za svijet koji nisu
sama stvorili, za koji bi možda željeli da izgleda drugačije. Drugo, ne radi se
naprosto o uklapanju u postojeći poredak stvari. Novorođeni čovjek nije tek
stranac u svijetu – svako od nas je, insistira Arendt, neponovljiv, kao nosilac
nečeg što nikad ranije nije bilo viđeno. Zato svako novo rođenje i odrastanje
znači promjenu zajedničkog svijeta. Ova promjena može dobiti formu obnove, ali
i razaranja. Na odraslima je odgovornost da odbrane svijet od uništenja tako
što će u obrazovnom procesu naučiti mlade kako da budu slobodni i kreativni,
odnosno kako da vole svijet. Pri tom, Arendt insistira da mi ne možemo djeci
reći kako sutrašnji svijet treba da izgleda, jer bismo time poništili njihovu
slobodu.
I tu će nas Arendt još jednom iznenaditi. Ona, koja
insistira da je čovjek slobodan samo dok zajedno sa drugima učestvuje u
stvaranju novog, kaže nam kako obrazovanje ima biti konzervativno, fokusirano
na odbranu tradicije. Znamo da standardni konzervativizam vidi prošlost i
tradiciju kao neupitne izvore znanja i vrijednosnih orijentira u našoj borbi sa
iskušenjima sadašnjosti. Ovde, međutim, nalazimo jednu čudnu konzervativnu
misao. Hannah Arendt se fokusira na odbranu djece od iskušenja svijeta:
iskušenja dolaze iz prošlosti, i iskušenja čekaju u budućnosti. Konzervativnu
odbranu od iskušenja valja razumjeti kao pripremu za iskušenja.
Kako obrazovanje priprema za iskušenja? Da li obrazovanje
treba da otkrije djeci istinu? Da li obrazovanje treba da nauči razlici dobra i
zla? Arendt brani kritičku tradiciju. Mi moramo da se zagledamo u prošlost, da
se na otvoren i neinstrumentalan način suočimo sa onim što je zaista bilo.
Drugo, moramo da se zagledamo u ono što rutinski nazivamo tradicijom – u naše
vrijednosti, naš identitet, našu kulturu – i da se zapitamo šta je od toga
našeg vrijedno očuvanja i prenošenja mladima. Konzervativna obrazovna odbrana
tradicije tako se ispostavlja kao preispitivanje karaktera našeg odnosa sa
prošlošću.
Mi trebamo djeci reći: naša je prošlost skup stvari, historijskih
ličnosti, vrijednosti, sjećanja, događaja, uspjeha kojima se ponosimo, ali i historijskih
događaja koje smo počinili, tragedija koje smo prouzročili, moralnih katastrofa
koje su ovdje osmišljene, mitova kojima ponekad prikrivamo ružne istine, laži i
negiranja kojima branimo zločince samo zato što su ‘naši’.
Pa, kako mi koji smo bili odrasli u vrijeme zločina, koji
znamo da se juče ubijalo u ime našeg kolektivnog identiteta, treba da delamo da
bismo našoj djeci omogućili da sutra žive dostojanstven život u pristojnom
društvu? Koju historiju Srbije i Srba ćemo im predavati, koje velike i male
priče o Srbima ćemo im pričati u školi? Šta ćemo im ponuditi kao sadržaj
zajedničkog sjećanja, a šta ćemo ukloniti iz obrazovnog plana kao nešto što
nije vrijedno njihove pažnje, ili kao nešto što vidimo kao destruktivno i
štetno na njihovom putu u svijet odraslih?
Šta ćemo to mi, roditelji i učitelji koji smo bili
savremenici zločina, identifikovati i reći djeci: ovo je naš i vaš zajednički
svijet, vrijedan vaše ljubavi? Kako može ili treba da izgleda obrazovno
uvođenje u svijet obilježen živim nasljeđem besmislene smrti, mržnje i moralne
konfuzije?
Problem je težak: mi živimo sada i ovdje; obrazovanje nikad
ne može da počiva naprosto na univerzalnim vrijednostima. Ne možemo pobjeći od
uvida da je pripadništvo srpskoj naciji kolektivni identitet koji spaja
jučerašnje ubice i današnju djecu.
Djeci u učionici valja reći kako je zločin historijska
činjenica, koju prvo treba sagledati u njenoj dokumentarnoj ogoljenosti. Drugo,
djeci moramo reći da prošlost nije prošla: oni ulaze u svijet koji stalno
iznova donosi vrijednosne sudove o tim zločinima. I oni nemaju izbora. Od njih
će se sutra tražiti vrijednosni sud: kako se to dogodilo, može li se to
opravdati, da li je to bilo dobro ili loše, pravedno ili nepravedno. Arendt bi
rekla: oni će moći da sude, i oni će morati da sude, zato što je ovo zajednički
svijet, i zato što je ovo na jedan poseban način njihov svijet. Oni su
pripadnici grupe koja je kompromitovana zločinom počinjenim u ime grupe. Teza o
nepravednom teretu nažalost pada pred uvidom da su društvo i politička
zajednica međugeneracijske kategorije. Zločini iz 90-ih definišu etičke i
moralne horizonte djece u ovoj zemlji. Njihova ljubav prema svijetu mjeriće se
karakterom njihovog etičkog suda, ili njihovim odgovorima na pitanja: Kako
treba da živimo poslije takvih događaja? Šta treba da mislimo i osjećamo prema
onome što se događalo? Šta treba učinimo? Kako treba da se odnosimo prema
drugim ljudima, posebno prema onima koji pripadaju grupama koje su bile predmet
napada?
Prošlost je data, ali naš sud o njoj stvar je našeg izbora.
Ponovo, prošlost u kojoj su nevini ljudi pobijeni naša je prošlost. Sjećanja na
tu prošlost na neponovljiv su način naša sjećanja, pitanja koja nam se
postavljaju samo su naša pitanja. Mi odlučujemo kako ćemo vrednovati ono što se
dogodilo jučer. Naša odluka može biti ispravna ili pogrešna. Odluka da se sjećanje
na nedavne zločine izbriše ili falsifikuje predstavlja etički i moralno
pogrešan izbor. Prvo, takvom se odlukom vrijeđa dostojanstvo žrtava: njihove
smrti, patnje i poniženja proglašavaju se nevažnim. Drugo, birajući negiranje
ili ćutanje, mi faktički afirmišemo jučerašnji zločin kao nešto u najmanju ruku
prihvatljivo. Zato je naša obaveza da pamtimo i da javno priznamo da je zločin
učinjen u ime grupe kojoj pripadamo, da se taj zločin ne može opravdati, i da
on ostaje trajan element naših grupnih i individualnih identiteta.
Vraćajući se na kraju obrazovanju, naša se odgovornost za svijet
sastoji u tome da omogućimo djeci da budu bolja nego li smo bili mi, da im
kažemo kako smo im ostavili u nasljeđe jedan urušen svijet, u kome je ubijati
njihove vršnjake bilo dozvoljeno i slavljeno kao dobro. Moramo im pokazati kako
je ovo loš stari svijet. Istovremeno, drugog svijeta nema, i na njima je da ga
učine boljim nakon zla. Mi današnjoj djeci ostavljamo odgovornost da prognaju
iz svijeta zlo koje mi nismo uspjeli da zaustavimo. To se može vidjeti kao
teret koji oni nisu zaslužili. U jednom više optimističnom ključu, obrazovanje
koje insistira na svijesti i sudu o zločinu može se vidjeti kao putokaz koji će
djecu usmjeriti ka dobrom životu.
/Sa javnog časa u Beogradu, CZKD, 7. marta 2016: Škola
znanja – Srebrenica mapiranje genocida i post-genocidno društvo, FAMA
Metodologija i Galerija 11/07/95./
(The Bosnia Times, Peščanik.net)