Nakon inicijative SDP-a da se formira blok probosanskih stranaka za zajedničko djelovanje na prostoru entiteta RS, Nermin Nikšić je definitivno preuzeo „bijele figure“ od Bakira Izetbegovića koji se pomirio sa činjenicom da će morati odigrati kampanju na predstojećim izborima sa „crnim figurama“. Ali to ne znači da je Nikšić kao lider opozicije uopće u prednosti u odnosu na Izetbegovića kao lidera koalicije na vlasti, odnosno kao nacionalnog vođe Bošnjaka. Nekoliko je krupnih nedostataka koje opozicija ne uspijeva otklonuti a koje vrlo dobro uočava i zloupotrebljava Izetbegović. Ti nedostaci i ne ovise o Nikšiću kao ni o SDP-u, ali samim time da se nalaze s ovu stranu „mrežice“ u odnosu na vlast, kad Izetbegović „baci lopticu“ u nebranjeno polje računa mu se poen.
BOČNI BRANIČI – KOMŠIĆ I EFENDIĆ
Prvo, sam Izetbegović zbog dramatično teške pozicije njegove stranke, gubitka vlasti u Sarajevu, potom stranačkih raskola, a posebno zbog afera „Respiratori“ i „Osmicina diploma“ o kojima se čak govorilo pred Vijećem sigurnosti, djeluje mnogo ozbiljnije u nastojanju da odbrani svoju stranku i(li) da odgodi svoj pad, nego što se opozicija trudi konsolidirati i „zbiti redove“ kako bi što snažnije nastupila, bolje reći napala režim na predstojećim izborima.
Za sada je Izetbegović pokazao da mnogo ozbiljnije razmišlja kad je u pitanju predizborna koalicija od Nikšića. Tako je projektirano da jedan Semir Efendić preuzme kormilo S za BiH kako bi odigrao dvojaku igru u korist SDA tokom kampanje. Prvo da prihvati nove buntovnike ukoliko budu napuštali SDA, kao i njihove glasače, kako ne bi otišli Elmedinu Konakoviću, odnosno NiP-u, što je bio masovan trend. Potom treba služiti kao branič od napada sa densog boka, jer i Efendić kao i Konaković dok su bili u SDA imali su imidž „džamijskih jastrebova“. Oba se mogu ocijeniti kao preteče kohorti botova koji su se razmnožili u Centrali SDA a pojavom društvenih mreža pohrlili na njih kao instekti na ulične svjetiljke.
Još ozbiljniji projekt je formiranje „novog političkog subjekta“ od strane grupacije stranaka lijevo-građanske opcije koje bi predvodio Željko Komšić. Ovo je mnogo amibiciozniji projekt jer ima veoma težak zadatak odbrane napada na SDA sa lijevog boka, odakle i trpi najteže udarce, pa stoga ide sporo. Ali nema dileme da će biti završen „pa šta košta da košta“, a koštat će desetine miliona turskih lira.
Dok je ukrupnjavanje opozicije da se „Trojci“ (SDFP, NiP, NS) pridoda još i „Četvorka“ (SBB, NES, NB, PDA) pa da bude da na izbore izađu kao „sedam veličanstvenih“, izgleda kao nemuguća misija.
Treći problem je indolentan odnos opozicije, konkretno lidera „Trojke“ prema medijima, u smislu da nema uzajamne podrške, solidarnosti i uvažavanja između opozicionih medija i opozicije. Opoziconioni mediji svoj posao rade bez naknade i iz političkog altruizma zbog čega se ne mogu razvijati i biti ravnopravni konkurenti prorežimskim medijima.
ĆUTOLOZI I BOTOVI
Za razliku od njih Izetbegović u okršaju sa opozicijom može računati na vrlo moćne medije kao „artiljeriju“, plus botove kao „rezervni sastav pješadije“.
Kao lider SDA on preko državnih firmi kojima upravlja kadar SDA, finasira i obilato plaća svoje medije, kao što preko stranačkih tajkuna plaća botove i hrani medijske kerbere. To radi toliko predano da javno proziva intelektualce kao „ćutologe“, dok slavi i mobilizira botove koji siju strah i mržnju preko društvenih mreža. Čak se može reći da u svemu tome mobilizira i Islamsku zajednicu koja po potrebi režima raspiruje ksenofobiju, kao što po potrebi poziva na dijlalog i osuđuje govor mržnje i svađe.
Uopće se ne treba baviti dvostrukom igrom reisu-l-uleme Huseina Kavazovića kad je u pitanju njegov odnos prema vlasti, a posebno prema Izetbegoviću, jer su ga kao takvog, manje više, mediji kao i cjelokupna javnost prozreli. Jasno je svakome koliko vjerski službenici imaju utjecaj na svoju pastvu i džemat. Ali to kod bosanskih muslimana ne prelazi crtu iznad desetak procenata i to zauvijek treba „halaliti“ SDA-u!
Fokus nam ostaje na Izetbegovićevom odnosu prema progonu inteligencije kao „ćutologa“ i slavljenju botova kao stranačkih akindžija i jurišnika. Zašto je Izetbegović zaigrao ovako opasnu igru radikalizacije i polarizacije bosanskih muslimana. Prije će biti da to čini iz neznanja i straha nego sračunato kao strateški koncept odbrane od opozicije.
Sasvim je moguće da je bračnim parom Bakirom i Sebijom Izetbegović ovladao strah od ishoda afera koje nisu mogli iskontrolirati. A u takvim situacijama se vlastodršci opredjeljuju za dva scenarije; bježanje ili izazivanje uličnih nereda sa devastirajućim posljedicama, pa čak i prolijvanje krvi kao povoda za uvođenje nekog oblika vanrednog stanja, odnosno policijskog nadzora nad građanima. Bodrenje botova i isturanje radiklanih junoša na naslovnice svojih medija sa prijetećim porukama političkim protivnicima može biti neka indicija za koji su se scenarij opredijelili Izetbegovići.
Ni toga nije svjesna opozicija niti išta poduzima da se takvo nešto ne desi ili da se unaprijed osujeti. Sve ćešće se u kuloarima čuje fraza kako oni neće predati vlast bez „krvavih gaća“. Koliko takvim usmenim spinovima rasrđuju svjetinu, toliko šalju poruku opozicionim liderima koji su, za sada, preuzeli inicijativu od koje su se vlastodršci ozbiljno prepali.
(TBT, Istarživčaki tim)
