Piše: Jan-Werner Muller, thebosniatimes.ba
Kada je prošlog proljeća pandemija kovida-19 pogodila Evropu, zemlje članice EU zatvorile su granice i počele da kupuju i gomilaju zaštitnu medicinsku opremu. Bruxelleska administracija, koja u domenu javnog zdravlja zapravo nema ovlaštenja, izgledala je potpuno bespomoćno. Nacionalisti su slavili: njihova fiks-ideja – zaustaviti priliv izbjeglica – preko noći se ostvarila. Prijetnja „vakcinacijskog nacionalizma“ također je postala stvarnost. U svom uobičajenom maniru transaktivne politike, Trump je objavio da će američka administracija kupiti njemačke farmaceutske kompanije da bi stekla monopol na tržištu vakcina. Reagirajući na takve prijetnje, Pariz i Berlin su udružili snage i zajedno sa Rimom i Amsterdamom pokrenuli inicijativu za imunizaciju „jezgra Evrope“. Ne čekajući ostale države da im se pridruže, članice alijanse su započele pregovore sa kompanijom AstraZeneca i ostalim proizvođačima u pokušaju da spriječe monopolizaciju i kontrolu proizvodnje vakcina od strane Sjedinjenih Država. Ali ubrzo se pokazalo da njihova navodno inkluzivna inicijativa nije ono za šta se predstavlja. Prizori otimanja za vakcine širom kontinenta ostavili su veoma mučan utisak. Konačno su se u junu ministri zdravlja 27 država članica složili da nabavku prepuste Evropskoj komisiji.
To je bila jedinstvena prilika da Bruxelles praktično demonstrira svoj supranacionalizam: veoma složen posao kao što je nabavka vakcina može se uspješno obaviti jedino ako su sve zainteresirane strane spremne na saradnju. U atmosferi koja je zavladala Evropom poslije brexita, Macron je 2017. obećavao „Evropu koja štiti svoje građane“, „suverenu EU“ koja svoje vrijednosti dokazuje u svakodnevnom životu svih Evropljana. Angela Merkel ga je učtivo ignorirala. Izgleda da je u godinama Trumpovog mandata bila spremna da se zadovolji ulogom predvodnice slobodnog svijeta i posljednjeg stuba liberalnog međunarodnog poretka. Posljednji mandat nije iskoristila da izgradi EU koja će nuditi nešto više od fiskalne discipline i kažnjavanja.
U najavama vakcinacije Evropljana i doniranja velikih količina vakcina za globalnu inicijativu Covax, Evropska komisija je uočila dobru priliku da potvrdi ono što je poslije intervencije u Iraku opisivano kao „normativna moć“ Evropske unije na svjetskoj sceni. Činilo se da je Ursula von der Leyen na čelu Komisije, s bogatim iskustvom u vođenju administracije, medicinskim obrazovanjem, zvanjem mastera za javno zdravlje i dubokom posvećenošću „francusko-njemačkom prijateljstvu“, savršena osoba za upravljanje dolazećom krizom. Otac joj je bio istaknuti demohrišćanin i šef uprave za reguliranje konkurencije u EEZ 60-ih godina 20. stoljeća. Dio djetinjstva je provela u Bruellesu, dobro poznaje francusku političku klasu i stekla je povjerenje kako Emmanuela Macrona tako i Angele Merkel. Pošto je bila i prva žena na čelu njemačkog ministarstva odbrane, očekivalo se da će u vođenju pregovora u ime bloka od 450 miliona ljudi pokazati potrebnu odlučnost.
Evropa danas u vakcinaciji znatno zaostaje za Izraelom, Velikom Britanijom, Čileom, Sjedinjenim Državama i Bahreinom. Tek nešto više od 10 odsto stanovništva primilo je prvu dozu, a Francuska i Njemačka su ponovo prinuđene da uvode mjere zatvaranja. Šta se dogodilo? U retrospektivi, očigledno je da Evropska komisija nije imala iskustvo potrebno za organizaciju velikih nabavki. Zadatak Evropske unije u cjelini jeste da unapređuje uvjete poslovanja u zemljama članicama. Komisija je prije svega regulatorno tijelo, bez iskustva u nadmetanju za deficitarne proizvode. Kao što nas je novinar Wolfgang Münchau nedavno podsjetio, početak evropskih integracija je bio francusko-njemački kartel za ugalj i čelik koji se prije svega bavio cijenama i ravnotežom njemačkih i francuskih interesa (2020. godine relevantne teme su bili Sanofi i BioNTech). Nasuprot tvrdnjama komentatora koji pišu hvalospjeve preduzetničkom pristupu Kate Bingham i Borisa Johnsona, problem nije bio u „distanciranosti briselske birokratije“, već u njenim prioritetima koji bi pod nekim normalnijim okolnostima bili sasvim na mjestu: to su osiguranje pune odgovornosti proizvođača vakcina (što je važno u svjetlu sve snažnijeg antivakcinacijskog pokreta u Francuskoj i Italiji) i vođenje pregovora o cijenama (u skladu sa razumljivom željom istočnoevropskih zemalja da prođu što jeftinije).
Moguće je da Ursula von der Leyen nije bila prava osoba za ovaj posao. Kao i mnogi drugi funkcioneri u Komisiji, ona je jedna od onih figura kojima je rok upotrebe na domaćoj političkoj sceni istekao. Nekada je razmatrana kao moguća nasljednica Angele Merkel na mjestu kancelarke (i kandidatkinja za predsjedničku poziciju), ali prije desetak godina je potisnuta na margine njemačke politike. Najveći uspjeh u njenoj karijeri bilo je mjesto ministarke odbrane. U pokušaju da eliminira seksističke prakse u oružanim snagama naišla je na snažan otpor. Veliko povećanje budžeta za odbranu iskoristila je da angažira direktora agencije McKinsey kao svog glavnog civilnog savjetnika. Uslijedio je veliki broj skupih ugovora sa vanjskim konsultantima, a potom i afera poznata kao Berateraffäre koja je završila pred istražnim odborom Bundestaga. Uprkos zaboravnosti angažiranih konsultanata i brisanju važnih poruka iz njenog telefona, zvanični izvještaj objavljen prošlog ljeta bio je veoma nepovoljan po Ursulu von der Leyen. Jedan član istražnog odbora je primijetio da Von der Leyen ne bi dobila mjesto na čelu Komisije da su navodi iz izvještaja bili poznati 2019. (Jedan od efekata dugotrajne velike koalicije u Berlinu jeste to da zahvaljujući paktu o nenapadanju ministri praktično ne snose nikakve posljedice čak i kada prave veoma skupe greške. Jedini razlog za podnošenje ostavke u poslednjih desetak godina bilo je plagiranje doktorata – za šta je Ursula von der Leyen također proglašena krivom.)
Pod vodstvom snažnih figura kao što je bio Jacques Delores, Komisija je nekada bila pokretačka sila evropskih integracija. Marginalizirana je tokom krize eura. Ona i dalje jedina ima pravo da predlaže donošenje zakona, ali najvažnije odluke donosi Evropski savjet, tijelo koje čine predstavnici vlada država članica. Neki jači lider bi možda uspio da se odupre, ali Ursula von der Leyen je od onih funkcionera koji nikada nisu morali da se bore za poziciju na izborima. Njenim imenovanjem narušeno je načelo koje predviđa da se mjesto šefa Komisije daje vodećem kandidatu najveće partije u Evropskom parlamentu. Kao i Charles Michel, belgijski šef Savjeta, ona je izabrana prije svega zbog spremnosti da služi interesima francusko-njemačkog saveza.
Ipak, mora se priznati da je njena pozicija bila praktično neodbranjiva. Da je Komisija prihvatila besramni vakcinacijski protekcionizam i zabranila izvoz (kao što su praktično učinile Sjedinjene Države i Velika Britanija), osim što bi izdala EU ortodoksiju slobodne trgovine, izgledala bi krajnje licemjerno u pokušajima projektiranja „normativne moći“ Evrope. Kritičari koji zamjeraju EU što nije usvojila načelo „Evropa na prvom mjestu“ nemaju pravo da u isto vrijeme propovijedaju međunarodnu solidarnost. Također, Komisija ne može snositi odgovornost za neuspjehe država članica u organizaciji vakcinacije. U visoko decentraliziranom holandskom sistemu, na primjer, potrebni frižideri nisu bili spremni kada su isporuke vakcina stigle u zemlju (Mark Rutte je za to očekivano okrivio svoje savjetnike). Macron se proglasio za vodećeg epidemiologa u Francuskoj i odbio je da u januaru uvede potrebne mjere. Ipak, najsloženiji slučaj je njemački.
Pošto su se uspješno izborili sa prvim talasom epidemije, demokršćani su zabilježili rast popularnosti. To je proizvelo samozadovoljstvo pokazano prošlog ljeta. Od samog početka Angela Merkel je odlučila zanemariti parlament i politike razvija u saradnji sa liderima 16 pokrajina, uzimajući tako u obzir lokalne okolnosti i potrebe, što je na prvi pogled bolje od supercentraliziranog pristupa kakav je primijenila Francuska. Ali u stvarnosti, skupovi lidera pokrajina bili su karikaturu sjednica Evropskog savjeta, sa svim lošim stranama i nijednom prednošću takvog načina rada. Ne zna se mnogo o tome šta se događalo na ovim skupovima. Na kraju pregovora lideri su izašli pred javnost pokušavajući da sačuvaju privid konsenzusa. Sastanci sa Angelom Merkel razvukli su se na mnogo noći, a neki od insajdera su otkrivali neprijatne detalje (ministar zdravlja jeo je čokoladice). I poslije objavljivanja formalno zajedničke odluke bilo je mnogo nezadovoljnika.
Jesenje mjere zatvaranja su odložene. Kada je stigao die britische Mutante – što navodno sliči na ime jedne pank grupe s početka 80-ih godina – mjere su ponovo uvedene, ali bez mnogo entuzijazma. Vlada Angele Merkel se u martu našla tamo gdje je Trumpova administracija bila prošlog aprila: popuštanje mjera je nastavljeno uprkos zabrinjavajućem broju slučajeva. Izgleda da je plan bio da se nadamo da će odnekud stići još vakcina i da će se situacija popraviti sama od sebe. Premišljanje u vezi s vakcinom AstraZeneca – koja je prvo bila odobrena samo za mlade, a potom samo za starije od 60 godina – zbunilo je javnost i narušilo povjerenje građana.
Još nemamo odgovor na pitanje kako bi upravljanje pandemijom trebalo podvrgnuti demokratskom političkom procesu. U svakom slučaju, sukobi u demokratiji ne nastaju sami od sebe. Potrebno je da se pojave strane koje zastupaju suprotstavljene stavove. U vrijeme finansijske krize nije bilo teško pronaći krivce: u zavisnosti od stajališta, to su bili pohlepni bankari ili neodgovorni kupci koji su se prekomjerno zaduživali. Jedan od načina da se pandemija politizira jeste isticanje kontrasta između kompetentnosti i nekompetentnosti. Ali to nije ispravan pristup: suština politike je pravljenje izbora i definiranje prioriteta (ko će živeti i ko bi mogao umrijeti). Premijer Saksonije je nedavno izjavio da nisu državne politike nepravedne, već je „nepravedan sam virus“. Političari se ne mogu osloniti samo na nauku. Ono što je u njihovom slučaju zaista važno jeste teorija pravde koju prihvaćaju – i koliko dosljedno je primjenjuju.
Demokratska politika pretpostavlja postojanje opozicije koja će pozivati vladu na odgovornost i nuditi alternativna rješenja – što na nivou Evropske unije kao cjeline ne postoji. Pošto opozicija unutar sistema ne postoji, preostaje opozicija sistemu (prije svega u obliku anti-EU partija). Istina, Ursula von der Leyen – u Bruxellesu poznata kao „ministarka samozaštite“ – bila je prinuđena da izađe pred Evropski parlament i pokuša objasniti zašto nema vakcina. Ali, kao i u Njemačkoj, bila je zaštićena kulturom nekažnjivosti koju je stvorila velika koalicija koja kontrolira parlament.
Problem nije samo nepostojanje opozicije. Problem je i odsustvo glavnog preduvjeta za pozivanje na odgovornost: jasne predstave građana EU o tome ko je za šta odgovoran. Mnogi zdravstveni eksperti iz zemalja članica učestvovali su u procesu nabavke i države su same odlučivale koliko će kupiti od zaliha vakcina koju je Komisija osigurala. Ipak, predsjednici vlada nastavljaju da krive Bruxelles za greške koje su sami počinili i politike koje su prihvatili iza zatvorenih vrata. Na primjer, cinični samopromoter Sebastian Kurz, kancelar Austrije, koga u zemlji napadaju zbog nivoa kronizma koji je neprihvatljiv čak i u toj korporativnoj državi, pokušao je skrenuti pažnju javnosti žaleći se da Austrija dobija premalo doza na „pijaci vakcina“ koju je organizirala EU – što je optužba koju pobijaju sve druge članice (neke su ipak odlučile da dio vakcina prepuste Bugarskoj gdje je nestašica najveća). U međuvremenu, Viktor Orban, koji u svakoj prilici koristi sukobe istoka i zapada, optužuje Bruxelles za nesposobnost. Nabavio je znatnu količinu ruskih vakcina, koje Evropska agencija za lijekove nije odobrila (također je pojačao pritisak na nezavisne medije koji prijete razotkrivanjem očajnog stanja u kom se nalazi zdravstveni sistem zemlje poslije decenije navodno antineoliberalnog populizma).
EU se prihvatila zadatka koji je trebalo da joj uveća popularnost, ali za taj zadatak nije bila pripremljena. Na kraju ga je obavila „prilično jadno“, da citiramo njemačkog ministra finansija. Kao i u slučaju krize zajedničke valute i izbjegličke krize, unija je preuzela na sebe ingerencije državne uprave – ali nepotpuno i nekoherentno. Euro nije mogao funkcionirati bez jedinstvene fiskalne politike. Zajedničkoj granici je nedostajala jedinstvena politika tretmana azilanata. I, kao što često biva, pod parolom „Evrope koja štiti svoje građane“ slobodno tržište je bilo zaštićeno isto koliko i životi građana EU. Nacionalni lideri, čak i kada su i sami značajno doprinijeli takvom ishodu, nastavljaju igrati staru igru: okrivite Bruxelles. Birači ih vjerovatno neće kazniti zbog toga. Mnogi komentatori su prošlog proljeća požurili da objave da će virus konačno ukinuti populizam, jer je populizam navodno u sukobu sa naukom. U nekim zemljama je možda zaista tako: jedan od zapanjujućih ishoda situacije u Njemačkoj je to što propusti vlasti nisu doprinijeli rastu popularnosti Alternative za Njemačku, jedine partije koja nema vlast ni na jednom nivou i jedine koja se mjerama zatvaranja protivila u ime „slobode“ (mada je AfD, kao i radikalno desničarske partije u drugim zemljama, teško mirila zahtjev o zatvaranju granica sa tvrdnjom da je pandemija izmišljen problem). Ako događaji poslije financijske krize mogu poslužiti kao putokaz, građani koji imaju utisak da nešto fundamentalno nije u redu najvjerovatnije će svoje sadašnje vlade zamijeniti opozicijom, kakva god ona bila (nesposobni španski premijer José Luis Zapatero izgubio je 2011. da bi ga zamijenila Partido Popular i uvela još strože mjere štednje). Međutim, ako ni nove vlade ne uspiju riješiti problem, možemo očekivati da zaista nastupi vrijeme radikalno antisistemskih partija.
(TBT, London Review of Books)