ISLAMISTIKA (II)
Umjesto da svoje odluke i djelovanja potčine
kriteriju moralnoga zakona – što je glavni cilj svake razvijenije religije –
ovi se ljudi bave samo svrsishodnošću (kraće rečeno, onim što ima praktičnu
konotaciju, u čemu je materijalna korist)
Piše: Muhamed
Asad, thebosniatimes.ba
Nema nikakve sumnje: stotine miliona Muslimana sa
oduševljenjem želi društvenopolitički razvoj na islamskim osnovama, ali isto
tako nema sumnje da je mentalna atmosfera modernog Svijeta takva da većina
obrazovanih ljudi aksiomatski smatra da se religija ne smije miješati u politička
pitanja. I dok se princip «sekularizma» automatski identificira sa «progresom»,
svaka sugestija da se praktična politička pitanja i društvenoekonomsko
planiranje razmatraju iz vjerskog aspekta ocjenjuje se kao uzaludan posao, kao
reakcionarni ili, bolje reći, «nepraktični idealizam». Isto tako, na drugoj
strani, mnogi obrazovani Muslimani danas dijele ovakva gledišta; u ovoj, kao i
u drugim fazama našeg savremenog života, očigledan je utjecaj zapadnjačkog
mišljenja.
Ovakva razmišljanja su nastala uslijed toga što su se
Zapadnjaci razočarali u religiju ( tj. u svoju religiju), a ovo razočaranje je
onda, u refleksiji, porodilo etički, društveni i politički haos koji je u naše
vrijeme zahvatio veći dio čovječanstva.
Umjesto da svoje odluke i djelovanja potčine
kriteriju moralnoga zakona – što je glavni cilj svake razvijenije religije –
ovi se ljudi bave samo svrsishodnošću (kraće rečeno, onim što ima praktičnu
konotaciju, u čemu je materijalna korist) budući da je to za njih jedini i
obavezni smisao radi kojeg se poduzimaju javni poslovi, a pošto se, po prirodi
stvari, ideje o tome šta je to svrsishodno različito poimaju u svakoj grupi,
naciji ili zajednici, onda najzamršeniji interesni konflikti dolaze do izražaja
najprije u političkoj nacionalnoj i internacionalnoj sferi. Zbog toga je očito
da ono što je, sa čisto političke tačke gledišta, svrsishodno u jednoj grupi
ili naciji ne mora da bude svrsishodno za drugu grupu ili naciju. Prema tome,
ukoliko ljudi ne podvrgnu svoja nastojanja jednom objektivnom vodiču koji u
sebi sadrži moralne obzire, njihovi respektivni interesi nužno moraju doći u
sukob. Štaviše, oni zbog toga ulaze u međusobnu borbu, sa većim interesima
nastupaju veća razilaženja, tako da taj antagonizam porađa antagonizam ideja o
tome šta je ispravno, a šta loše u njihovim, međuljudskim odnosima.
Ukratko, u modernoj «sekularnoj» državi ne postoji
stabilna norma s pomoću koje bi se prosudilo šta je dobro, a šta zlo, šta je
ispravno, a šta loše. Ovdje je jedini mogući kriterij «nacionalni interes». Ali,
s odsustvom objektivne skale moralnih vrijednosti, različite grupe ljudi – čak
i unutar jedne nacije – moraju imati – i obično imaju – veće različite poglede
o tome šta je to što uspostavlja najbolji nacionalni interes. Dok, npr.,
kapitalist, sasvim iskreno, vjeruje da će se civilizacija raspasti ukoliko
ekonomski liberalizam bude zamijenjen socijalizmom, socijalist isto tako
iskreno misli da opstanak civilizacije ovisi od toga hoće li biti dokinut
kapitalizam i zamijenjen socijalizmom. I jedan i drugi su formirali svoje
etičke poglede, tj. poglede o tome šta treba, a šta ne treba da se čini i šta
je to ljudsko biće. Ti su pogledi određeni isključivo njihovim ekonomskim
gledištima, a krajnji rezultat ovog sučeljavanja je haos u njihovim međusobnim
odnosima.
Evidentno je da nijedan savremeni zapadnjački
politički sistem: ekonomski liberalizam, komunizam, nacionalsocijalizam,
socijalna demokracija, itd., ne mogu da spomenuti haos transformiraju u nešto
što bi imalo svoj red – jednostavno zato što nijedan od tih sistema nije učinio
ozbiljan pokušaj da političke i društvene probleme razmatra u svjetlu
apsolutnih moralnih principa. Umjesto toga, svaki od spomenutih političkih
sistema ne temelji svoju koncepciju dobrog i lošeg ni na čemu drugom osim na
pretpostavljenim interesima ove ili one klase, grupe ili nacije, drugim
riječima, na ljudskoj promjenljivoj (i, zbilja, neprestano mijenjanoj)
materijalnoj preferenciji. Ako sada priznamo da je ovo prirodno – i, dakle,
poželjno – stanje ljudskih poslova, onda moramo implicitno prihvatiti da
pojmovi «dobrog» i «lošeg» u njihovim promišljanjima nemaju stvarnu vrijednost,
nego da su oni samo konvencionalne fikcije oblikovane isključivo vremenskim i
društvenoekonomskim okolnostima. Ako se logički razvije ova misao, onda čovjek
nema drugog izbora nego da porekne postojanje bilo kakve moralne odgovornosti u
ljudskom životu: zato što koncept moralne odgovornosti (p)ostaje bez smisla
ukoliko on nije shvaćen kao nešto što je apsolutno. Dokle god mi budemo
saglasni s tim da naše poglede na dobro i zlo, ispravno i krivo budu oblikovali
ljudi, promjenljivi produkti društvenih konvencija i okruženja, mi nećemo moći
da ih upotrebljavamo kao stvarne vodiče u našim poslovima. Na taj način, u
planiranju ovih poslova, mi se postepeno podučavamo da se oslobađamo svakog
moralnog vodstva i da računamo samo na svrsishodnost – što, u obrnutom smjeru,
vodi ka sve većem neskladu unutar i između ljudskih grupa i progresivnom
padanju na nivo sreće kako je sagledava čovjek. Ovo je, vjerovatno, neophodno
objašnjenje dubokog straha koji obuzima savremeno čovječanstvo.
Ne postoji nacija niti zajednica koja može znati šta
je to sreća ukoliko i sve dok ona nije istinski ujedinjena iznutra; a ona ne
može biti ujedinjena iznutra ukoliko ne postigne viši stepen jednodušnosti o
tome šta je to ispravno, a šta krivo u ljudskim poslovima; takva jednodušnost
je moguća samo ukoliko se dotična nacija ili zajednica slaže u pogledu moralne
odgovornosti koja proizlazi iz stalnog, nepromjenljivog moralnog zakona. Očigledno,
samo vjera može osigurati takav zakon i, zajedno s tim, temelje za ovakvu
saglasnost koja, unutar svake grupe, moralno obavezuje svakog člana te grupe.
PRINCIPI
ISLAMSKE DRŽAVE I VLASTI, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND
GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin
Latić
(The Bosnia
Times)