Teheran, očito, ima svoje „adute iz rukava“ i svoje planove na koji način zaobići američke sankcije, koje su i dalje na snazi usprkos odlaska Donalda Trumpa s trona Bijele kuće.
Nakon što je postalo jasno kako američki predsjednik Joe Biden nastoji smanjiti napetosti s Iranom kroz pokušaj pregovora o uvjetima vraćanja SAD-a nuklearnom sporazumu s tom zemljom iz srpnja 2015. g., iz kojeg je njegov prethodnik Donald Trump Ameriku jednostrano povukao a Iranu nametnuo nove oštre sankcije (prije svega one u energetskom i financijskom sektoru), na svjetlo dana sve jasnije izlaze nova zanimljiva saznanja, o tome, kako se Teheran do sada snalazio po pitanju izvoza nafte koja mu je i glavni izvor prihoda za budžet. Taj je izvoz, kao što je poznato, Trump želio svesti na nulu i tako drastično smanjiti punjenje njegovog budžeta, što je posljedično trebalo dovesti do destabilizacije gospodarskog, socijalnog i političkog stanja u toj ključnoj zemlji šireg Bliskog istoka – nad kojom Washington već više od 40 godina (od Islamske revolucije 1979.) ne uspijeva uspostaviti željeni nadzor.
Dovoljno je podsjetiti kako je Trumpova administracija, nakon što je obnovila stare i uvela nove i još strože sankcije Iranu, svim zemljama – tradicionalnim uvoznicama iranske nafte – zaprijetila uvođenjem sankcija i prema njima ako to i dalje nastave činiti i time pomagati Iranu da sankcije lakše preboli. Među zemljama, kojima je prijetilo kažnjavanje Washingtona, bile su čak i pojedine američke saveznice iz EU, poput Italije, Grčke i Španjolske, kao i Indija, Kina, Južna Koreja, Japan i Tajvan.
Nešto kasnije, uvidjevši opasnost svog – tako radikalnog stava – Trump je, zbog oštrog protivljenja prije svega od strane Japana i EU, malo ublažio spomenute prijetnje, ali smanjenje iranskog izvoza „crnog zlata“ ipak je bilo veliko jer se nitko nije želio dodatno zamjerati nepredvidivom ali i odlučnom Trumpu kada je bila u pitanju zaštita ključnih američkih nacionalnih interesa. Međutim, smanjenje iranskog izvoza nafte (embargo je počeo krajem 2018.g.) svejedno je bilo veliko ali, očito – ne i presudno. Iran je, naime, Trumpa preživio. I pritom se snalazio (i još se uvijek snalazi jer su Trumpove sankcije i dalje na snazi) na svakakve načine, o čemu svjedoče najnovije vijesti koje je objavio britanski Reuters.
Iran je “tiho” prebacio rekordne količine sirove nafte u Kinu, koja je posljednjih mjeseci bila vodeći kupac „crnog zlata“, dok su indijske državne rafinerije dodale iransku naftu u svoje godišnje uvozne planove, pod pretpostavkom da će američke sankcije protiv Islamske Republike uskoro biti ublažene.
Reuters se pritom poziva na svoje izvore u naftnoj industriji i podatke tvrtke Refinitiv Refinitiv Oil Research
Nacionalna iranska naftna kompanija (NIOC) obratila se kupcima širom Azije upravo s ustoličenjem Joe Bidena na čelo SAD-a 20. siječnja, kako bi procijenila eventualnu potražnju za svojom naftom, izjavili su Reutersovi izvori pod uvjetom da ostanu anonimni.
“Oni (Iranci) su razgovarali s nama. Rekli su: “Nadamo se da ćemo vrlo brzo nastaviti s isporukama nafte.” Rekli smo: “Inshallah”, navodi jedan Reutersov izvor iz izvjesne indijske rafinerije. Indija je, naime, treći najveći svjetski uvoznik sirove nafte, a oporavak iranskog izvoza mogao bi smanjiti njezinu potražnju na spot-tržištu koje je nedavno poskupjelo nakon što je Irak smanjio naftne zalihe, a Kuvajt skratio rokove pojedinih svojih naftnih ugovora.
Indija je, također, pretrpjela nedavni snažni skok globalnih cijena goriva, pa očekuje da će se iranske zalihe vratiti na tržište za 3-4 mjeseca, izjavio je izvjesni indijski vladin dužnosnik.
NIOC je prethodno jasno dao do znanja kako će formalni sporazum o opskrbi iranskom naftom indijskog tržišta biti potpisan nakon predsjedničkih izbora u Iranu u lipnju ove godine, rečeno je u jednoj indijskoj rafineriji.
Za razliku od Indije, Kina nikada nije potpuno prestala uvoziti iransku naftu, napominje Reuters. Prema Refinitiv Oil Research-u, Iran je u proteklih 14 mjeseci isporučio Kini oko 17,8 miliona tona (306.000 barela dnevno) nafte, a količine su dostigle rekordne razine u siječnju i veljači. Od toga je oko 75% bio “neizravni” uvoz, identificiran kao nafta iz Omana, Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) ili Malezije, koja je u Kinu ušla uglavnom kroz luke u istočnoj kineskoj regiji Shandong, gdje se nalazi većina njezinih privatnih rafinerija, ili kroz luku Yingkou na sjeveroistoku regije Liaoning. Preostalih 25% uvoza registrirano je kao službena isporuka iz Irana, navodi Refinitiv, budući da Peking neprestano održava malu količinu kupnje energenata iz te zemlje, usprkos američkim sankcijama.
Na kraju se može zaključiti slijedeće: Teheran, očito, ima svoje „adute iz rukava“ i svoje planove na koji način zaobići američke sankcije, koje su i dalje na snazi usprkos odlaska Donalda Trumpa s trona Bijele kuće. Jedna od njih je i re-eksport od strane Rusije. Moskva je još odmah nakon američkih protiviranskih sankcija najavila otkupljivanje iranske nafte i prodaju iste kao svoje. Je li do toga i došlo (jer je taj ruski potez Trump u startu oštro osudio) ne možemo znati, niti je to jednostavno za utvrditi. Međutim, činjenica je kako Iran nije popustio pred sankcijama, kao i to da se i dalje „održava na površini“. Osim toga, Biden i nema previše mogućnosti osim ići u susret Teheranu, jer produljenje onako oštre protuiranske politike, kakvu je pokrenula Trumpova administracija odmah po dolasku na vlast, definitivno tu geopolitički, geostrateški i geoekonomski prevažnu zemlju gura u čvrsti sigurnosni zagrljaj i sferu utjecaja Pekinga i Moskve. Ali problem je i u tome što se takvoj Bidenovoj politici „pomirbe“ s Iranom (iako ju je takvom još uvijek teško zvati s obzirom da u svojim ponudama Teheranu od strane Bidenova administracije i nema previše razlika (osim u uljudbenijoj retorici) od onoga što je od Irana tražio Trump u zamjenu za povratak nuklearnom sporazumu) opire i Izrael, a vjerojatno svejedno nije niti Saudijskoj Arabiji i UAE.
(TBT, Geopolitika news)