Piše: Adam Michnik, thebosniatimes.ba
Ovako nešto se još nije desilo u Poljskoj: 10. februara novine i magazini obustavili su štampu, medijski siteovi su zamračeni, a desetine radijskih i televizijskih stanica prekinulo je emitiranje. Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, ukidanja cenzure i sloma Sovjetskog Saveza, poljsko građansko društvo ponovo brani svoju teško osvojenu demokratiju od države, riješene da je poništi.
Odluke protiv kojih poljski nezavisni mediji sada protestuju ugrozile su im opstanak kao i srodnim medijskim kućama u Rusiji i Mađarskoj. Zapravo, kako je javno priznao zamjenik premijera Jaroslav Kačinjski, stvarni poljski vladar, to je obrazac koji je njegov režim preuzeo od Mađarske pod premijerom Viktorom Orbanom. Stoga se vrijedi prisjetiti mađarskog iskustva, da bi se razumio protest tišine poljskih medija.
Pošto se vratio na vlast 2010, odlučan da konsolidira ono što je nazvao iliberalnom demokratijom, Orban je primijenio „salama“ taktiku Matjaša Rakošija, takozvanog mađarskog Staljina, kojom je uspostavljao komunističku vladavinu poslije Drugog svetskog rata. U borbi protiv „klasnog neprijatelja“, Rakošijevi komunisti postupno su smanjivali slobodne institucije, odrezak po odrezak, sve dok od njih nije ostao samo omot. Orban je ovu taktiku prilagodio 21. vijeku, a Kačinjski ga u tome prati.
Prvi odrezak, i nekad i sad, bili su javni mediji, pretvoreni u glasnike vladajuće partije Zakon i Pravda (PiS). Poljski zvanični mediji sada emitiraju neprekidni niz laži i kleveta, nalik majstorima propagande Jozefu Gebelsu i Andreju Ždanovu. Slijedeći na redu za politizaciju i potčinjavanje vladajućoj partiji bili su ustavni sud, javno tužilaštvo i institucije kulture. Korak po korak, demokratska država kojom vlada zakon transformirala se u autoritarno Potemkinovo selo.
Po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina i Orbana, kontrola javnih medija i odanost provladinih siteova i novina više nisu dovoljni, pa režim svoju pažnju okreće gušenju nezavisnih medija. Nije dovoljno falsificirati historiju i prikrivati korupcijske skandale. Nije dovoljna serija sudskih tužbi protiv kritičara vlasti, koje ponekad pokreće vlada, a ponekad pojedinci ili grupe na vladin zahtjev. Sve medijske organizacije koje nisu pod kontrolom režima i ne služe njegovim interesima moraju biti uništene.
Kada se sve to uzme u obzir, planirani porez na oglašavanje, koji je pokrenuo aktuelne proteste medija, tek je još jedan odrezak salame. Porez nije samo teško, diskriminatorno finansijsko opterećenje, već je i oružje za suzbijanje kritike i slobodne riječi.
Opstanak većine nezavisnih medija zavisi od prihoda od oglašavanja, koji su u ekonomiji pokošenoj pandemijom već značajno umanjeni. Oduzimati od tih medija još novca prinudit će ih na otpuštanje novinara i rezanje budžeta za osnovne poslove, kao što su provjera činjenica iz saopštenja vlade i istraživanje nepočinstava funkcionera. Posebno je uvredljivo to što će prihod od poreza na oglašavanje biti preusmjeren na provladine medije.
Tvrdnja vlade da se namet prije svega odnosi na američke tehno gigante, koji izbjegavaju plaćanje poreza na promet u Evropi, očigledna je laž. Krajnje servilna prema bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, vlada je odbila da oporezuje tajkune Silicijumske doline. Za propisivanje ovakvog poreza potrebna je saglasnost mnogih država, posebno onih u Evropskoj uniji. Poljska nema šanse da bude djelotvorna protiv američkih tehno giganata bez EU, od koje se režim otuđio.
Režimski napad na ekonomske temelje slobodnih medija nije ništa manji atak na demokratiju od juriša na američki Kapitol koji su 6. januara preduzele Trumpove pristalice. U pozadini oba događaja nalaze se laži, retorika nasilja i pervertiranje politike i javnog života. I poljska vlada je demonstrirala svoj prezir prema vladavini zakona i ljudskim pravima, da ne spominjemo nezavisne medije. Dokaz su obilje skandala, raširena korupcija (čak i u borbi protiv pandemije), pretvaranje školskog programa u nacionalistički kič i upotreba policije kao sredstva za zaštitu režima.
U osnovi te politike, bilo gdje u svijetu, nije samo strah od slobode i istine, već želja da se taj strah usadi u naša društva. Svi poljski sudovi treba da budu pod kontrolom kao oni u Moskvi, koji će protivnicima Kremlja suditi, presuditi i izreći kaznu u rekordnom roku, kako je to pokazao nedavni slučaj Alekseja Navaljnog. Svi poljski mediji trebaju biti jednoglasni, kao oni što veličaju Putina ili Orbana.
Jedan kolega, pronicljivi posmatrač savremene politike, rekao mi je: „Kao analitičar, reći ću ti da neprijatelji slobode mogu pobijediti. Kao građanin, tražit ću da mi obećaš da ćeš učiniti sve da se to ne desi.“
Obećavam, odgovorio sam.
(TBT, Project Syndicate)