POGLEDI
Možemo slobodno kazati da silsila ehl-i
sunnetskog vjerovanja Bošnjaka na Balkanu seže od Ebu Hanife, preko gore
navedenih učenjaka, pa do našeg Hasna Kafija Pruščaka, i sve do danas
Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Muslimani Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i na
čitavome Balkanu, u vjerskom, akaidskom smislu, pripadaju ehl-i Sunnetu ve
l-džema'atu. Dominantna većina današnjih muslimanskih naroda (najmanje 85% od
ukupnog broja muslimana) diljem Svijeta islama identificira se sa tom sintagmom
kao duhovnim okvirom u kojem razumijevaju i prakticiraju svoju vjeru.
U
medijima se obično nazivaju sunnijama ili sunnitima. U stručnoj literaturi,
pak, ustalio se skraćeni termin ehl-i sunnet, koji se uvijek shvata i
razumijeva u svojoj cjelovitosti, dok se sintagme ”muslimanska ortodoksija”
ili ”muslimansko pravovjerje” često koriste u studijama o islamu na evropskim
jezicima.
Dakle, glavni tok muslimanskog mišljenja i
prakse, u najširem smislu te riječi, kroz historiju kao i danas, realizira se
ili ostvaruje na osnovama ehl-i sunnetskog razumijevanja temeljnih istina vjere
i njezinog sadržaja. Pripadanje ehl-i sunnetu ve l-džema'atu znači, u
najkraćem, pripadanje sljedbenicima Sunneta i džemata (zajednice), kako glasi
doslovan prijevod te sintagme. Pod okriljem tog termina razvio se čitav jedan
duhovni univerzum precizno definiranog, pravovjernog i spasonosnog vjerovanja.
Osnovu tom duhovnom univerzuma osigurava akaidska literatura u kojoj se
definiraju temelji i principi ehl-i sunnetskog vjerovanja. Takva djela o
temeljnim istinama vjere, tj. o naravi, sadržaju, opsegu i predmetu
muslimanskog vjerovanja mogli su ispisati samo učenjaci (alimi) visokih
duhovnih i intelektualnih dometa, učenjaci
koji su ”duboko uronuli u nauku”, odn. oni koji su posjedovali doboko
i široko znanje Kur'ana i Sunneta. Prije nego što navedemo neke principe ehl-i
sunnetskog vjerovanja te silsilu (predajni lanac) ehl-i sunnetskih učenjaka i
neka njihova djela, potrebno je ukratko stručnije objasniti termin ehl-i Sunnet
ve l-džema'at.
Termin ehl-i Sunnet ve l-džema'at
Ovaj termin nastao je nakon pojave novotarija
i nastanka sekti. Utemeljenje ovog termina pronalazi se u hadisima i izjavama
plemenitih ashaba koji ukazuju na obavezu pridržavanja sunneta Muhammeda,
s.a.v.s., i povezivanja sa džematom. U jednom od takvih hadisa Poslanik,
s.a.v.s., je rekao: ”Držite se moga Sunneta i pravca pravednih halifa iza
mene, čvrsto se držite toga, a čuvajte
se novotarija, jer je svaka novotarija zabluda” (Tirmizi: 2676).
Riječ ehl
u arapskom jeziku nosi intenciju pripadnosti i bliskosti. Otuda se zaključuje
da termin ehl-i Sunnet označava ljude najbliže sunnetu Allahovog Poslanika,
s.a.v.s., tj. njegovog poslaničkoj praksi ili njegovom putu (sunnet). Inače,
termin ehl-i Sunnet ima svoje opće i posebno značenje. U općem smislu njime se
označavaju svi muslimani koji nisu ši'ije, dok u posebnom smislu označava one
koji slijede praksu ili sunnet Muhammeda, s.a.v.s., u svim aspektima života,
nasuprot onih koji su prihvatili određene novotarije u vjerovanju, kao što su
ši'ije-rafidije, haridžije, džehmije, mu'tezilije, kaderije… Oni, pak, kako
ističe imam Sujuti, koji se čvrsto budu držali Sunneta i većinskog dijela
muslimana (džemata) i budu daleko od spomenutih inovatora u vjerovanju, oni će,
Allahovom milošću, biti ona spašena grupa
(El–Emru bi l–ittiba‘i ve n–nehju ani l–ibtida’, 51).
U stručnoj literaturi postoje i drugi nazivi
kojima se označavaju pripadnici ehl-i Sunneta ve l-džemata, od kojih su
najpoznatiji:
– sljedbenici hadisa i tradicije (ashabu
l-hadisi ve l-eser);
– prve generacije muslimana ili ispravni
prethodnici (es-selefu s-salih) i
– spašena i potpomognuta grupa (el-firkatu
n-nadžijetu l-mensure).
Tako je čuveni imam Ebu Hasan el-Eš'ari (u.
330/942.) u svom djelu Mekalatu l-islamijjin (Muslimanska mišljenja o islamu)
jedno od poglavlja ovoga djela naslovio riječima ”vjerovanje ehl-i Sunneta,
ehl-i hadisa i ehl-i selefa” (vidi prijevod ovog poglavlja u časopisu Islamska
misao, br. 101-102, 1987., str. 11-14).
Pod riječju džemat u sintagmi ehl-i Sunnet ve
l-džamat misli se općenitio na sve muslimane, a posebno na učenjake i mudžtehide
muslimana koji su na Putu Istine i putu prvog džemata muslimana, tj. džemata
ashaba. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Neprestano će jedna grupa moga
Ummeta biti na Putu istine. Njima neće moći nauditi oni koji se od njih odvoje.
Sudnji dan će nastupiti, a oni će ostati takvi” (Buhari: 7460).
Izraz
”džemat”, kako veli šejhu l-islam Ibn Tejmijje (u. 728/1328.) u svojoj El-Akidi
el-vasitijji, postao je sinonim za ljude koji su se složili, a to njihovo
slaganje i suglasje postalo je treći temelj islama na kog se oslanjaju u nauci
i vjeri (cjeloviti prijevod El-Akide el-vasitijje na bosanskom jeziku vidi u: Islamska
misao, br. 151-152, 1991., str. 20-29).
Temelji i principi ehl-i sunnetskog vjerovanja
Imam Ebu Hamid el-Gazali (u. 505/1111.) ističe
da su sljedbenici ehl-i Sunneta ”pomirili rezultate ljudskoga razuma sa
postulatima Božanskog zakona i tako shvatili da iskaz La ilahe illellah
Muhammedu r-resulullah (Nema Boga osim Allaha, a Muhammed je Allahov Poslanik)
nije dovoljan i dostatan sve dok se u potpunosti ne shvate temeljni principi
koji počivaju ispod ovoga svjedočanstva. Također su shvatili da dva dijela ovog
Šehadeta (svjedočenja), iako na jedan koncizan način, sadrže potvrdu/afirmaciju
Božije Biti (Zat), Njegovih atributa (sifat), Njegovih djela (ef'al) i
istinosti (poslanja) Njegovog Poslanika. Isto tako, spoznali su da struktura
imana (vjerovanja) počiva na ova četiri temelja (erkan), a svaki od njih
temelji se na deset principa (usul)” (Jerusalemska risala/brošura, 9-10).
U nastavku
ove svoje risale imam-i Gazali dat će kratak ali temeljit pregled navedena
četiri temelja, odn. četredeset principa na kojima se oni temelje, zaključujući
da su to ”principi vjerovanja (qawa'idu l-‘aka'id); onaj ko u njih vjerujuje,
sebe identificira kao pripadnik ehl-i Sunneta, dok onaj ko im se suprostavlja,
identificira se kao novator” (vidi naš prijevod Jerusalemske risale u izdanju
UG Hastahane tekije Mesudija, Kaćuni).
Imam Ebu Hasan el-Eš'ari u drugom poglavlju
svoje poznate knjige El-Ibane ‘an usuli d-dijane (Objašnjenje temelja
vjerovanja) navodi pedeset tačaka ehl-i sunnetskog vjerovanja (vidi naš
prijevod ovog poglavlja u: Glasnik Rijaseta, br. 11-12, 2003, str. 1111-1116).
Učenjak Abdu l-Kahir el-Bagdadi (u. 429/1037.) u svojoj knjizi El-Ferku bejne
l-firek (Razlike između frakcija) nabraja petnaest temelja vjere (erkanu d-din)
oko kojih su se usaglasili učenjaci ehl-i Sunneta. Onaj ko im se u tome
suprostavi, tvrdi El-Bagdadi, zalutao je. Svaki taj temelj ima svoje principe (usul),
oko kojih nema razilaženja, i neka sporedna pitanja (mes'ail furu’), oko kojih
su moguća i dozvoljena razilaženja.
Put
umjerenosti
U svojoj drugoj knjizi pod nalovom El-Iktisad
fi l-i'tikad (Umjerenost u vjerovanju), u kojoj se opširnije izlažu temelji i
principi ehl-i sunnetskog vjerovanja, imam-i Gazali dokazuje da je osnovna
odlika ehl-i Sunneta ve l-džemata umjerenost (iktisad) u vjerovanju. Ta
umjerenost u vjerovanju ehl-i Sunneta ogleda se u sintezi Božanske Objave i
ljudskoga razuma. Prema imam-i Gazaliju, to je najvažnija odlika koja ehl-i
Sunnet razlikuje od ostalih novatorskih grupacija. U uvodu ove svoje knjige
imam-i Gazali kaže:
”O,
kako je samo pao nisko i luta okrajcima zablude onaj ko nije objedinio ove
razlike razuma i šeri'ata! Jer razum je poput zdravog oka koje nema nedostataka
ili manjkavosti, a Kur'an je poput sunca koje sija uokolo. Kako je samo bijedno
za tebe da tražiš uputu od onih koji su, u agoniji neznanja, ograničeni na
jedno od ovoga dvoga. Jer onaj ko izbjegava upotrebu razuma zadovoljavajući se
svjetlom Kur'ana poput je onoga ko se izlaže svjetlosti sunca zatvorenih očiju.
Nema razlike između njega i slijepca. Razum zajedno sa Kur'anom jeste svjetlo
nad svjetlima! Neko ko ima svoje oči usmjerene isključivo na jedno od ovoga dvoga
ostat će u okovima obmane.”
Dakle, učenjaci ehl-i Sunneta ustanovili su da
nema kontradikcije između tradiranog šeri'ata i istina ljudskoga razuma. To je
put ehl-i Sunneta kojeg su trasirali veliki učenjaci i imami ovoga pravca.
Nema mjesta tekfiru!
Još jedno važno pravilo ehl-i Sunneta ve
l-džema'ata jeste da muslimani koji pripadaju ovoj skupini jedni druge ne
proglašavaju nevjernicima (tzv. tekfir). Aktualnost ovog pravila nikada ne
prestaje i stalno ga treba isticati, jer, nažalost, dalje i bliže historijsko
iskustvo uče nas pogubnim ili katastrofalnim posljedicama po međumuslimanske
odnose ukoliko se to pravilo zanemari ili zaboravi. Tekfiru među muslimanima
ehl-i Sunneta nema mjesta zato što, kako kaže El-Bagdadi, autor već spomenute
znamenite knjige o razlikama među muslimanskim frakcijama, među njima nema
razilaženja (hilaf), jer su oni skupina ili džemat na Istini, a Uzvišeni Allah
čuva Istinu i njezine sljedbenike (El-Ferku bejne l-firek, 361). Ovo zlatno
ehl-i sunnetsko pravilo derivirano je iz preko trideset vjerodostojnih hadisa
koji govore o tome da onaj ko se okreće prema Kibli nije nevjernik ni mušrik
(politeist), makar griješio i zastranjivao. Njega su u svojim riječima i
djelima isticali velikani ehl-i sunnetskog pravca kao što su imami: Ebu Hanife,
Malik, Šafija, Ahmed b. Hanbel, Ebu Hasan el-Eš'ari, Tahavi, Maturidi,
Džuvejni, Gazali, Nesefi, Ibn Kuddame, Ibn Tejmijje, Senusi, Sujuti, imam
Rabbani…
Silsila ehl-i sunnetskog vjerovanja
U pretposljednjem poglavlju svoje knjige El-Bagdadi
navodi imena prvaka i imama ehl-i sunnetskog vjerovanja od vremena ashaba do
svoga vremena, za koje kaže da su ”imami u temeljima vjerovanja (usulu d-din)
i učenjaci akaida (ulemau l-kelam)”. Ovo bismo mogli nazvati silsilom ehl-i
sunnetskog vjerovanja, koju ćemo sažeto predočiti, shodno El-Bagdadiju.
Među ashabima (savremenicima Muhammeda, a.s.)
izdvaja Ali b. Ebi Taliba, koji je raspravljao sa haridžijama i kaderijama, i
Abdullah b. Omera, koji se odrekao Ma'beda el-Džuhenija zbog njegovog nijekanja
kadera. Iz generacije tabi'ina (druge generacije muslimana) spominje: Omera b.
‘Abdulaziza, koji je napisao risalu u kojoj pobija vjerovanje kaderija (koji su
negirali Božije određenje, odn. zagovarali potpunu slobodu ljudske volje);
Zejda b. Alija Zejnu l-‘Abidina, koji je napisao knjigu u kojoj, također,
pobija vjerovanje kaderija; Hasan Basrija, koji je napisao pismo Omeru b.
Abdulazizu u kojem kudi vjerovanje kaderija; te Ša'bija i Zuhrija. Nakon
generacije tabi'na, spominje Dža'fera b. Muhammeda es-Sadika i njegove knjige
protiv kaderija, haridžija i rafidija.
Od imama u fikhu spominje Ebu Hanifu i imam-i
Šafija. Traktat Kitabu l-fikhi l-ekber Ebu Hanife je napisao/diktirao kao
odgovor kaderijama (vidi prijevod ovog traktata u: Islamska misao, br. 13,
1979., str. 10-12). Imam-i Šafi’ napisao je dvije knjige iz akaida: u prvoj
osporava gledišta brahmana, a u drugoj zabludjelih sekti.
Nakon ove generacije učenjaka, slijede imami:
Ebu l-Hasan el-Eš'ari (vidi prijevod el-Ešarijeve El-Lume’ pod naslovom Bit
polemike Bakillani, el-Kalem, Sarajevo, 2000.), Bakillani, Isferajini i Ibn
Furek.
U nastavku će El-Bagdadi spomenuti učenjake
hadisa, tefsira, tesavvufa i dr. koji su dali veliki doprinos promicanju i
širenju ehl-i sunnetskog vjerovanja. Nakon El-Bagdadija ova silsila ehl-i
sunnetskih učenjaka nastavlja se preko djela jednoga Bejhekija, Džuvejnija,
Gazalija, Nesefija, Ibn Tejmijjea, Ibn
Kajjima, Taftazanija, Senusija, Sujutija i dr.
Od Ebu Hanife do Hasan Kafija Pruščaka
Možemo slobodno kazati da silsila ehl-i
sunnetskog vjerovanja Bošnjaka na Balkanu seže od Ebu Hanife, preko gore
navedenih učenjaka, pa do našeg Hasna Kafija Pruščaka, i sve do danas.
Podsjećamo da su Bošnjaci u akaidskom smislu sljedbenici pravca Ebu Mensura
Muhammeda el-Maturidija (u. 333/945.), osnivača maturidijske ehl-i sunnetske
akaidske škole (vidi prijevod njegove risale iz akaida pod naslovom Traktat o
islamskom vjerovanju, u: Islamska misao, br. 76, 1985, 20-27), kojoj pripadaju
svi muslimani hanefijskog mezheba. Hasan Kafi Pruščak (u. 1615.) je prvi
bošnjački alim koji je našim precima i nama prenio svjetlo ehl-i sunnetskog
vjerovanja u svome djelu Revdatu l-džennat fi usuli l-i'tikadat. Ovo djelo je
preveo naš drugi ehl-i sunnetski velikan Mehmed Handžić, a objavljeno je 1979.
god. pod naslovom Džennetske bašče o temeljima vjerovanja.
Pored prevedenih djela i traktata ehl-i
sunnetskog akaida koja smo naveli u ovom tekstu, napominjemo da su na bosanski
jezik prevedena i traktati: Tahavija (Islamska misao, br. 86, 1986., str. 6-8);
Nesefija (Glasnik VIS-a, br. 6, 1985, str. 668-678); Muhammeda es-Senusija (Zbornik
radova ITF-a, 1978., str. 75-82); Sujutija (Islamska misao, br. 103, 1987.,
str. 18-24); Ahmeda b. Hanbela (Islamska misao, br. 105-106; 1987, str. 19-20).
Stavove znamenitih učenjaka ehl-i sunneta
danas je, smatramo, posebno potrebno glasno izgovarati i afirmirati u vezi sa
vjerovanjem i praksom koju slijede Bošnjaci. To mislimo zbog tri razloga: a)
među bošnjačkom ulemom u prošlosti bilo je onih koji su odstupili od učenja
ehl-i Sunneta u nekim pitanjima, a neki naši savremnici i danas kontinuiraju
taj trend; b) što je učenje ehli-i Sunneta naša najveća barijera od svih vrsta
”izama”; i c) učenja i pogledi imama Ebu Hanife mogu nam pomoći u našem
poimanju nekih pojmova važnih za našu evropsku budućnost u kontekstu
približavanja Evropskoj uniji prema kojoj naša zemlja teži.
Posebno želimo istaknuti da se ovim odnosom
prema našim duhovnim precima i učiteljima u vjerovanju ne gradi nikakav
svetački odnos prema njima i njihovim djelima. Stvar je jednostavna: temeljne
istine vjere ne mijenjaju se protokom vremena! Ne može se jedan dan vjerovati u
jedno, a drugi dan u nešto drugo!
Ovaj
tekst završavamo riječima rah. Ahmeda Smajlovića, jednoga od naših najvećih
alima u drugoj polovini XX stoljeća, koji je dao ogroman doprinos širenju ehl-i
sunnetskog vjerovanja među Bošnjacima. U jednom svom tekstu o imamu Maturidiju
(Islamska misao, br. 76, 1985, str. 13), Smajlović je zapisao:”S obzirom na to nauka o vjerovanju i
predstavlja, sa islamskog stanovišta, prvenstvenu obavezu svakog muslimana, jer
od njegovog opredjeljenja u tom pogledu, ovisi i njegova sudbina, nedaće koju
su pogađale islamski svijet, ili ga danas pogađaju, rezultat su ustvari
njegovog zapostavljanja nauke o vjerovanju, jer nepoznavanje ove oblasti
omogućava postupno prodiranje drugih razmišljanja u naše vjerovanje, odn. naše
udaljavanje od vjerovanja”.
(The Bosnia Times)