Prvi vanjskopolitički govor predsjednika SAD-a Joe Bidena svijet je čekao s velikom pozornošću, što je i razumljivo: nikome, naime, nije svejedno što će u tom smislu reći prvi čovjek najveće svjetske sile, jer sve što kaže može itekako utjecati na sve nas. Naravno, i tu postoji razlika između željenog i mogućeg, rečenog i učinjenog – jer da nije tako, i da Washington u svijetu može raditi sve što hoće, ne bi niti bilo njegovih sukoba s ključnim geopolitičkim suparnicima. Drugim riječima, suparnika ne bi bilo, već samo slugu pokornih.
Biden je, tako, sinoć govorio o potrebi zajedničkog suprotstavljanja “ekonomskoj agresiji” Kine, “neprijateljskim potezima” Rusije, nedavnom vojnom puču u Mjanmaru, ratu u Jemenu, Saudijskoj Arabiji koju su Sjedinjene Države spremne braniti u slučaju sukoba s Iranom, izazovima našeg vremena poput globalnog zagrijavanja i sl.
Međutim, kako to danas sa žaljenjem konstatiraju pojedini izraelski mediji, Biden nije rekao niti riječi o Izraelu i „iranskom problemu“. A kada se radi o ovom posljednjem, tada se riječ „žaljenje“ u ovom kontekstu slobodno može preimenovati u riječ „zabrinutost“, poglavito kada se ima u vidu donedavni „medeni mjesec“ (čitaj „medene 4 godine“) u američko-izraelskim odnosima tj. koordinirano djelovanje punog spektra izraelskog državnog vrha i bivše administracije Donalda Trumpa, prije svega u smislu obuzdavanja regionalnih ambicija Teherana ali i ne samo toga.
“Vraćamo se staroj diplomaciji i namjeravamo obnoviti odnose sa svim našim saveznicima kako bismo odgovorili globalnim izazovima našeg doba, …“, izjavio je sinoć, između ostalog, američki čelnik u svom govoru.
Upravo riječ „stara diplomacija“ u Izraelu izaziva nelagodu. Jer ona itekako asocira na Obaminu administraciju i njezino potpisivanje sporazuma o iranskom nuklearnom programu u srpnju 2015. g., protiv čega su tada jedino bili Izrael i Saudijska Arabija. Spomenuta fraza, kao i navedeni izostanak spomena Irana kao „opasne prijetnje“ – nešto je, što svakako, izraelska javnost nije očekivala. Međutim, Biden je još uoči stupanja na predsjedničku dužnost, kao i u prvim danima svoga mandata odašiljao jasne poruke Teheranu kako je spreman na dijalog i povratak SAD-a nuklearnom sporazumu iz kojeg je Ameriku jednostrano povukao njegov prethodnik Donald Trump. Naravno, pod određenim uvjetima, koji, zapravo, nisu puno drukčiji od onoga što je od Teherana tražio i sam Trump – radi se prije svega o uključivanju u spomenuti sporazum i segment razvoja iranskog raketnog programa – čemu se Teheran protivi.
Biden se svim silama u političkom smislu trudi izgledati drukčije od Trumpa (u fizičkom smislu i javno nastupu u tome i uspijeva; u svom sinoćnjem govoru izgledao je kao balzamiran i fokusiran, za razliku od dinamičnog i emotivnog Trumpa), kojeg nije mogao smisliti i koji mu je bio (i ostao) zakleti politički neprijatelj. Voditi politiku sličnu Trumpovoj za Bidena bi bilo svetogrđe. Međutim želje i potrebe za gradnjom osobnog imidža su jedno, a politička stvarnost nešto sasvim drugo. Trump je, za razliku od „sanjara“ Bidena bio realist i dobro shvaćao bit vanjskopolitičkih problema s kojima se SAD susreću, a obično ih je rješavao na sebi svojstven način – grubom retorikom i kombinatorikom prijetnji uporabe „tvrde“ i „meke“ sile. Naravno, to je činio samostalno, ignorirajući američke saveznike zbog čega je, zapravo, i „izgorio“.
Ali sam povratak SAD-a suradnji sa saveznicima, što sada najavljuje Bidenova administracija, bez inkluzije Trumpove real-politike, neće dati željenih rezultata.
(TBT; Mediji)
