Spomenuti turski medij navodi kako su odnosi između Ankare i Washingtona eskalirali nakon pokušaja državnog udara u Turskoj, u julu 2016. godine, za koji sadašnje turske vlasti za sudjelovanje u njegovoj organizaciji krive Fethullaha Gülena, islamskog propovjednika koji stalno boravi u Sjedinjenim Državama . Tužba Sjedinjenih Država iz 2018. godine protiv jednog od čelnika turske državne banke Halkbanke zbog kršenja američkih sankcija protiv Irana, dodatno je pogoršala bilateralne odnose. Erdogan je tada ovaj slučaj nazvao “pokušajem političkog puča” i “zajedničkom operacijom CIA-e i FBI-a” kako bi se potkopale pozicije Ankare.
“Oni koji nisu uspjeli u pokušaju (vojnog) puča u Turskoj 15. jula 2016. godine, sada traže još jedan pokušaj u našoj zemlji”, rekao je turski čelnik nakon presude američkog suda protiv izvršnog direktora Halkbanke, napominje Ahval.
Ovdje bismo dodali kako je u sastav nove američke administracije pod vodstvom Joe Bidena i ključnih državnih institucija SAD-a ušao i znatan broj kadrova iz bivše Obamine administracije koji su imali negativan odnos prema Turskoj i njenim nacionalnim interesima, kako po pitanju Sirije tako i Kurda. Sadašnji američko-turski odnosi, pored gore navedenog, snažno su opterećeni i turskom političkom, vojnom i vojno-tehničkom suradnjom s Rusijom, poglavito nakon turske kupnje ruskih proturaketnih sustava S-400 Triumf. Tu su još, kako Zapad smatra, i turska „soliranja“ na prostoru Istočnog Sredozemlja, Libije i Južnog Kavkaza, zbog kojih se Ankara često sukobljava sa svojim saveznicima u NATO-u i državama EU (čija članica formalno još uvijek želi postati) – poput Francuske, Grčke i(li) Cipra. Sve su to vrlo ozbiljni problemi s kojima će se morati suočiti nova američka administracija, koja je, očito, imenovanjem „tvrdih“ i prokušanih kadrova željela na neki način prestrašiti Ankaru i primorati je na reteriranje. Međutim, kako sada stvari stoje, i s obzirom na to koje signale odašilje turski državni vrh (i ne manje važno, turski mainstream mediji), od jednostavnog „pacificiranja“ Turske od strane SAD-a neće biti ništa. Jedino što bi u tom smislu moglo pomoći Washingtonu je unutarnja destabilizacija Turske, bilo sveopćom mobilizacijom oporbe iza koje bi stajao Washington, bilo dramatičnim pogoršavanjem gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji (što će teško ići bez američkih sankcija). Međutim i jedno i drugo predstavlja veliki rizik po Bidenovu administraciju u slučaju neuspjeha jer će samo Tursku dodatno udaljiti iz sfere američkog utjecaja i američkih nacionalnih interesa i primorati je na još veći zaokret prema Istoku – Kini i Rusiji. Upravo na nešto slično posljednjih dana upozoravaju i pojedini njemački političari kada govore o dodatnim američkim i EU pritiscima na Rusiju (vidi poveznicu ispod teksta), koja bi se u tom slučaju još brže i sveobuhvatnije vezala za Kinu.
Stvaranje velikog azijskog „saveza nezadovoljnih“ (američkom politikom), poput onog Kina-Rusija-Iran-Turska, bilo bi vrlo opasno po ukupne američke globalne interese, a isto tako i po interese EU. Drugog „recepta“ za njegovo sprječavanje, osim „događanja naroda“ u tim „odmetnutim“ zemljama Washington i nema s obzirom, kako, barem za sada, ni Bidenova administracija ne odustaje od američke strategije „saveza svjetskih demokracija“ protiv „svjetskih despotija“ – što isključuje mogućnost pokretanja dijaloga „na ravnopravnim osnovama“. Štoviše, još joj se čini i vjernija od Trumpove, o čemu svjedoči i pokušaj „potpaljivanja“ nove revolucije u Rusiji kroz „operaciju Navaljni“ – pokrenutu, vjerojatno ne slučajno – gotovo istodobno s početkom rada novog Bidenovig tima.
U svakom slučaju živimo u dramatičnim vremenima, u kojima se prelamaju odnosi snaga velikih sila na način da više nitko ne zna čime će na kraju sve to rezultirati. Jer opcija i scenarija je mnogo, ali na žalost – najmanje onih pozitivnih.
(TBT)
