ANALITIKA
Mediji uvijek pitaju pisce, psihologe i
filozofe šta misle o tekućim pitanjima, ali intelektualci nisu proroci koji
imaju odgovore na sve
Piše: Umberto Eco, thebosniatimes.ba
Nedavno su se pojedina mučna pitanja, o kojima
sam govorio godinama ranije, ponovo pojavila. Tako da, ako se budem ponavljao,
to nije potpuno moja greška.
Prva stvar odnosi se na nekoliko italijanskih
škola koje su u posljednjih nekoliko godina odlučile da ne postavljaju jaslice
(scenu Kristovog rođenja, prim. prev.) iz straha da ne uvrijede đake kršćanskog
porijekla. Moj otac, koji nije bio vjernik, proveo je mnogo noći svakog Božića
stvarajući predivne scene rođenja, samo zato što je volio tu tradiciju. Ima li
smisla, onda, spriječiti djecu koja jesu vjernici da učestvuju u istovjetnoj
tradiciji u školi?
Pa sama činjenica da mnoge škole u Italiji imaju raznovrsna učenička
tijela daje nam odlično rješenje za ovaj problem: tokom Božića, škole mogu
postaviti jasle u posebnu sobu, posvećenu religijskim slikama, gdje djeca koja žele da ih vide mogu to i
učiniti. Potom, tokom važnih muslimanskih ili jevrejskih važnih dana, u istu
sobu mogu se postaviti različite slike, i da tu bude nastavnik koji će
djeci sve objasniti.
Djeca bi mogla slobodno učestvovati u
religijskim obredima ako to (po)žele.
Tako bi dobila šansu da mnogo nauče o pluralitetu vjere: to bi bilo dobro
za njihovo obrazovanje, s obzirom na činjenicu da istorija svjetskih religija
uglavnom nije u nastavnom planu i programu.
Drugo
pitanje je ono koje se tiče odgovornosti intelektualaca da se prema odrede prema javnim pitanjima. Na televiziji i drugdje,
stalno stalno čujem ljude koji pitaju: “Zašto intelektulaci ne govore više o
prijetnji terorizma?”
Njaprije valja reći da ovo pitanje ne važi za
francuske intelektulace, koji su vrlo temeljito polemizirali o terorističkim
napadima prošle godine, i o tome kako nacija treba odgovoriti. Ali i van Francuske, nije istina da intelektualci en govore o terorizmu; u stvari, oni to
rade stalno. Ovjde u Italiji, primjera radi, dovoljno je samo da uključite
televizor i prelistate novine, pa da nađete pisce, filozofe i psihologe koji
imaju stav o nasilnom terorizmu. Zato je relevantnije pitanje nešto apstraktnije,
i više uznemirujuće: “Zašto nam intelektualci ne nude odgovore koje nam nisu dali intelektualci?”
Ovo je čudno, gotovo fetišističko
očekivanje koje imaju ljudi, kao da su intelektualci u stvari proročište
iz kojeg potiču svi odgovori. Ko kaže da veliki pjesnici, mislioci i
romanopisci znaju šta treba raditi u situacijama koje su zbunjivale čak i najveće umove
svijeta?
Istina je, kao što sam često puta to potcrtavao, da intelektualci nekada umiju predvidjeti
budućnost – sjetite se samo proročanskih aspekata “1984” Georgea Orwella.
Intelektualci nam svakako mogu pomoći da shvatimo tekuće događaje. Ali u ovom
trenutku, mišljenje intelektualaca jednako je vrijedno kao mišljenje bilo kojeg
drugog čovjeka. Intelektualci mogu dati glas zaprepaštenju, tuzi ili indignaciji, ali ako bi,
primjera radi, rekli da ne treba bombardirati sirijske gradove, već samo naftne
bušotine u toj zemlji, njihov sud ne bi bio vredniji od suda bilo kog političara koji je rekao istu stvar.
Prije mnogo godina, napisao sam da pjesnik koji se nađe u pozorištu koje je zahvatio požar ne
treba ustati i naglas recitirati neku svoju pjesmu – treba pozvati
vatrogasce. Očekivati od intelektualaca da nam daju odgovore u stvari je bježanje od priznanja da
političari, čelnici država i generali također nemaju te odgovore. Ljudi koji
se obraćaju intelektualcima
suočeni sa
problemima u životu isti su kao predani katolici koji se ugledaju samo na
svece.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)