Piše: William Montgomery, thebosniatimes.ba
Važno je usredsrediti se realno na balkansku situaciju. Naglašavam da izražavam svoja zapažanja političkog stanja u regionu, koje osobno pratim i nakon penzioniranja iz diplomatije, a ne stavove bilo koje vlade ili pojedinca.
Stručnjaci za spoljnu politiku u Sjedinjenim Državama, uključujući one iz nevladinih organizacija, penzionirane visoke političke ličnosti i zaposleni u Kongresu dijele brojna osnovna uvjerenja i stavove prema Balkanu. Oni su nastali ranih 1990-ih i od tada su evoluirali vrlo malo. To ne zavisi od političke pripadnosti. Predsjednik Biden dijelio je ova gledišta kada je posjetio Beograd prije otprilike 19 godina i očekujem da se od tada nisu mnogo promijenila.
Ključne tačke su: uvjerenje da su Srbi pod vođstvom Slobodana Miloševića bili glavni krivci za nasilje koje je zahvatilo Balkan u tom periodu; čvrsto uvjerenje da bi Bosna trebala ostati jedinstvena u sadašnjim granicama i da etničke grupe u toj zemlji moraju pronaći načine za pomirenje i zajednički rad i čvrsto uvjerenje da Kosovo “zaslužuje” nezavisnost u sadašnjim granicama zbog progona kosovskih Albanaca tokom Miloševićeve ere.
Taj progon bio je dovoljno težak u očima ove grupe, da odluči da ukloni srpsku kontrolu nad tim područjem.
Stav je da dvije etničke grupe na Kosovu (kosovski Albanci i Srbi) moraju zajedno raditi na uspostavljanju jedne multietničke zemlje, kao što to čine etničke grupe u Bosni. Ova ideja multietničkog radnog društva posebno je važna za Sjedinjene Države i naši političari je se drže sa strašću, uprkos stvarnosti u kojoj ona ne funkcionira ni u Bosni ni na Kosovu, nakon više od dvije decenije intenzivnog napora i cijene koja se plaća.
Također, treba napomenuti da ovi pojedinci u Sjedinjenim Državama ne vjeruju da će Evropska unija, prepuštena sopstvenim mogućnostima, održavati tu politiku. To je osnovni razlog zašto, 25 godina nakon završetka bosanskih ratova, još uvijek postoji Vijeće za implementaciju mira (PIC) i njegov visoki predstavnik. EU ga želi ukinuti i svom predstavniku povjeriti glavnu ulogu. Sa američke tačke gledišta, problem je u tome što bi time oduzeli američku ulogu u Bosni putem Savjeta za implementaciju mira (PIC) i možda doveli do promjena koje američki kreatori politike ne bi željeli.
Ironija je u tome što balkanski lideri imaju snažan nos za moć, a također i za njen nedostatak. To znači da Dodik u osnovi može raditi šta hoće, izuzev referenduma, bez posljedica. Jer niko se na Zapadu ne želi suočiti sa perspektivom povratka vojnoj intervenciji na Balkanu.
To u osnovi znači da je visoki predstavnik zapravo blijeda kopija nekih svojih prethodnika.
Bosna i Kosovo su istovremeno i odvojeni i povezani. Neki problemi su specifični za svaku oblast, ali veliki strah Zapada je da bi svaka promjena granica ili politike na jednom području neizbežno dovela do pokušaja promjene na drugom. U stvari, da mogu ići još dalje i oživjeti separatističke pokrete u Španiji, na primjer.
Dalje, mogućnost ozbiljnog, možda neobuzdanog nasilja u bilo kojoj od zemalja u slučaju pokušaja promjene granica predstavlja legitimnu zabrinutost. Bosanski muslimani vjeruju da su “svojom krvlju platili” da održe ujedinjenu Bosnu sa mnogo jačom ulogom centralne vlasti. Na Kosovu, lekcija koju su naučili kosovski Albanci glasi da je miroljubiv otpor propao, a uspjeh je postignut oružanim nasiljem koje je pokrenula OVK. Nažalost, dobro su naučili da igraju na kartu sukoba EU protiv SAD, i da imaju malo posljedica kad zanemaruju obećanja koja su dali u pregovorima ili direktno Zapadu.
Štaviše, kosovski albanski političari su daleko više zainteresirani za povećanje sopstvene domaće popularnosti, nego za rješavanje daleko važnijeg pitanja pomirenja sa Srbijom.
Iako sada nema ratova, etnički odnosi u Bosni i na Kosovu i dalje su jako loši. Bilo je malo pomirenja, ako ga je uopće bilo. Dvije oblasti ostaju zaključane u političkim sistemima koji su im nametnuti i koji su neodrživi. Ali njihova promjena se pokazala nemogućom tokom više od dvije decenije i nije bilo nade za poboljšanje.
Trumpova administracija i njen predstavnik za Balkan, Grenel, iskreno su imali malo razumjevanja ili brige za balkanski region. Zato ih nije bilo briga za stavove Evropljana ili američke spoljnopolitičke zajednice.
U stvarnosti nisu imali šanse da postignu bilo šta važno, zbog protivljenja EU, američkih spoljnopolitičkih aktera i nekoliko domaćih grupa kosovskih Albanaca. Nesretni napor da se pritisnu Srbija i kosovski Albanci da promjene svoj pogled na izraelsko pitanje u okviru pregovora pokazuje gdje su bili njihovi istinski interesi.
Ostaje činjenica da se kosovski Albanci osjećaju ohrabreno da zauzmu ekstremne stavove jer misle da imaju podršku SAD. Oni se neće zadovoljiti ničim manjim od punog priznanja u trenutnim granicama. Na Srbiju se u međuvremenu sve više vrši pritisak na ustupke u tom pravcu – iako se čini da je punopravno članstvo Srbije u EU veoma daleko, a obećanja kosovskog rukovodstva u “dijalozima“ sa Srbijom nisu ispunjena.
Ne vidim zašto bi Srbija imala bilo kakvo uvjerenje da će dalji ustupci s njene strane biti ispoštovani ustupcima s druge strane.
Koliko god je teško povjerovati, Zapad do danas nije shvatio značaj kosovskog pitanja za Srbiju. Budući da ne razumiju, nisu spremni preduzeti korake za rješavanje situacije na Kosovu, koji bi možda značili izvjesnu bol ili čak bijes za obje strane, ali ne bi bili shvaćeni kao potpuno jednostrani.
Dok se ovo potpuno ne razumije, neće biti ostvaren stvarni napredak, pregovori će biti bezuspješni, a na Srbiju će se vršiti stalni pritisak.
Sve ove priče o odnosima Srbije sa Rusijom i Kinom su bespredmetne. Nema ništa loše u tome što ima dobre odnose i sa njima i sa Zapadom. Ali problem će nastati ako srpski elementi na Kosovu ili u Bosni preduzmu neprihvatljive mjere, a EU / SAD iz lijenosti i nespremnosti da to preuzmu na sebe, zatraže od vlade Srbije da ispravi neprihvatljivo ponašanje.
Ovo je scenario kojeg se osobno plašim. Zapad će, umjesto da se direktno bavi situacijama u Bosni ili na Kosovu, izvršiti intenzivan pritisak na srpsku vladu da to učini, bez ikakve opipljive koristi za preduzimanje vrlo nepopularnih političkih akcija. Jedino što će se time postići je da Srbiju pomjeri dalje od Zapada i uvede Balkan u kontinuiranu nestabilnost.
Iako praktično svi balkanski lideri tokom proteklih 30 godina, ili više, dijele odgovornost za ovu situaciju, Zapad treba da shvati sopstvenu odgovornost, koja se opet zasniva prvenstveno na fundamentalnom nerazumjevanju regiona u kombinaciji sa arogantnim stavom da sve zemlje svijeta treba da podjednako dele i poštuju sve naše politike i stavove.
Osnovni zaključak ostaje – zemlje Balkana nisu se u stanju same pomiriti, a postupci međunarodne zajednice, iako dobronamjerni, samo pojačavaju nestabilnost. Žarko se nadam da griješim.”
(TBT, Kosovoonline)