ANALITIKA
Ovaj zaključak
izaziva gnušanje današnje generacije ateista – Ričarda Dokinsa, Danijela
Deneta, Sema Harisa – za koju je religija mješavina otrovnih laži i zabluda
Piše: John Gray, thebosniatimes.ba
Predstavljanje
knjige Dominica Johnsona “God is watching you: How the fear of god makes us
human / Bog te posmatra: kako je strah od boga napravio čovjeka”, Oxford
University Press 2015.
Jedan američki
naučnik je posjetio Nilsa Bora, danskog fizičara i nobelovca koji je pobjegao u
Ameriku od nacista i radio na projektu Menheten, koji je doveo do proizvodnje
atomske bombe. Iznenadio se kada je iznad Borovog radnog stola ugledao
potkovicu: “Valjda ne vjerujete da vam ona donosi sreću, profesore?” Bor se nasmijao:
“Kao naučnik ne vjerujem u te gluposti. Ali kažu da potkovica donosi sreću
vjerovali vi u to ili ne.”
Dominik Džonson
koji nam prenosi ovu priču priznaje da se Bor možda šalio. Ali Borov odgovor
sadrži važnu istinu: ljudi će u svijetu oko sebe uvek nalaziti obrasce koji
nadilaze sferu djelovanja uzroka i posljedice. Ma koliko svoj pogled na svijet
usaglašavali sa naukom, ljudi neprestano misle i djeluju kao da im život
nadzire neka nadljudska sila. Džonson to opisuje ovako: “Ljudi širom svijeta
zatiču sebe kako, svjesno ili nesvjesno, vjeruju da žive u pravednom svijetu
ili moralnom univerzumu, gdje ljudi dobijaju ono što zaslužuju. Naš mozak je
navijen tako da smo prosto primorani da tragamo za smislom u slučajnostima
života.”
Džonson,
evolucioni biolog sa Oksforda i doktor političkih nauka, vjeruje da je potreba
da se u prirodnim događajima nađe natprirodni smisao univerzalna – “sveprisutan
fenomen ljudske prirode” – i da ima bitnu ulogu u održavanju reda u društvu.
Taj fenomen nije specifičan samo za kulture oblikovane monoteizmom, nego “obuhvata
kulture širom planete i sve istorijske periode; proteže se od urođeničkih
plemenskih društava… do modernih svjetskih religija – pa i do ateista”.
Nagrada i kazna
ne moraju poticati od jednog svemoćnog božanstva kao što se to zamišlja u
zapadnim društvima. Pravdu može dijeliti ogromna nevidljiva vojska bogova,
anđela, demona i duhova ili nekakav bezličan kosmički proces – na primjer karma
po hinduističkom i budističkom shvatanju – koji nagrađuje dobra i kažnjava loša
djela. Ali izgleda da je ljudskom duhu neophodna neka vrsta moralnog poretka
koji je izvan svakog ljudskog djelovanja; to osjećanje da naše postupke nadzire
i o njima sudi nešto što je izvan prirodnog svijeta – ima presudnu evolucionu
ulogu. Vjerovanje u natprirodnu nagradu i kaznu podstiče društvenu saradnju na
neuporedive načine. Uvjerenje da smo rukovođeni nečim natprirodnim nije
zaostavština sujevjerja koje će jednom biti prevaziđeno, nego je kao evoluciono
prilagođavanje suštinski dio naše ljudskosti.
Ovaj zaključak
izaziva gnušanje današnje generacije ateista – Ričarda Dokinsa, Danijela
Deneta, Sema Harisa – za koje je religija mješavina otrovnih laži i zabluda. Po
mišljenju “novih ateista”, proisteklom iz racionalističke filozofije, a ne iz
evolucione teorije, ljudski um teži tačnoj predstavi svijeta. I već tu nastaje
problem. Zašto su ljudi, svuda i u svim vremenima, tako čvrsto privrženi nekoj
verziji religije? Jedini mogući odgovor novih ateista je da su njihov um
deformirali zlonamjerni sveštenici i zle elite. Njih je oduvijek privlačila
demonologija: samo tako mogu da objasne uporno opstajanje vjerovanja koja oni opisuju
kao štetno iracionalna. Duboko ukorjenjena ljudska sklonost ka religiji za
ateiste se zapravo javlja kao problem zla.
Ali šta ako je
vjera u natprirodno – prirodno svojstvo ljudskih bića? Svako ko ozbiljno shvata
ideju o evoluciji, u religijama vidi prilagođavanje iskustvu življenja u
nepostojanom i opasnom svijetu, a ne intelektualnu grešku. Ono što je potrebno
– i još uvek nedostaje – jeste perspektiva iz koje se religija posmatra kao
beskrajno složena raznovrsnost vjerovanja i praksi, nastala da bi zadovoljila
trajne ljudske potrebe.
Knjiga Dominika
Džonsona “Bog te posmatra” obuhvatan je i zanimljiv pokušaj da se nadoknadi
ovaj nedostatak. Slikovito napisana, sa upečatljivim primjerima, ona pokazuje
kako vjera u natprirodne sankcije može da usmjeri kratkoročne lične interese i
ojača društvenu solidarnost. Važan dokaz za to pruža inovativna studija dvojice
psihologa, Azima Šarifa i Are Norenzajana, u kojoj je opisana “diktatorska
igra”, eksperiment iz oblasti teorije igara: subjekti dobijaju izvjesnu sumu
novca i slobodno, po sopstvenoj volji, mogu i ne moraju da je podele sa
anonimnom osobom. Budući da je njihova odluka tajna i nema negativne
posljedice, od homo economicusa bi se očekivalo da zadrži sav novac. Ali samo
mali broj ljudi tako postupa. Mnoge studije su pokazale da ljudi daju otprilike
polovinu novca, a oni koji su pod uticajem religijskih shvatanja i vjerovanja
obično daju i više od pola.
Ovaj eksperiment
je pokazao da je strah od natprirodne kazne djelotvornija kočnica sebičnog
ponašanja nego nada u dobitak natprirodne nagrade. Iz predstave o božanstvu
koje motri na naše loše postupke proističe klaustrofobična slika svijeta, a
ideja da se ljudi najbolje kontrolišu strahom nije zasnovana na baš pohvalnom
viđenju ljudske životinje. Ipak, izgleda da vjera u Boga koji kažnjava djeluje
kao izuzetno moćno sredstvo zauzdavanja individualnog ponašanja u korist
društvenog poretka. Tu stoji primjedba da je moralnost koju nameće vjera u
natprirodno često represivna, ali nije sasvim jasno na čemu novi ateisti
temelje svoju tvrdnju da moralnost ne-liberalnih društava nema evoluciono
porijeklo. Na kraju krajeva, samo je mali broj društava duže vrijeme bio liberalan.
Možda će se pokazati da su liberalne vrijednosti samo faza u evolucionom
procesu. Iako današnja generacija ateista to namjerno zaboravlja, takav
zaključak nalazimo kod mnogih ranijih ateističkih mislilaca – komunista,
pozitivista i raznih stručnjaka za socijalni inženjering – koji su flertovali
sa evolucionom etikom.
Džonson navodi i
druge eksperimentalne studije koje su došle do sličnih rezultata i nalazi jake
dokaze za evolucionu ulogu religije u učvršćivanju društvene saradnje. On
dodaje novo poglavlje dugotrajnoj debati o odnosu nauke prema religiji. Ali
njegova argumentacija ima svoje nužne mane. Jedan od razloga je to što nisu sve
religije fokusirane na natprirodno biće čija je glavna briga kažnjavanje loših
postupaka. U staroj Grčkoj bogovi su bili ćudljivi i nepredvidivi kao i ljudi,
ako ne i više od njih: Hermes, pokrovitelj lopova, trgovaca i govornika,
slavljen je zato što se koristio podvalama da bi nadmudrio ljude i druge
bogove. U rimskoj i babilonskoj civilizaciji natprirodno je imalo učešća u
raznim vidovima praktičnog života, ali njihovi bogovi nisu bili naročito
moralni niti su se trudili da kazne prekršioce pravila dobrog ponašanja.
Džonson je svjestan tog problema:
“Ako natprirodna
kazna treba da svede sebičnost na manju mjeru i podrži dobro ponašanje i
saradnju, ostaje neriješeno pitanje zašto ima natprirodnih sila koje ne samo
što ne kažnjavaju nego kažnjavaju pogrešne ljude. Zašto su, na primjer, neki
grčki bogovi tako ljubomorni, osvetoljubivi i pakosni? Zašto u Knjizi o Jovu
savršeno dobar bog izriče očigledno nepravednu i proizvoljnu kaznu nevinoj
žrtvi? Zašto uopšte ima natprirodnih sila koje deluju jedna protiv druge? Bog i
đavo su očigledan primjer, ali taj fenomen nalazimo i drugdje. Grci su mogli da
se obrate jednom bogu i od njega zatraže zaštitu od drugog.”
Iako priznaje da
ti primjeri “po svoj prilici protivrječe” njegovoj teorijskoj pretpostavci,
Džonson vjeruje da su to anomalije. “Važno je opće usmjerenje… Ćudljivi bogovi
nisu veći problem za teoriju natprirodnog kažnjavanja nego što su korumpirani
političari za teoriju demokratske vladavine. Ako ima dovoljno selekcije ili
elekcije, do izražaja dolaze stvari koje su važne”. Drugim riječima, evolucija
će se pobrinuti da preovlađujuće religije, podsticanjem vjere u natprirodnu kaznu,
omoguće društvenu saradnju. Nevolja je u tome što je to više znak neograničenog
povjerenja u evoluciju nego provjeriva hipoteza. Shvatanje da je religija
evoluciono prilagođavanje je neizbježno ako o ljudskoj životinji razmišljamo u
darvinovskom smislu. Sasvim druga stvar je tvrdnja da evolucija daje prednost
religijama u kojima božanska kazna ima centralno mjesto. Niko nikada nije
identifikovao mehanizam selekcije između religija i nejasno je da li bi takav
mehanizam djelovao na pojedince, društvene grupe ili neku njihovu kombinaciju.
To su problemi koji muče sve teoretičare kulturne evolucije. Na kraju krajeva,
takve teorije možda nisu ništa više do pogrešno postavljene analogije i loše
metafore.
Džonson je u
pravu kada kaže da je potreba za nalaženjem smislenih obrazaca u nasumičnim
događajima vjerovatno urođena ljudima. Tu istorija ateizma može biti poučna.
Džonson posvećuje duže poglavlje “problemu ateista” i tvrdi da su oni, kao i
ostatak čovječanstva, skloni “razmišljanju o natprirodnom”, koje u njima
nastavlja da živi u obliku “sujevjernih vjerovanja i ponašanja”. Možda je u
pravu, ali to nije najvažniji način na koji su ateisti i dalje podložni
potrebama čijem zadovoljenju služe religije, postepeno razvijane upravo sa tim
ciljem. Ateistički pokreti iz prethodnih nekoliko vjekova gotovo bez izuzetka
svjedoče o potrebi za smislom, koja ih je navodila na ponavljanje mnogih
obrazaca mišljenja karakterističnih za monoteizam, prije svega kršćanstvo.
Za kršćane,
ljudska historija nije beskonačni niz ciklusa – kao što je na primjer za stare
Grke i Rimljane – nego je priča, i to posebne vrste. Za razliku od politeista,
koji na druge načine traže i nalaze smisao, hrišćani su smisao života našli u
mitskom narativu o naporu čovječanstva da se iskupi. Taj mit utiče na
imaginaciju bezbrojnih ljudi koji zamišljaju da su prevazišli religiju.
Svjetovni način modernog mišljenja dovodi nas u zabludu. Marksističke i
liberalne ideje o “otuđenju” i “revoluciji”, “maršu čovječanstva” i “napretku
civilizacije” prerušeni su mitovi o iskupljenju.
Za neke ljude
ateizam nije ništa drugo do potpuna nezainteresovanost za religijske pojmove i
praksu. Ali kao organiziran pokret, ateizam je uvek bio surogat vjere. evanđeoski
ateizam je vjera u mogućnost preobražaja svijeta putem masovnog preobraćenja u
bezbožništvo. To je fantazija. Ako nas historija nekoliko prethodnih stoljeća
ičemu uči, onda je to činjenica da bi i svijet bez Boga bio pun surovih sukoba,
kao što je oduvijek i bio. Ipak, uvjerenje da bi bez religije ljudski život postao
mnogo bolji održava i tješi mnoge nesretne nevjernike – što potvrđuje da
ateistički pokret u suštini ima vjerski karakter.
Ateizam ne mora
biti evanđeoski kult. Tu i tamo nailazimo na mislioce koji su zaista prevazišli
mitove o iskupljenju. Američki novinar i ikonoklast H. L. Menken bio je vatreni
ateista koji je uživao u oštrim napadima na vjernike; ali on ih je napadao
želeći da im se podsmjehne, a ne da ih preobrati u nevjernike. Nije ga bilo
briga u šta drugi vjeruju, i to je bilo mudro. Umjesto da kuka nad činjenicom
što su ljudi nepopravljivo iracionalni, više je volio da se smije
manifestacijama te iracionalnosti. Budući da je monoteizam za Menkena
zanimljivo ispoljavanje ljudske ludosti, vjerovatno bi mu i novi ateizam bio
podjednako zabavan.
U novoateističkoj
mješavini prozelitskog darvinizma i zadrtog racionalizma svakako ima elemenata
komedije. Prosto je nemoguće pomiriti model uma naslijeđen od Dekarta i drugih
racionalističkih filozofa sa zaključcima evolucione biologije. Ako dijelite Darvinovo
mišljenje da su ljudi životinje koje su se razvile pod pritiskom prirodne
selekcije, ne možete istovremeno misliti da je naš um tempiran tako da traga za
istinom. Umjesto traganja za istinom, naš glavni imperativ je opstanak i svako
vjerovanje koje mu doprinosi krajnje je privlačno. Možda baš zato žudimo da
otkrijemo obrazac u promjenjivom toku događaja. Ako ga nema, budućnost zavisi
od slučajnosti – a to je obeshrabrujuća vizija. Uvjerenje da se život odvija po
natprirodnom diktatu nudi nam izlaz i ako nam ta vjera pomaže da preživimo
nesreće, njena neosnovanost postaje irelevantna. Iz evolucionog ugla
posmatrano, iracionalno vjerovanje nije slučajna mana ljudskih bića. Zašto onda
demonizirati religiju?
Džonson
zaključuje da odbacivanje religije vjerovatno ne bi bio mudar potez. “Bilo bi
prilično prenagljeno kada bismo pretpostavili da ta složena stara mašina koju
smo našli u svojoj evolucionoj garaži nije korisna i kada bismo je bacili na
đubrište istorije”, piše on. “Možda će nam još zatrebati”. U stvari, logika tog
argumenta vodi u sasvim drugom pravcu. Ako je religija evoluciono
prilagođavanje, odvraćanje čovječanstva od nje nije toliko glupo koliko je
nemoguće.
Ironija je u tome
što novi ateizam zapravo zastupa pre-darvinistički pogled na svijet. Kada
nalaze smisao u haosu ljudskih događaja, religije pružaju nešto što nauka ne
može, a većina ljudi ipak očajnički želi. U skladu sa tim, novi ateisti su
nauku pretvorili u religiju: u prosvjetiteljsko jevanđelje koje može izvesti
svijet iz tame. Opsjednuti tim surogatom vjere, koji ima sve mane
konvencionalne religije, samo bez spasiteljske milosti, ovi krstaški nastrojeni
nevjernici komično su nesvjesni sopstvene potrebe za vjerom. Treba biti
istinski naučnik kakav je bio Bor da bi se vidjelo i izreklo očigledno.
/Autor je
književni kritičar u New Statesmanu; nova knjiga: “The soul of the marionette:
A short enquiry into human freedom / Duša marionete: kratko istraživanje o
ljudskom shvatanju slobode”. S engleskog prevela Slobodanka Glišić, Peščanik.net/
(The Bosnia
Times)