Piše: Dana Alexandra Scherle, thebosniatimes.ba
Kada mi je prvi put postalo jasno da svakog od nas u svakom trenutku može zadesiti smrt, bio sam star sedam godina. Zvukovi koje sam čuo izvana najprije mi se nisu činili prijetećima: to su mogli biti susjedi koji upravo posebno glasno i energično udaraju kloferom po tepihu obješenom preko velike štange pored naše zgrade. No to su bili pucnjevi. Krajem decembra 1989. moj rodni grad Sibiu bio je jedan od onih rumunjskih gradova u kojima se pucalo i nakon smaknuća diktatora Ceausescua. Majka mi je ljubazno, ali istodobno i vrlo ozbiljno, objasnila zašto ni u kom slučaju ne smijem ići na prozor – i ja sam odmah shvatila: sve to nije bila igra.
Čini li nas pomisao na smrt depresivnima?
Koliko je naš život krhak shvatila sam i kao tinejdžerica, kada sam zbog teške bolesti boravila na odjelu za intenzivnu njegu. Potiskivati pomisao na smrt samo zato što je čovjek mlad – to mi se činilo isto tako naivnim kao vjerovanje u dobi od 15 godina u postojanje Djeda Mraza i njegovih letećih sobova. No što to znači kada je smrt sveprisutna? Ne čini li ta perspektiva čovjeka depresivnim? Ne, nego baš suprotno!
Krhkost života je usko isprepletena s njegovom ljepotom. Upravo svijest o tome koliko brzo sve može proći čuva nas od toga da kroz život idemo ravnodušni i bez plana. To nam pokazuje da svaki dan može biti poklon, novi početak i avantura. Pojmovi poput „traćiti vrijeme” izazivaju u meni bijes: naše vrijeme je tako kratko i skupocjeno, zašto bi ga onda trebalo namjerno „traćiti”?
Viktor Frankl i pitanje individualnog smisla
Ko ne potiskuje pomisao na kraj, neće izbjeći ni pitanje „zašto” u vezi sa svojim vlastitim životom. Našem životu puno toga može dati smisao: primjerice ljubav prema partneru, djeci, obitelji, poslovne i društvene zadaće, vjera, znanstveno ili umjetničko djelo… Psihijatar Viktor Frankl, koji je preživio holokaust, postavio je pitanje smisla kao središnje u svojim knjigama i u svom višedesetljetnom radu s pacijentima. Smisao mora naći svatko za sebe, potpuno individualno, napisao je Frankl. Polaziti od jednog jedinog, univerzalnog smisla za sve, je isto kao kad bi se pitalo za jedan savršeni potez u šahu. No odlučujuće je, prema njegovom mišljenju, da se taj smisao orijentira prema nečemu što je izvan čovjeka samog.
Upravo u doba pandemije ne bismo trebali potiskivati pomisao na smrt. Naravno, tu spadaju i nošenje maski, držanje socijalne distance i pravila higijene i ne otežavati još više ignorancijom ili pretjeranim strahom od cijepljenja rad medicinskog osoblja, koje se širom svijeta bori za život pacijenata. Kao sada moj brat i moj otac, koji je za vrijeme revolucije u prosincu 1989. liječio ranjene – i onda kada se pucalo na bolnicu.
Ne pomaže klišej o „pozitivnim mislima”
Nikada mi nisu puno značili izreka o „pozitivnim mislima” i klišeji poput „u svakoj krizi je jedna šansa”. Kada se prije godinu i pol moj suprug ozbiljno razbolio, išlo mi je na živce kada su mi ljudi govorili da jednostavno trebam „pozitivno razmišljati” i da će sve biti dobro. Ne, bolest se ne može uljepšati. A pogotovo ne jedna pandemija.
Umrli od korone nisu brojke i statistike. Oni su jedinstveni, nenadoknadivi ljudi, svaki od njih je jedan cijeli svijet misli, osjećaja i snova. Ne dajte da potiskujemo smrt, nego dajte da govorimo o onima koji su otišli od nas. Pokažimo našima najmilijima, koji su još s nama, koliko nam znače.
Zanemarimo parole i radije govorimo otvoreno o našim strahovima. Da, i o smrti. O krhkosti i ljepoti života, koji je ponekad mračan. Ali nikada besmislen.
(TBT, DW)
