INTERVJU
Krajem prošle godine, kada su iz čitavog svijeta objavljene kandidature za nagradu Oskar u kategoriji filmova van engleskog govornog područja, britanski “The Guardian” posvetio je nekoliko strana scenografu Miljenu Kreki Kljakoviću.
FOTO: Kadar iz
filma Muhamed (YouTube Screenshot)
Ovo veliko
priznanje uglednog lista, koje je ipak malo neuobičajeno kada je riječ o
scenografiji, jedan od srpskih najcjenjenijih filmskih stvaralaca u svijetu
dobio je za dekore u filmu “Muhammed” čuvenog iranskog reditelja Majida Majidia
. Film je bio jedan od najvećih i najskupljih projekata posljednjih godina van
američkog tržišta. U ekipi su bili brojni oskarovci – od legendarnog kamermana
Vittoria Storara , do kostimografa Michaela O'Connora i majstora za specijalne
efekte, a Kljaković je podigao zadivljujuće gradove, Meku, Medinu i kršćanski
manastir u Bosri.
– Film o
Poslaniku Muhammedu u iranskoj produkciji nije mogao proći nezapaženo, pogotovu
kada je u pitanju filmski dekor – kaže za “Novosti” Kljaković, koji
iza sebe ima nagrade “Cezar”, “Feliks”, brojne nominacije za druga svjetska
priznanja. – “Guardijan” uglavnom nema običaj da se detaljno bavi filmovima
koji dolaze van engleskog govornog područja, ali ovog puta napravljen je mali
presedan. Njegov filmski kritičar Phil Hoad , fasciniran je dekorom Meke i
Medine iz 6. i 7. vijeka, i uzeo je sebi za pravo da mene kao autora
scenografije svrsta u najzaslužnije za uspjeh ovog projekta.
To
nije prvi put da se govori o scenografiji ovog filma, tekstovi su se
pojavljivali i u nekim američkim filmskim časopisima?
– Zbog njene
veličine i grandioznosti, jer Meka i Medina su zaista čitavi gradovi, ovu
scenografiju često porede sa “zlatnim vremenima Holivuda, dostojnim djela Cecil
B. DeMillea”. Bez lažne skromnosti, to nije samo priznanje za mene, nego za
filmski dekor uopće, i samo potvrđuje moja razmišljanja da je za uspjeh svakog
filma, između ostalog, zaslužna i brojna ekipa autora koja na njemu sarađuje.
Podigli ste mnoge čudesne filmske
svjetove, “proputovali” historijama i kulturama raznih civilizacija, sarađivali
ste sa kultnim rediteljima i producentima, od Spielberg do Scotta… Šta je bio
vaš najzahtjevniji rad do sada?
Najkomplikovaniji,
najzahtevniji i najizazovniji dekor koji sam do sada izveo upravo je u ovom Majidievom
filmu. Takav projekat se ne dešava često u karijeri, i takva šansa se ne
propušta. Sama činjenica da je to istorijski spektakl, i da je priča smještena
u 6. i 7. vijek, govori o ozbiljnosti ovog projekta.
Šta
je sada sa tim scenografijama Meke, Medine i manastira u Bosri?
One su ostale kao
jedinstvena turistička atrakcija, što me veoma raduje. Moj pokušaj da proniknem
u arhitekturu tog vremena i da tim gradovima dam njihov pravi karakter, bio je
najveći izazov. Jer, vrlo malo se zna kako su oni tada izgledali, i zato je
interesovanje posjetilaca i turista tako veliko. Siguran sam da svako od nas
ima želju da bar jednom prošeta vremeplovom kroz istoriju i vreme koje je
daleko iza nas.
Posljednji dekor radili ste nedavno, i to
u Beogradu, iako je riječ o američkoj produkciji, u filmu reditelja Brada
Silberlinga.
Scenario filma
dobio sam na čitanje dosta davno, a Sirberlinga poznajem odranije. On je u
svojim filmovima sarađivao sa vodećim holivudskim glumcima – sa Meryl Streep , Nicolas
Cage, Jim Carrey, Meg Ryan… Ovog puta, u njegovoj glumačkoj ekipi bio je
oskarovac Ben Kingsleay, sa kojim sam se već sretao, i sa kojim sam sarađivao
na filmu WAR Inc. Film koji su snimali u Beogradu je savremeni triler, čija je
dramaturgija zahtijevala specifičnu atmosferu puni mistike, iščekivanja i
napetosti. Zato smo odlučili da glavne enterijere gradimo u studiju, kako bismo
mogli da kontrolišemo svaki detalj. Gledajući snimljeni materijal, mislim da
smo uspjeli dočarati tu neobičnu tajanstvenost koja je postojala kao imperativ
u osnovnoj ideji filma.
Premijera filma “Muhamed” u Iranu protekla
je vrlo burno – ekstremni islamisti optužili su Majidia da je napravio film
koji “miri” islam i kršćanstvo.
Ovakva tema je
vrlo delikatan i nezahvalan teren za sve autore, a naročito za reditelja. Od
samog početka znali smo da će film izazvati razne kontroverze, a on je, prije
svega priča o Prorokovom rođenju, njegovom odrastanju u sredini u kojoj je
postojalo idolopoklonstvo, a ne monoteistička religija islama. Film prati
Muhameda do njegovog napuštanja Meke i odlaska u Medinu gdje je kasnije počeo
ozbiljnije da propovijeda novu islamsku vjeru, i zamišljen je kao početak
trilogije o Muhamedu.
Vaš zastupnik je agencija “ Sandra
Marsh ” iz Los Angelesa, kuća koja zastupa najveće svjetske filmske scenografe
i oskarovce. Da li ste došli do pozicije da možete raditi samo projekte koje
želite?
Mnogo godina je
prošlo od kada sam potpisao prvi ugovor sa agencijom Sandra Marsh. Radio sam i
male i velike filmove, sticao iskustvo, bio nominovan za prestižne nagrade i
pažljivo gradio karijeru. Kada steknete reputaciju, i kada u ovoj profesiji
dosegnete zenit, onda vam se sami po sebi nameću ozbiljni i veliki projekti, i
saradnja sa najvećim filmskim imenima.
Da li se na filmu prepoznaje
karakteristični scenografski rukopis, i šta je ono po čemu se izdvaja vaš
autorski stil?
Scenografija je
umjetnost kojoj se prilazi na različite načine. Njena poetika se mijenja od
filma do filma, od projekta do projekta, ona nije ujednačena, nema svoj
prepoznatljiv autorski potpis, a ni stil. Postoje samo dobre ili loše
osmišljene scenografije. Film je magična iluzija koja se stvara, i maštovitost
je osnova svake uspješne scenografije. To je ono što svakom autoru daje poseban
autorski pečat. Možda je ta maštovitost, a posebno osjećaj za svaki detalj, ono
po čemu se moja scenografska rješenja razlikuju od drugih.
Kako izgledaju i koliko obično traju vaše
istraživačke pripreme kad radite epohu?
-Svaki historijski film zahtjeva duge i obimne pripreme koje prati ozbiljan
istraživački rad. U takvu vrstu posla se ne ulazi površno, jer se greške, bar
što se filmskog dekora tiče, ne opraštaju. Samo jednom nesmotrenom greškom
cijelu iluziju filma možete dovesti u veliki problem. Da se tako nešto ne bi dogodilo,
potreban je veliki broj iskusnih saradnika na koje se možete osloniti, i kojima
možete vjerovati. Taj kvalitetan i dobro osmišljen timski rad predispozicija je
za svaki dobro urađen filmski dekor.
Koliko su scenografi samostalni u poslu u
odnosu na reditelje i producente?
Najvažniji
zadatak scenografa je da pametno, maštovito i dobro osmisli prostor u kome se
dešava neka filmska priča. Zato postoji period priprema u kojima scenograf
svojim samostalnim, kreativnim radom dolazi do različitih idejnih rješenja,
koja kasnije potvrđuje sa najužom autorskom ekipom. Što su ideje bolje i
prihvatljivije, to je i prostor u kome samostalno odlučujete veći i širi.
Šta se posljednjih godina događa sa
srpskim umjetničkim filmom, gde je danas njegova pozicija?
Domaći film je tamo gde je i bio u
protekle dvije i po decenije – opšta neimaština i besparica skoro da su ukinuli
i ugasili ozbiljniju filmsku produkciju. Film, kao i kultura uopće, pretvorili
su se u budžetskog prosjaka – sada su na marginama života i na ivici ponora, u
kome će, ukoliko se ne napravi neka ozbiljnija strategija, jednog dana
neminovno i nestati. Državi je, izgleda, i cilj ukidanje kulture, jer se na taj
način stvara jedan sloj poluobrazovanih ljudi i polusvijeta, s kojim se bolje i
lakše manipulira. Zato su nas i pregazile “farme”, razni rijaliti programi i
sirotinjske TV zabave, koji se nadmeću u prizemnosti, vulgarnosti, prostoti,
primitivizmu. Da čovjek ne povjeruje da su u Srbiji, u 21. vijeku to
najgledaniji televizijski programi, “modeli” na kojima se podižu buduće
generacije. Izgleda da je naša zemlja valjano oboljela i da joj nema lijeka,
pošto vidim da nikakve građanske borbe protiv ovih programa nema.
(The Bosnia
Tiems, Piše: Radmila Radosavljević, Novosti.rs )
