Piše: Bodo Weber, thebosniatimes.ba
Ove nedjelje građani Mostara prvi put u 12 godina imaju pravo da glasaju na lokalnim izborima, tj. da izaberu 35 članova budućeg gradskog vijeća. Oduzeto im je to pravo poslije presude Ustavnog suda BiH (USBiH) 2010. kojom su bili stavljani van snage dijelovi gradskog statuta iz 2004. te Izbornog zakona BiH koji se odnose na dosadašnji način izbora dijela vijećnika u gradsko vijeće, a koji je sud ocijenio diskriminatorskim. Te političke stranke unatoč beskrajnim rundama pregovora, većinom pod patronatom međunarodne zajednice, nikad nisu stigle ni blizu dogovora o “implementaciji” presude. Prodor građanima Mostara omogućio je Mostarski sporazum iz juna ove godine, rezultat posredovanja lokalnih predstavnika EU, SAD-a te Velike Britanije.
No, da se radi o više nego Pirovoj pobjedi, zapravo o porazu za Mostar i njegove građane, razotkrit će policy note Vijeća za politiku demokratizacije (Democratization Policy Council, DPC) iz pera ovog autora, kojim će se kasnije ove sedmice zapadnoj i javnosti BiH obznaniti svi dosad nepoznati prljavi detalji mostarskog deala. Mostarski sporazum predstavlja napuštanje svih principa postratne zapadne politike prema Bosni i Hercegovini, kako u Mostaru tako i na nacionalnoj razini, te napuštanje svih zapadnih, demokratskih vrijednosti.
Novi dogovor
Dva Mostarska sporazuma – amandman na Izborni zakon BiH usvojen u julu ove godine te nacrt novog statuta Mostara – znače konačnu etnoteritorijalnu dezintegraciju grada Mostara na zapadni i istočni dio, a pod patronatom HDZBiH i SDA, te samo formalno ispunjavanje uslova iz presude Ustavnog suda. Međunarodna zajednica je imala dva pristupa u svom postratnom nastojanju ka ujedinjenju grada te uspostavi lokalne demokratije i funkcionalne lokalne samouprave: Prvi, sa prelaznim statutom iz 1996, putem šest gradskih općina, rezultat ratne politike etničkog čišćenja, te putem tzv. Centralne zone – bez uspjeha. Drugi, sa važećim statutom iz 2004. godine, putem ukidanja gradskih općina i neuspjelog projekta Centralne zone, te stvaranjem jedinstvenih političkih institucija grada i jedinstvene gradske administracije – projekat sa ograničenim rezultatima, koji je zaustavljen presudom USBiH.
Novi dogovor predstavlja najgoru kombinaciju oba pristupa: vraćaju se gradske općine, preko tzv. gradskih područja, zaostavština općina u statutu iz 2004. Ovaj put kao poluformalne gradske općine u sjeni, koje postaju novi, etnoteritorijalni centri moći iz kojih HDZ i SDA namjeravaju vladati obezglavljenim gradom. Time se ne samo obezvređuje vraćeno pravo glasa Mostarcima, nego se čak i stvara nova diskriminacija prema stanovnicima bivše centralne zone.
Trećim političkim Sporazumom o načelima izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, kroz formulaciju “legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda”, Zapad, te vodeća stranka bošnjačke politike prvi put daju, pa makar simboličan, ustupak Čovićevom i HDZ-ovom dugogodišnjem političkom projektu uspostavljanja trećeg entiteta kroz prednja vrata “reforme” izbornog sistema BiH, i time i jedni i drugi prelaze čvrsto čuvanu crvenu liniju.
Razlozi leže u ulozi zapadnih pregovarača u sklapanju mostarskog deala, a koja liči na opasno guranje ideje razmjene teritorija u pregovorima Kosovo – Srbija u posljednje tri godine, od strane nekih predstavnika EU i SAD-a. I to po sljedećim karakteristikama: Pokušaj rješavanja jednog dugogodišnjeg problema u odsustvu političke strategije i zapadnog vođstva; napuštanje svih dosadašnjih principa politike prema Zapadnom Balkanu te principa i vrijednosti liberalne demokratije, a zarad postizanja ikakvog deala bez obzira na njegovu suštinu i posljedice, uz neke karijerističke interese pojedinačnih pregovarača.
Sporazum je tako ispregovaran od strane lokalnih predstavnika Zapada bez značajnijeg učešća njihovih centrala, te bez učešća i uvida predstavnika kako ostalih međunarodnih organizacija u BiH, tako i država članica EU. Bili su to prvi zapadni pregovori o Mostaru vođeni bez definisanja političkih principa i ciljeva, osim formalnog ispunjavanja uslova Ustavnog suda. Dogovor sa SDA i HDZ-om počiva na dvostrukom transakcijskom dealu: Prvo, pregovori su vođeni samo sa dvije od devet mostarskih stranaka, drugo, ti nama Zapadu jedan sporazum (amandman na Izborni zakon i mostarske izbore), mi vama zauzvrat dva sporazuma (statut grada, politički sporazum).
Deal je u lošoj tradiciji
Predstavnici zapadnih pregovaračkih strana u pozadinskim razgovorima u međuvremenu peru ruke od sopstvene odgovornosti, insistirajući da nisu učestvovali u izradi dva od tri sporazuma, te da 17. juna u Mostaru nisu potpisali politički sporazum – što je svojevremeno naljutilo Dragana Čovića. Ta se zapadna gospoda nadaju ulozi civilnog društva u Mostaru te prodoru opozicijskih stranaka na nadolazećim izborima da spriječe dvotrećinsku većinu u gradskom vijeću za HDZ-SDA, s kojom mogu usvajati novi statut. Ništa od toga građani Mostara ne znaju. Oni su dosad morali shvatiti da EU-SAD, Zapad dakle, podržava antidemokratsku i antievropsku politiku koja stoji iza Mostarskog sporazuma, dok su zapadne prijestolnice donedavno mislile da se radi o značajnom političkom napretku te rijetkom međunarodnom uspjehu u BiH.
No, ne treba prvenstveno kriviti tri zapadna pregovarača iz Sarajeva, nego zapadne vlade. Deal stoji u lošoj tradiciji, a možda predstavlja njeno zadnje poglavlje, politike EU i SAD-a prema BiH u zadnjoj deceniji i po, koja je lišena političke strategije, jasnih ciljeva, a nedostaje joj i dovoljno političke volje. Sporazum je nastao u jednom međuperiodu u kome je Evropska komisija sa objavljivanjem Mišljenja o BiH 2019. prvi put u deceniji ponudila inicijalni masterplan ka dugoročnoj, strateškoj politici EU i šireg Zapada prema BiH, te set uvjeta za šire, strukturalne reforme u Bosni i Hercegovini sa ustavnim promjenama u centru, ali države članice dosad nisu prihvatile tu ponudu. Uz to dodatnu ulogu ima politička šteta i vakuum nastali u zapadnoj politici zbog Trumpove administracije. Sa dolaskom na vlast nove Bidenove administracije u Washingtonu, te najnovijom pozornosti nekih vlada država članica EU prema BiH upravo poslije sklapanja prljavog mostarskog deala, prvi put u 15 godina postoji realna šansa značajnijeg političkog preokreta politike Zapada prema Bosni i Hercegovini.
Sve to ove sedmice još ne pomaže građanima Mostara. U nedjelju, 20. 12. oni ne mogu glasati za novu, svjetliju budućnost, za konačno ujedinjenje svog grada, niti za lokalnu demokratiju, učinkovitu lokalnu samoupravu i lokalnu gradsku upravu. Ali mogu, i moraju, spriječiti etnoteritorijalnu dezintegraciju Mostara time što će svoj glas dati ikakvim strankama ili nezavisnim kandidatima osim domaćim autorima prljavog mostarskog deala, tj. spriječiti dvotrećinsku većinu za SDA i HDZ, koja će im omogućiti da u novom gradskom vijeću usvoje novi statut grada. Tako će građani Mostara spasiti evropske vrijednosti od Zapada.
(Autor je analitičar, viši saradnik DPC-a iz Berlina)
(TBT, Oslobođenje)