Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
Mantra bivše britanske premijerke Therese May – brexit znači brexit – zaslužuje mjesto u udžbenicima filozofije kao rečenica s najmanje značenja ikada, a koja sadrži riječ „znači“. Ne treba se zavaravati da ćemo, kada jednom konačno otkrijemo hoće li između UK i EU važiti minimalni trgovinski sporazum, ili neće biti nikakvog sporazuma, tada saznati i šta brexit u stvari znači. Proći će najmanje pet godina, a možda i deset, prije nego što ugledamo obrise novih odnosa između ostrva i kontinenta. Do tada bi EU mogla biti jedna prilično drugačija zajednica, a UK možda neće ni postojati.
Na sljedećem referendumu koji će se vjerovatno održati u narednih nekoliko godina, Škotlanđani će odlučivati da li žele napustiti 300 godina staru uniju sa Engleskom, da bi se opet pridružili evropskom savezu. Ako izglasaju nezavisnost, uprkos pratećim ekonomskim nedaćama, UK će praktično prestati postojati. Svaki britanski političar koji želi da Škotska ostane sa Engleskom morao bi smjesta da ponudi drugačiji, federalni model britanske unije kao alternativu nezavisnosti. Tada bi izbor bio ili kraj UK ili novo Federalno kraljevstvo Britanije. (Federalno ujedinjeno kraljevstvo bi imalo neprikladnu skraćenicu.)
Put od referenduma 2016. do tvrdog brexita bio je posut prekršenim obećanjima, počev od teksta koji je Boris Johnson napisao za Daily Telegraph četiri dana kasnije, u kom je bezbrižno tvrdio da će „i dalje biti slobodne trgovine, kao i pristupa jedinstvenom tržištu“ i izjave ondašnjeg ministra trgovine Liama Foxa da će trgovinski sporazum sa Evropskom unijom „biti jedan od najlakših u ljudskoj historiji“. Na vrhuncu kognitivne disonance, brexiteri su uspjevali spojiti dvije nespojive misli: da je Evropa zlokobna francusko-njemačka zavjera za potčinjavanje Engleske napoleonskoj imperiji; kao i da će ti isti novi napoleoni (po naredbi njemačke automobilske industrije) sigurno dati UK privilegiran, neograničen pristup jedinstvenom tržištu, kako bi Britanci dobili i jare i pare.
Pitanje sada glasi hoće li između Britanije i EU sada nastupiti dinamika konvergencije ili divergencije. Svaka održiva alternativa aktuelnoj populističkoj vladi bila bi sklonija mehkom brexitu. To podrazumijeva pragmatičnu i kompetentnu vladu konzervativaca s novim liderom kao što je Rishi Sunak, aktuelni ministar finansija. Ili još bolje, vladu laburista Keira Starmera – ili koalicije koju bi vodili laburisti. U tom slučaju bi se, po logici ekonomskog interesa, Britanija postepeno ponovo približila Evropskoj uniji, sektor po sektor, pitanje po pitanje.
S druge strane, tvrd brexit znači da će Britanija morati potražiti alternativni poslovni model. Kao što je vakcina Oksford-AstraZeneka pokazala, Engleska i Vels još uvijek imaju značajne prednosti: finansijske usluge, odlični univerziteti, biotehnologije, vještačka inteligencija, alternativna energija, kreativne industrije. Ekonomija će biti manja nego što bi bila bez brexita, ali vremenom bi mogla izgraditi novi, konkurentan profil. To ukazuje na divergenciju. Zla krv i uzajamne optužbe oko brexita bez sporazuma, ako dođe do toga, vjerovatno bi neko vrijeme ometali razvoj saradnje u drugim oblastima, kao što su spoljna i sigurnosna politika.
Na budućnost brexita podjednako će uticati razvoj događaja na kontinentalnoj strani Kanala. Ljudi u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji danas rijetko spominju brexit – ne samo zato što im se tema smučila, već i jer se EU sprema za dvije ogromne krize, o kojima će se svakako raspravljati na evropskom samitu ove nedjelje. EU mora hitno da progura svoj impresivni novi budžet i paket za oporavak od 1,8 biliona eura, jer će bez toga sanacija štete poslije Covida biti teža, dok bi tenzije između sjevera i juga evrozone mogle ponovo buknuti. Da bi EU u tome uspjela, mora prevazići prijetnju vetom koju upućuju Mađarska i Poljska, čime ucjenjuju ostatak EU da odustane od predloženog uvjetovanja fondova vladavinom prava.
Iluzorne su tvrdnje da bi brexit zapravo mogao biti od koristi Uniji jer bi, kada se otarase tog neprijatnog anglo-saksonskog klijenta, druge zemlje članice mogle mirno nastaviti s daljim integracijama. Ljetos je dogovor oko budžeta i fonda za oporavak postignut tek na kraju maratonskog petodnevnog samita, zbog žestokog otpora „škrte četvorke“ (Austrija, Danska, Švedska i Holandija) u kom je holandski premijer Mark Rute igrao ulogu Margaret Thathcer.
U poređenju s onim što mađarski i poljski premijeri, Viktor Orban i Mateuš Moravjecki sada rade svojim EU partnerima, Thathcer djeluje kao nežna eurofilka. Možda bivša britanska premijerka jeste vikala „hoću svoje pare“, ali je bar britanski neto doprinos evropskom budžetu bio ogroman. Pošto je isposlovala svoj povraćaj, snažno je pogurala jedan od centralnih projekata evropske integracije – jedinstveno tržište; prihvatanje tog „ravnopravnog igrališta“ (tipično britanska metafora) Unija sada zahtjeva od Britanije.
Nasuprot tome, Mađarska i Poljska su ogromni neto korisnici budžeta i fonda za oporavak, koji bi zajedno činili više od 6% BDP-a Mađarske. Istovremeno, odbijaju da prihvate neke prilično neznatne uvjete o vladavini prava, bez kojih će EU postepeno prestati da bude savez demokratija i zajednički pravni poredak.
Time mađarski i poljski lideri poručuju njemačkim i holandskim poreskim obveznicima: blokirat ćemo vam preko potrebne transfere za zemlje sa juga evrozone kao što su Italija i Španija, teško pogođene Covidom, ako nam ne dopustite da i dalje koristimo ogromne sume vašeg novca bez ikakvih ograničenja. U Mađarskoj to znači da se novac iz EU fondova troši na održavanje Orbanovog sve manje demokratskog režima, da ne spominjemo vjerovatnu korist za njegovu porodicu i prijatelje.
Ako im ova bestidna ucjena uspije, populističke, ksenofobne, nacionalističke partije na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj mogu nastaviti da rade šta im je volja, da to pozamašno naplate i, povrh toga, da grizu njemačke i holandske ruke koje ih hrane.
Da li je to korak ka mađexitu ili poljexitu? Nisu toliko glupi. Dok Johnson samo priča o jaretu i parama, Orban ih stvarno ima.
Neposredna prijetnja Evropskoj uniji nije mogućnost da Mađarska i Poljska krenu za Britanijom, već to što će one ostati punopravne članice kluba, mada uporno krše njegova najvažnija pravila. Teško je reći šta je veća opasnost za budućnost EU: demokratska Britanija koja je otišla ili nedemokratska Mađarska koja ostaje.
(TBT, The Guardian)