Piše: Jasmila Žbanić, thebosniatimes.ba
Trenutno sam u Berlinu u lockdown-u. Stanje lockdown-a je na početku bio okidač za neke ratne traume* ali sad sve dobro podnosim. Slušala sam kancelarku Merkel koja na mene djeluje smirujuće. Vjerujem da ova žena, znanstvenica, zna kako da zaštiti svoje građane i društvo.
Prije nekoliko godina kancelarka Merkel, kako su mediji izvještavali, “osobno se angažirala i sazvala sastanak balkanskih lidera” da bi nakon toga Berlin zajedno s vladom u Londonu, pokrenuo njemačko-britansku inicijativu za BiH. Nas nekoliko umjetnika i aktivista (Zoran Ivančić, Aleksandar Hemon, Saša Stanišić, Brano Jakubović, Vedran Mujagić, Jasmila Žbanić) napisali smo pismo da je dobro što je Njemačka pokazala inicijativu za Bosnu ali da smo uvjereni da će inicijativa propasti jer nije bazirana na realnosti BIH i jer je birokratska i isprazna. Uglavnom, jednog dana u veljači 2015 pozvani smo na sastanak u sjedište njemačke vlade – Bundeskanzleramt.
Dočekala su nas dva gospodina, suradnika kancelarke. Ona nas nije mogla primiti. Ukrajina je gorila.
Jedan od njih je imao ispred sebe tanku, polu-praznu fasciklu. Na njoj je pisalo BIH. “To je sve o nama?”, pitala sam ga. “Da”, rekao je.
Jedan nikada nije bio u Bosni, drugi je bio, ako se dobro sjećam, u kratkoj posjeti. Producent Zoran Ivančić i ja smo obrazložili točku po točku zašto će i kako njemačko-britanska (kasnije nazvana EU-inicijativa) za BIH propasti. Ali nismo ostali samo na kritici: predložili smo korake, iznijeli argumente, napisali objašnjenje za prijedloge koji mogu donijeti stvarnu promjenu.
Jedna od stvari koju smo u tom pismu i na sastanku tražili je promjena Daytonskog sporazuma i neefikasnog načina organiziranja i upravljanja zemljom. “Dejton” je mirovni sporazum koji je uspješno zaustavio rat prije 25 godina. Na osnovu tog sporazuma kreirana je glomazna i neefikasna administrativna struktura koja danas blokira svaki napredak Bosne i Hercegovine.
Evo primjera iz oblasti kulture:
Na državnom nivou ne postoji ministarstvo kulture. BiH je podijeljena na dva dijela– Republiku Srpsku (RS) i Federaciju. I RS i Federacija imaju po ministra kulture, koji ne surađuju. Zatim, RS je iz nekih razloga Daytonskim sporazumom cjelovita administrativna jedinica, a federacija je podijeljena na 10 kantona. Svaki kanton ima svoje ministarstvo. Znači, BIH ima ukupno 12 ministarstava za kulturu.
Što je najgore, osim Sarajevskog kantona ostali uglavnom nemaju budžet za kulturu izuzev za troškove samog ministarstva, pa je svrha postojanja tih ministarstva u tome da se uhljebi ministar, sekretarica, vozač, savjetnik, pokriju troškovi njihovih telefona i troškova koje prave. Posljedica je: kultura, uz par svijetlih izuzetaka, tavori gušena provincijalizmom, a građani postaju sve udaljeniji od svakog dodira sa njom.
Zamislite Berlin podijeljen na 143 općine koje imaju svoje načelnike i sve silne službenike, a zatim još da je pola Berlina podijeljeno na 10 kantona s kompletnim birokratskim aparatom, desetinama ministarstava, a onda da iznad toga ima Federalnu vladu, pa državnu. Zamislite i to da je građanima Berlina zabranjeno glasati za Židove, Rome i Ostale, te da je ustavom ozakonjeno da nikada neki Židov, Rom i Ostali ne može biti ravnopravni sudionik u političkom životu. To je ukratko ilustracija kako funkcionira “Dayton” , kojeg Bosanci zovu i luđačkom košuljom.
Bosancima je ove zakone nametnula međunarodna zajednica. Njemačka je potpisnica “Daytona” – čija su načela u Njemačkoj nezamisliva, nehumana i nelegalna! Zašto je u BIH drugačije?
Postoji odličan nacrt novog uređenja BIH
Upoznali smo Bundeskanzleramt s prijedlogom uređenja BIH pod nazivom K143. To je prijedlog, koji je kreirao veliki broj nevladinih organizacija (iz cijele BIH) i koji ukazuje na način promjene Daytona tako da ni građani, ni nacije ne budu obespravljeni, nego – upravo suprotno – da ojačaju. Projekt se zove K143 jer u BIH postoje 143 općine.
Svaki komadić BIH bi imao svog predstavnika u državnoj vlasti što danas nije slučaj i zastupljeni su samo jači centri po izboru političkih stranaka. Gomila nepotrebnih birokrata koji služe kao glasačka mašinerija pojedinih stranaka bi na taj način bila otklonjena, a milijarde ušteđene. Odlična a jednostavna stvar ! Evo link koga zanima :
https://www.academia.edu/7526276/Model_municipalizacije_K_143_Uvodna_pitanje_i_odgovori
i na engleskom jeziku :
Daytonska BIH, kakva je sada, odgovara samo “vlasnicima nacija” koji vode zemlju kao svoju izrabljivačku privatnu firmu. Privatizirali su društvenu imovinu, enormno se obogatili i drže nas u nacionalističkom strahu i konstantnom sukobu i diskriminaciji. I tako je od rata do danas.
Moj film “Grbavica” (op.red.:osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinalu 2006.) bio je, zbog teme ratnog silovanja, zabranjen u Republici Srpskoj. Danas, 14 godina kasnije, novi film “Quo vadis, Aida?”, premijerno izveden na Venecijanskom filmskom festivalu, ne može biti prikazan u Republici Srpskoj jer govori o genocidu u Srebrenici koji je međunarodno priznat, ali ga vlast u RS-u negira. Zabrana nije službena, ali vlasnici kina se boje pustiti film. Molili smo ih da napravimo zatvorenu projekciju, čak su i to iz straha odbili. Političari-nacionalisti kontroliraju kina, kazališta, medije, škole, udruge, sve državne institucije, održavajući nacionalističko jednoumlje.
Kada je pokrenuta britansko-njemačka inicijativa, diskriminatorne odredbe nisu bile dotaknute, Zakon o zabrani negiranja genocida nije usvojen, stvarne promjene nisu predložene. I sve je propalo. Milijuni evropskog novca otišli su – ne znamo tačno gdje …a Bosna je još uvijek u administrativnom lockdown-u.
Evropa je skoro četiri godine gledala ubistva u BIH, opsade gradova, uništavanje vrijednosti i institucija koje Bosna dijeli s ostalim europskim zemljama i nije učinila (uz par časnih izuzetaka) ništa. Mir je uspostavljen na američku inicijativu.
Nedavno je u SAD pobijedio Joseph Robinette „Joe” Biden. Dijelu građana BIH ova vijest dala je veliku nadu. Od Evrope odavno ne očekuju ništa.
Je li cjepivo za postdejtonsku BIH blizu?
Jasmila Žbanić je bosanskohercegovačka rediteljica, koja je rat provela u okupiranom Sarajevu (1992-1995). Njen film Grbavica (na njemačkom preveden kao Esmas Geheimnis), u kojem tematizira silovanja u BiH, dobio je Zlatnog medvjeda na Berlinalu 2006. godine. Njen najnoviji film “Quo vadis Aida?” nedavno je prikazan u njemačkim kinima.
(TBT, DW)
