Bilo je šest ujutru, 9. oktobra 2009, kada me je telefonski operator Bijele kuće probudio. Robert Gibbs (sekretar za štampu Bijele kuće) bio je na liniji. Rijetko kada su me saradnici zvali toliko rano. Srce mi se steglo. Je li teroristički napad? Prirodna katastrofa?
“Dobio si Nobelovu nagradu za mir”, rekao je Gibbs.
“Kako to misliš?”
“Upravo su saopćili, prije nekoliko minuta.”
“A za šta?”
Gibbs je ignorirao pitanje. Spremit ćemo izjavu brzo, rekao mi je.
Nakon što sam spustio slušalicu, Michell me je pitala o čemu se radilo.
“Dobio sam Nobelovu nagradu za mir.”
“To je super, dušo”, rekla je, a onda se okrenula i nastavila spavati.
Nešto kasnije, u Rouse Gardenu, kazao sam okupljenim novinarima da, za manje od godinu dana predsjedničkog mandata, nisam zasluživao da budem u društvu tih velikih figura koje su zaslužile ovu počast u prošlosti. Umjesto toga, ova nagrada je bila poziv na akciju, sredstvo da Nobelov komitet da zamajac procesima kojih ne bi bilo bez američkog vođstva: smanjenje prijetnje od nuklearnog oružja i klimatskih promjena; smanjenje ekonomske nejednakosti; poštovanje ljudskih prava; premošćavanje rasnih, etničkih i vjerskih podjela koje izazivaju toliko konflikata. Rekao sam da nagradu želim podijeliti sa onima koji su radili, tiho, za pravdu, mir i ljudsko dostojanstvo širom svijeta.
Šest dana ranije, tri stotine militanata u Avganistanu pregazilo je malu ispostavu američke vojske na Hindukušu. Stradalo je osam naših vojnika, povređeno još 27.
Oktobar će biti najsmrtonosniji mjesec za američke trupe u Avganistanu od početka rata, osam godina ranije.
I umjesto da nastupi nova era mira, suočio sam se sa odlukom da pošaljem još više vojnika u rat. (…)
(TBT, Nedeljnik)