Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
U srijedu 18. novembra nešto posle 9 sati uveče, Donald Trump je objavio hvalisavi tweet koji je za razliku od većine njegovih dosadašnjih komentara na temu rezultata predsjedničkih izbora sadržao zrnce istine: „Vau! Michigan je upravo odbio potvrditi rezultate!“ Zapravo, izborni savjet okruga Vein, u kom se nalazi Detroit, našao se u pat poziciji pošto su dvojica republikanskih članova izrazili sumnje u regularnost izbornog procesa. Ali kriza se brzo završila. Savjet je ubrzo preinačio odluku i potvrdio rezultat. Michiganski biznismen Ned Staebler je objavio komentar u kom je pobio sve argumente republikanskih članova savjeta i poručio im da će ih „mrlja na savjesti po imenu Trump, mrlja rasizma… zauvijek pratiti“. Njegovi komentari su privukli ogromnu pažnju. Za samo tri sahata snimak njegovog obraćanja pogledalo je dva i po miliona ljudi.
Demokratski proces je trijumfirao. Amerikanci su se na Twitteru podsmijavali predsjedniku. A onda se odjednom nešto promijenilo. Ponovo se dogodilo nezamislivo – i mada je ubrzo sve ispravljeno, pokazalo se da je i takav razvoj događaja moguć. Čelnici Republikanske stranke okruga Vein zatražili su narednog dana da se glasovi kojima su potvrdili izborni rezultat „ponište“. Roberto Costa, koji izvještava o izborima za Washington Post, tvrdi da je ovaj incident u Michiganu dio strategije koju je osmislio Trumpov osobni izborni advokat Rudy Giuliani. „Njihova strategija – u Michiganu, Pennsylvaniji , Nevadi i drugim državama – jeste da spriječe potvrdu rezultata“, objavio je Costa u jednom tweetu. „Konačni cilj strategije jeste da se spor prenese u Predstavnički dom“. Giuliani i njegov tim znaju da nova prebrojavanja, koliko god da ih bude, neće Trumpu donijeti nove glasove: njihov jedini cilj je da zaustave rad izbornog mehanizma. Trump je u četvrtak pozvao u Bijelu kuću vodeće republikance iz Michigana, navodno da bi razgovarali o mogućnostima za poništavanje rezultata, a Giuliani je održao još jednu besprizornu konferenciju za novinare na kojoj je iznio niz lažnih i bizarnih tvrdnji o izborima u Miciiganu i drugim državama.
Komentatori najrazličitijih političkih opredijeljenja uglavnom se slažu da se Trumpovo odbijanje da prizna rezultat ipak ne može izjednačiti sa pokušajem državnog udara. U vašingtonskom Egzamineru Timothy Carney je objavio: „Trump je prije svega prevarant, a njegova posljednja prevara je tvrdnja da može preokrenuti izborni rezultat“. Jeet Heer smatra da Trumpovo ponašanje jeste zabrinjavajuće, „ali se ne može opisati kao pokušaj prevrata. U pitanju je samo pokušaj manipulacije javnim mnijenjem“. On dodaje da Trump „ima interesa da nastavi svoje prevarantske poslove i kada se sve ovo završi“. Moja koleginica Susan Glasser je nekima od najbolje upućenih izvora u Washingtonu postavila slično pitanje: „Da li je ovo državni udar ili pokušaj prevare?“ i većina se opredijelila za drugu opciju.
Vjerovatno su u pravu. S druge strane, ne smijemo izgubiti iz vida da se događalo da ljudi iz medija ne primjete državne udare koji im se odvijaju pred očima. Jedna od najboljih kritika američkog novinarstva, tekst koji se još proučava u školama i relevantan je stotinu godina poslije objavljivanja, jeste esej „Novinari na ispitu“ iz pera Waltera Lippmanna i Charlesa Merza. Njih dvojica su analizirali greške novinara Timesa u izvještavanju o revoluciji u Rusiji. Slične promašaje su pravili i ruski novinari. Tako je 25. oktobra 1917. moj pradjeda Arnold Gessen napisao članak za petrogradski Berzanski vjesnik. Bio je njihov izvještač iz parlamenta otkako je ovaj ustanovljen 12 godina ranije. Pradjeda Arnold je u članku tvrdio da boljševike ne treba shvatati previše ozbiljno, jer je u pitanju grupa prevaranata koji nemaju jasan politički plan. Članak je objavljen narednog dana – 8. novembra 1917. po zapadnom kalendaru – u posljednjem broju Berzanskog vjesnika koji je štampan. Boljševici su ga ukinuli čim su preuzeli vlast.
„Zavjera ili prevara?“ To je vjerovatno pogrešna dihotomija. Državni udar je čin nelegitimnog preuzimanja vlasti, najčešće, mada ne uvijek, uz primjenu sile, ponekad protivzakonito, a ponekad uz poštovanje ustavnih načela. Prevara je mnogo širi pojam: ona može biti ozbiljno krivično djelo ili bilo koji postupak koji se kosi sa etičkim normama, svaka zloupotreba ili manipulacija. Drugim riječima, prevara je nelegitimni čin manipulacije radi zadobijanja i zloupotrebe nečijeg povjerenja. Državni udar uvijek uključuje element prevare. Ako je ta prevara uspješna – ako je obrazloženje preuzimanja vlasti dovoljno uvjerljivo – državni udar će uspjeti.
To se najbolje vidi na primjeru neuspjelih prevrata. U avgustu 1991, rukovodstvo KGB-a i nekoliko tvrdolinijaša iz Politbiroa smjestili su predsjednika Mihaila Gorbačova u kućni pritvor i objavili da su preuzeli vlast u zemlji. Naredne večeri su održali konferenciju za novinare. Činilo se da se novinari, koji su u prethodnom periodu stekli nezapamćene slobode, mire sa novonastalom situacijom; uglavnom su postavljali pitanja o planovima za oživljavanje komandne ekonomije. Onda je 24-vorogodišnja novinarka Tatjana Malkina ustala i postavila pitanje: „Da li vi shvatate da je to što ste jučer uradili državni udar?“ Tog trenutka se atmosfera u prostoriji promijenila. Novinari su počeli da bombardiraju zavjerenike neugodnim pitanjima, a ovi su iz časa u čas sve više ličili na grupu pometenih i mahmurnih ljudi u loše skrojenim odjelima. Na brzinu su prekinuli konferenciju koju je prenosila državna televizija. Tako je pokušaj udara za manje od 48 sati propao. Nikada nećemo saznati šta se sve još događalo iza kulisa, ali to je slika koja se pamti u Rusiji: s jedne strane hrabra novinarka u haljini sa karnerima, a sa druge prevaranti kojima se tresu ruke, jer ni sami ne vjeruju u legitimnost onoga što čine. Tu je bio kraj puča.
U julu 2016, jedna frakcija unutar turske vojske pokušala izvesti puč. Vlada je za nekoliko sati to osujetila. Brzi slom pučista prenošen je uživo na televiziji: ljudi širom svijeta vidjeli su tenkove na istanbulskim mostovima. Odmah su se čule spekulacije da je puč insceniran da bi poslužio kao opravdanje za još oštrije represivne mjere koje su uslijedile. Vlada Recepa Tayyipa Erdoğana je pohapsila i otpustila na desetine hiljada ljudi, uglavnom uz optužbu da pripadaju pokretu Hizmet koji predvodi sveštenik u emigraciji Fethullah Gülen. Gülen je porekao da ima bilo kakve veze s pučistima i izjavio da je moguće da je puč organizirao sâm Erdoğan. Skeptici su ukazivali na propuste u planiranju: pučisti nisu osigurali kontrolu nad medijima, nisu na vrijeme uhapsili Erdoğana, loše su se koordinirali. Je li to uopće bio ozbiljan pokušaj državnog udara? Još su u opticaju slične teorije zavjere u tumačenjima događaja u Rusiji 1991: zavjerenici nisu zatvorili aerodrome i čak su zaboravili da isključe Jeljcinov kućni telefon. Kakav je to udar? Neuspio, eto kakav.
Čak i kada su pokušaji prevrata uspješni, organizatori često ne urade baš sve kako treba. Zapravo, nijedan pretendent na mjesto diktatora nema na raspolaganju dovoljno vojne sile da zagospodari čitavom zemljom, ako ta zemlja odbija prihvatiti njegovu ponudu. Pučisti ne mogu zatvoriti sve kanale komunikacije, ne mogu obustaviti kretanje u zemlji. Ne mogu natjerati ljude da zaborave da su koliko jučer važila neka drugačija pravila i drugačije norme. Zapravo, uspješni pučisti su prije svega oni koji uspiju da uvjere dovoljno veliki broj ljudi da su poluge vlasti već u njihovim rukama. I zato niko sa sigurnošću ne može unaprijed predvidjeti koji od takvih pokušaja prevare ima izgleda za uspjeh, a koji ne.Kada mu je mandat stigao do faze prevrata, Trump je nastavio da bude Trump: još nije pokazao da posjeduje sposobnosti potrebne za planiranje puča, ali je očigledno pun želje i riješenosti da nešto preduzme. Dijeli otkaze visokim oficirima. Otpustio je šefa za elektronsku sigurnost izbora Chrisa Krebsa koji se usudio da mu protivrječi. Također, dobio je više od 70 miliona glasova i tako pokazao da još ima veliku političku težinu, ali izgleda da to neće biti dovoljno da uvjeri Amerikance da može sačuvati moć koju sada ima. Izgleda da je Trumpov pokušaj prevrata osuđen na propast.
Ali, kao što nam je poznato, i kada je neuspješan Trump je uspješan. Od samih početaka, njegov glavni projekat je rušenje političkog poretka kakav poznajemo. Većina izabranih republikanskih zvaničnika još dopušta mogućnost da Trump uspije. Da li da bi udovoljili Trumpu ili da bi umirili svoju biračku bazu, odlučili su da zanemare obavezu prihvatanja rezultata izbora. Incident koji se odigrao u okrugu Vein pokazuje da su bar neki od funkcionera stranke spremni podržati Trumpa u njegovim nastojanjima.
U međuvremenu, Twitter – Trumpov omiljeni kanal komunikacije sa svijetom – bojažljivo pokušava preduzeti nešto povodom Trumpovih laži. Njegov tvit sa lažnim tvrdnjama o događajima u Miciiganu nije obilježen kao sporan, ali tako su obilježeni mnogi drugi. Ispod tvitova piše: „Tvrdnje o izbornoj krađi su osporene“ – kao da je to predmet debate, kao da je izborna krađa u Sjedinjenim Državama pojava otvorena za raznovrsna tumačenja, pojava o čijoj prirodi dobronamerni građani mogu i da se ne slože. Svaki put kada Trump objavi tweet u kom tvrdi da je pobijedio, Twitter dodaje komentar: „Brojni izvori drugačije tumače ishod izbora“, kao da već ne znamo sasvim dovoljno da sa sigurnošću možemo napisati: „Trump je izbore izgubio“. Njegov neuspjeli pokušaj prevare javnosti jasno pokazuje koliko je zapravo lahko izvesti uspješnu prevaru. U tom slučaju bismo morali potvrditi da imamo posla sa državnim udarom.
(TBT, The New Yorker)