Piše: Nina L. Khrushceva, thebosniatimes.ba
Američki predsjednički izbori 2020. značajan su argument protiv popularne predstave o tome da je Donald Trump lakej ruskog predsjednika Vladimira Putina. Čak i ako Trump na kraju izgubi, njegov učinak – osvojio je milione glasova više nego 2016 – sugerira da je riječ o majstoru propagande, pa je Putin taj koji bi tu imao šta naučiti. Zapravo, Trumpova kampanja laži mogla bi poslužiti kao novi model po kom neuspješne demokratije (i autokratije koje se izdaju za demokratije) biraju svoje vođe u 21. stoljeću.
Ne može se poreći da je Trump vješt korisnik društvenih medija, gdje pothranjuje sumnju u utvrđene istine beskrajnim nizovima polu-smislenih fraza ukrašenih emotikonima, dok istovremeno blati svoje protivnike i divi se sam sebi. Ta digitalna crna magija – koju vodeće platforme društvenih medija, kao i Fox mreža, vrijedno promoviraju u interesu profita – postala je ključni faktor Trumpovog „liderskog“ stila. Budući da mu je popularnost na zalasku, ruski predsjednik bi ga mogao početi oponašati.
U pozadini Trumpu svojstvenih metoda samopromocije i podrivanja demokratije je vješta primjena propagande izbjegavanja svake odgovornosti. Naravno, nijedan autokrata na svijetu nije početnik u manipulaciji javnim mnijenjem. Turski predsjednik Recep Tayip Erdogan se svojim građanima ukazuje preko niza holograma, kao Allah, na više skupova istovremeno. Indijski premijer Narendra Modi nosi specijalne sakoe na kojima su pruge ispisane njegovim imenom. Svi smo vidjeli Putinove razgolićene foto sesije sa konjima.
Trump ih je, međutim, sve prevazišao svojim pristupom propagandi u savremenoj, sveobuhvatnoj formi ere „post-istine“. On razvija političku kulturu u kojoj se svaka debata, razgovor ili događaj usmjerava na emocije i razdvaja od objektivne informacije. Ovdje nema čarobnjaka koji se krije iza zavjese. Trump je mađioničar na sred bine pred tek nešto manje od polovine Amerikanaca koji više vole iluziju od stvarnosti.
Dobar primjer je Trumpov uspjeh u smanjivanju podrške hispanoameričkih birača za Joa Bidena. Na Floridi je Trump uspio obmanuti dio te populacije (kao što je već učinio sa siromašnim bijelcima) i uvjeriti ih da im je on jedina ekonomska nada. Koristeći jaz između progresivne i ljevice centra u Demokratskoj partiji, Trumpova kampanja je ciljala značajnu populaciju kubanskih i venecuelanskih imigranata u okrugu Dade mračnim prikazivanjem Bidena kao trojanskog konja „socijalizma“, računajući na njihovu duboko ukorijenjenu mržnju prema režimima u Havani i Caracasu.
Mada je Biden osvojio većinu hispano glasova u toj državi, Trump je uspio ubijediti značajan segment stanovništva da je on jedini koji će se zalagati za oslobađanje Cube i Venezuele. Pozivajući se na politiku harmonizacije odnosa sa Cubom iz vremena Obamine administracije, Trumpova kampanja je sugerirala da će Biden izdati kubanske Amerikance u korist vlade ovog izoliranog ostrva.
Trump je majstorski pothranjivao bijes i ogorčenost među bijelim stanovništvom – posebno u niže obrazovanim slojevima – često tvitujući izjave koje zvuče kao podsticaj na nasilje prema Afroamerikancima, političarima iz Demokratske stranke i službenicima izbornih tijela. Time što uporno „izgovara glasno ono što mnogi misle“, Trump je milionima bijelih Amerikanaca dao dozvolu da postupaju po svojim najnižim porivima.
On je također oslobodio svoje pristalice tereta naučnih činjenica i racionalnog rasuđivanja. Zahvaljujući Trumpu, samo u Sjedinjenim Državama vlada sumnja u potrebu nošenja maski i držanja fizičke distance tokom pandemije. Samo u Americi se preduzimanje neophodnih mjera za zaštitu sebe i svojih bližnjih vidi kao znak slabosti ili „socijalizma“. Virus je tu istovremeno „podvala“ i stvarna prijetnja za koju je odgovorna Kina. Nema veze to što se Trumpova administracija u borbi protiv pandemije pokazala najgorom na svijetu, ostavljajući za sobom gotovo 240.000 smrtnih slučajeva (za sada).
Naravno, svi političari su skloni kriviti druge za svoje neuspjehe. Sovjetski Savez je svoju očiglednu propast pripisivao korumpiranoj želji građana da nose američki džins i slušaju američki džez. Umjesto da se pozabavi vlastitim neuspjesima poslije izbora 2016, Demokrate su svu krivicu za poraz Hillary Clinton prebacile na Putina i rusko miješanje u izborni proces. Kao što SAD nisu uništile Sovjetski Savez, već je sovjetski sistem uništio sam sebe, tako ni Kremlj nije izabrao Trumpa, nego američki birači.
Poslije izbora 2020. ova elementarna činjenica postala je još jasnija. Uprkos predviđanjima „plavog talasa“ koji će zbrisati Trumpovu vladavinu korupcije, laži i nesposobnosti, rezultati u odlučujućim državama pokazali su vrlo tijesnu razliku, dok su mnogi njegovi pomagači iz Kongresa ponovo izabrani – a neki republikanci su čak osvojili i mjesta u Predstavničkom domu. Ispada da gotovo polovina američkog društva više voli Trumpov antidemokratski stil podjela, nego Bidenove pozive na stručnost, iskustvo i pristojnost.
Pišući o Americi 1986, francuski filozof Jean Baudrillard govori o „hiper-realnosti“ u kojoj se mit, performans i simulacija ne razlikuju od stvarnog svijeta. Trumpova sanjarska, nostalgična vizija u kojoj je Amerika „ponovo velika“ oslanja se upravo na tu vrstu epistemičkog kolapsa. Trump je kralj hiper-realnosti „post istine“, dočaravajući svet u kom su njegove pristalice žrtve raznih zavjera i zlih namjera usmjerenih protiv njihovog načina življenja, od čega ih samo Trump može spasiti.
Naravno, svi ljudi imaju mračne želje, ali većina ih nikada neće pokušati ostvariti. Moglo bi se reći da je upravo ta suzdržanost ono što definira civiliziranu osobu. Trump je ubijedio desetine miliona Amerikanaca da prihvate svoje unutrašnje demone – dođavola s istinom, pristojnošću i demokratijom. Nihilizam je obuzeo društvo, a za to Amerikanci nemaju koga kriviti osim sebe same.
(TBT, Project Syndicate)