„Kada bi se Bakir makar malo ponašao kao otac mu Alija Izetbegović znao bi šta mu je činiti nakon poraza koji je SDA doživjela“, pišu novopokrenuti sarajevski portali nastali nakon velikog raskola unutar SDA sa aferom „Asim“. U obrazloženju ove diskretne sugestije lideru Stranke demokratske akcije (SDA) Bakiru Izetbegoviću debelo griješe i grdno se varaju. Tako da analizu ne vrijedi ni citirati jer tih desetak redaka nabijenih emotikonima i žalom za napuštenim pozicijama koje su imali u SDA-u i gorčinom poraza od „poltrona familije Izetbegovića“, koje, kako mu oni sugeriraju, mora Izetbegović odstraniti iz stranke.
Prvo takvi analitičari imaju pogrešne, vjerovatno naučene, pretpostavke o (kadrovskoj) politici Alije Izetbegovića, a povrh svega „upadaju sami sebi u stomak“ iskazujući drugu vrstu licemjerstva i poltronstva. Jedino relevantno poređenje sadašnjeg poraza SDA u Sarajevu od „Četvorke“, za što krivicu mora snositi Bakir Izetbegović, bilo bi poređenje sa porazom na lokalnim izborima, održanim tačno prije 20 godina, od strane opozicionih stranaka okupljenih u Demokratsku alijansu za promjene, za što je odgovornost snosio Alija Izetbegović.
Još je većina svjedoka živa i može posvjedočiti kako je Alija Izetbegović teško podnio poraz. Te noći je u svoj kabinet okupio dvadesetak stranačkih funkcionera da prokomentiraju izbore. Alija je bio veoma bolestan, a asmatični napadi su se pojačali zbog stresa kojeg je doživio nakon objavljenih rezultata izbora. Taj sastanak je poznat po svađi Edhema Bičakčića, tadašnjeg premijera Federacije BiH, i Safeta Oručevića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara. Navodno je Bičakčić okrivio Fahrudina Radončića, kao vlasnika Avaza, da ih je izdao jer je stao na stranu lijeve opozicije koju je tada predvodio Zlatko Lagumdžija.
Pobjeda Demokratske alijanse za promjene se ne može porediti sa pobjedom „Četvorke“ zbog mnogo čega, a posebno zbog jednog razloga; „Alijansu“ je bukvalno formirao Javier Solana, tadašnji generalni sekretar NATO-a, u Bruxellessu, „zavrćući ruke“ liderima opozicije, uz podršku Amerikanaca, posebno Johna McCaina, dok je „Četvroka“ nastala spontano i to u Sarajevu, bez naročite podrške međunarodnih aktera. Možda bi lideri „Četvorke“ mogli izvući pouku o raspadu „Četvorke“ koju su predvodili dvojica najvećih narcisa sarajevske političke scene Zlatko Lagumdžija i Haris Silajdžić. „Alijansa“ je propala kao politički projekat onog trenutka kad se pretvorila u „Alijansu za potjere“ na način da je Lagumdžija postavio Munira Alibabića Munju za direktora FOS-a, nasljednice kompromitiranog AID-a, kojeg su vodili Bakir Alsipahić i Kemal Ademović, i preteče OSA-e, koju danas vodi Osman Mehmedagić Osmica. Alibabić je bio silovito krenuo na osvetnički pohod prema Bakiru Alispahiću, ali i prema tzv. „zatvoreničkom krugu“ kojeg su sačinjavali ljudi koji su bili osuđeni na famoznom montiranom „Sarajevskom procesu“ 1983. godine, a u kojem je direktno učestvovao Alibabić kao istražitelj, odnosno pripadnik Državne sigurnosti (DB). Alibabića će zbog takvih zloupotreba položaja državne sigurnosne agencije smijeniti tadašnji visoki predstavnik u BiH Pady Ashdown.
Zato će za „Četvorku“ biti veoma važno kako će se nastaviti boriti protiv korupcije i kriminala a da se ta borba ne pretvori u hajku i pogrome ljudi, odnosno da se „Četvorka“ ne pretvori u novu „Alijansu za potjere“. Ovo se posebno odnosi na Elmedina Konakovića, kao lidera sada već najmoćnije opozicione stranke NiP, čiji je politički direktor Kemal Ademović bio direktor AID-a.
No, ovo su samo neke varijante i interpretacije davnih događaja koje povezuje činjenica poraza SDA na izborima. Suština svih dosadašnjih sukoba unutar SDA, kao i napada na SDA, odigravala se oko ideološke profilacije ove stranke, odnosno uklanjanja islamista iz njenog vrha. U tome se i uspjelo jer se samo Bakir Izetbegović, i to samo po biološkoj osnovi, može smatrati jednim od njih. Pitanje svih pitanja ove stranke je: gdje su ostali i ko ih je uklonio?!
Ta takozvana zatvorenička grupa koju su sačinjavali zatvorski sapatnici Alije Izetbegovića bila je „spirtus movens“ SDA. Pored Alije Izetbegovića, grupu su činili Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Džemaludin Latić.
Oni su zaista časno, hrabro i dostojanstveno, to se nikako ne smije zanemariti kad se politički tretiraju ovi ljudi, izdržali komunistički teror u zatvoru. Isto tako, bez izuzetka, bili su veoma odani svom vođi Aliji Izetbegoviću. Na njihov politički angažman unutar SDA, kao i na obnašanje državnih funkcija koje su obnašali, opet se s pravom gleda veoma različito. Svi oni su obnašali državne funkcije, najčešće ministarske, osim Džemaludina Latića. Bičakčić je jedno vrijeme i zvanično slovio kao nasljednik Alije Izetbegovića. Danas je samo Čengić aktivni, ali marginalizirani funkcioner SDA. Neki su pomrli. Preostali su napustili SDA. Nikad niko od njih nije progovorio o drami i borbi koja se odvijala između njih i Alije Izetbegovića, odnosno njegovih nasljednika Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića. Neki od njih bi mogli posvjedočiti da je Alija imao namjeru ostaviti Zlatka Lagumdžiju za svog nasljednika, pa kad to nije ostvario, nije ga privolio, odlučio se za Tihića. Tada su bili ubijeđeni da to nije Alijina ideja i volja, već Bakirova. Stoga vjeruju da Bakir Izetbegović neće imati nasljednika i da će se SDA ugasiti sa njim! Dakle, nisu krivci za poraz SDA „poltroni familije, odnosno bračnog para Izetbegovića“, kako to pogrešno interpretiraju novopečeni analitičari, već sam Bakir Izetbegović. Jer problemi kadrovske politike SDA su počeli sa njim još prije dvadesetak godina i sa njim se moraju završiti! Ko mu to kaže u lice, spasit će SDA!
(TBT, Tim za analitiku)