Taj trenutak zajedništva postao je poznat je u cijelom svijetu. Prije svake utakmice koju Nogometni klub Liverpool (LFC) igra kod kuće, navijači, uključujući i one sa kopna, tribine na kojoj su oni najvatreniji, zapjevaju pjesmu You’ll Never Walk Alone (“Nikad nećeš hodati samˮ), simbol potpune posvećenosti timu koji se svrstava među velikane Ujedinjenog Kraljevstva i Evrope.
U doba vladavine novca i globalizacije nogometa, LFC, koji je u vlasništvu američkog konglomerata Fenway Sports Group – FSG, teži biti oličenje jedinstvenosti ovog grada u odnosu na ostatak Engleske. On takođe predstavlja sintezu između finansijskih ciljeva i strasti navijača, zahvaljujući privrženosti “socijalističkimˮ principima.
Šampion Evrope 2019. godine i u junu 2020. godine, prvi put poslije trideset godina, pobjednik prvenstva Engleske, klub ne prestaje da se poziva na Billa Shannkliya, svog nekadašnjeg slavnog menadžera (između 1959. i 1974. godine), čija se statua nalazi na ulazu u stadion Anfield. On je poznat po svojoj čuvenoj izjavi: “Nogomet, to nije pitanje života ili smrti. On je mnogo važniji od toga.ˮ
Shnankl je svoju viziju nogometa izložio igračima: “Da svi rade na postizanju zajedničkog cilja i da svi dijele uspjeh ako se on postigne: takav je socijalizam u koji ja vjerujem. Ja tako gledam na nogomet i na život.ˮ
Skoro pedeset godina kasnije, predsjednik i glavni izvršni direktor (PGD) kluba, Peter Moor, u kolumni španskog dnevnog lista El Pais, poslao je istu poruku: “Uspjeh Liverpoola temelji se na socijalizmu.ˮ
Da li se radi o iskrenosti ili oportunizmu predstavnika FSG-a, prema Forbesu treće po veličini kompanije u sportskom biznisu na svijetu, konglomeratu koji ostvaruje 6,6 milijardi dolara prometa (od kojih 2,2 milijarde samo za LFC)? Isto pitanje se postavlja i kada je riječ o menadžeru Jurgenu Kloppu čija godišnja plata dostiže 11,3 miliona eura i koji potvrđuje svoju privrženost “lijevimˮ vrijednostima zaklinjući se da on “neće nikadaˮ glasati “za desnicuˮ.
Da bismo shvatili u čemu je posebnost LFC-a, moramo istražiti “skauzersko srce koje bije u večerima kad se igraju utakmice Lige šampionaˮ, kako nam je objasnio Joe Blot, vođa najveće grupe navijača ovog tima Spirit of Shankly (Šenklijev duh, prim. prev.).
Liverpool ima burnu historiju. Grad se obogatio tokom dva stoljeća zahvaljujući ropstvu (“Nažalost, tako je, ali mi to priznajemoˮ), kaže Blot; moćna luka je gradu donijela napredak. Skouz, okrepljujući ragu (krompir, šargarepa i dinstano meso) po uzoru na norveški lapskous, donijeli su skandinavski mornari krajem XVIII stoljeća.
Članovi posade tada su nazivani skauzersi, čime je postavljen temelj lokalnog identiteta. Za Petera Millarda, sociologa koji živi u ovom gradu u kojem su rođeni Beatlesi, “Liverpool se nalazi na pola puta između britanske ostrvske kulture i mnogobrojnih uticaja koje je donijelo kretanje stanovništva. Grad je postao kosmopolitski.ˮ On govori o irskoj imigraciji ‒ koja je grad učinila katoličkim uporištem u zemlji koja je uglavnom anglikanska ‒ ali i o onoj velškoj i skandinavskoj, itd. Akcenat skouz, koji para uši novajlijama, nastao je mješanjem ovih brojnih uticaja.
Liverpul je snažno pogođen ekonomskom krizom 1970-ih i 1980-ih. “Jedan izveštaj iz 1981. godine koji je objavljen 28 godina kasnije navodi da je cilj vlade [premijerke] Margaret Thatacher bio da grad prepusti umiranjuˮ, podsjeća ovaj sociolog. Deindustrijalizacija izaziva porast nezaposlenosti i siromaštva. Ali još uvijek postoje Redsi (LFC), jedan od dva kluba u gradu sa Bluz-ima iz Nogometnog kluba Everton.
“Bili smo najbolji u Evropi. Nogomet je bio jedina oblast u kojoj Thatcherkina vlada nije mogla da nas natjera da patimoˮ, prisjeća se ikona odbrane Jimmy Caaragher. Klub je tada doživljavao najslavniji period u svojoj historiji, osvojivši jedanaest titula prvaka Engleske i četiri evropska kupa pod upravom Johna Smitha, njegovog predsjednika od 1973. do 1990. godine.
(TBT, Le Mond, Nedeljnik)