Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
U subotu uveče 7. novembra, izabrani predsjednik Joe Biden i njegova zamjenica Kamala Harris održali su pobjedničke govore, podsjećajući Amerikance i svijet kako politički lideri mogu zvučati: promišljeno, a ne glupavo; mjerodavno, a ne arogantno; saosjećajno, a ne bezdušno. Obećali su iscjeljenje i govorili o jedinstvu. Priziv normalnosti bio je neodoljiv.
Biden je spreman da preuzme kabinet nakon predsjednika koji u novijoj historiji nema pandana po izazivanju podjela i nanošenju štete. Izlazeći u susret zajedničkoj želji svojih pristalica da ostave za sobom četvorogodišnju noćnu moru, obećao je da će okončati „mračno doba demonizacije“. Biden ističe da se, opredjeljujući se za njega, većina Amerikanca odlučila da „udruži snage pristojnosti i snage pravičnosti. Da udruži snage nauke i snage nade“ – snage svega što je dobro, pouzdano i poznato, a što nam može pomoći da se otresemo osjećaja da živimo u nestabilnoj i tmurnoj stvarnosti. Biden obećava da će „oporaviti dušu Amerike“.
Dušu Amerike ranio je predsjednik koji sije mržnju i laži, vlada koja hoće da uništi samu sebe i koja je, u pandemiji Covida-19, demonstrativno odbacila vrijednost ljudskog života. Trumpova administracija je Amerikance uvjerila da nikog neće biti briga za nas, naše roditelje i našu djecu, jer su naši životi bezvrijedni, jednokratni. Uvjerila je Amerikance da je ova zemlja opasno mjesto. Predsjednik nam je stalno govorio da će nas ili ubiti ilegalni stranci ili pregaziti nasilni demonstranti – dok je naše neposredno iskustvo pokazalo da smo neprestano na ivici propasti i da nas niko neće zaštititi, od bolesti ili ekonomskih nedaća. Čak i sada, odbijajući da prihvati izborni poraz, Trump i dalje nastoji da zlostavlja stvarnost kako bi je pokorio.
Kako se može zacjeliti duša zemlje poslije ovakve traume? Svakako nismo prvo društvo koje je stiglo do tog pitanja. U poređenju sa drugim vremenima i drugim prostorima, naša trauma iz posljednje četiri godine djeluje beznačajno. Period koji smo proveli sa surovim, glupavim liderom trajao je blaženo kratko. Druge zemlje su bile prinuđene da se oporavljaju od tiranije i totalitarizma, od gulaga, prisilnih nestanaka i genocida – pa i Sjedinjene Države imaju sopstveno nerješeno naslijeđe ropstva i kolonizacije koje daleko prevazilazi posljedice trampizma. No, naša aktuelna tranzicija svakako nije obična primopredaja vlasti: u poništavanju Trumpovog autokratskog pokušaja, birači su izabrali između dvije fundamentalno različite političke budućnosti. Opće lekcije zemalja koje su prošle kroz tranziciju važe i za nas. U načelu, takva društva su morala birati između dva puta: puta suočavanja i puta zaborava.
Argumenti u prilog zaborava već se čuju sa svih strana. Mogli smo ih razaznati u pobedničkim govorima Bajdena i Haris. „Da bismo išli napred, moramo prestati da tretiramo svoje protivnike kao neprijatelje“, rekao je Bajden. Strah od podele – i sama iznurenost koju politika podele izaziva – lako će podstaći želju da se izbegavaju problemi. Kada je početkom 1990-ih prvi ruski ustavni sud postsovjetske ere planirao da održi javno suđenje Komunističkoj partiji, mnogi lideri su pozivali javnost da ostavi prošlost iza sebe. Njihova motivacija je uglavnom bila pragmatična. Pravo suočavanje bi sa javne scene zbrisalo svakoga ko je imao bilo kakvo iskustvo u državnoj upravi, što bi administraciju ostavilo bez kadrova; takođe bi razorilo porodice i zajednice, razotkrivanjem grijehova iz prošlosti. Konačno, bilo ono u sudnicama ili po medijima, suočavanje bi neminovno trošilo energiju i pažnju; vlada Borisa Jeljcina htjela je da krene boljim putem, onim na kom će prošlost biti manje važna. Taj plan nije uspio. Samo nekoliko godina kasnije, stare podjele pretvorile su se u nepremostivi jaz, dok je neispitana historija sovjetskog totalitarizma omogućila sveopću nostalgiju za njim.
Zločini Amerike protiv same sebe ne mogu se porediti sa ruskim, ali argumenti koji se već artikuliraju jesu slični: treba da se usmjerimo na budućnost, a ne da tumaramo po prošlosti; ne treba da preuzimamo osvetnički narativ od Trumpa i nekih njegovih teoretičara zavjere; žudimo za vijestima rasterećenim trampizma. U proteklih pola vijeka – počev od oprosta koji je Richardu Nixonu dao Gerald Ford, preko predaje izbora Ala Gora Georgu Bushu mlađem, sve do odluke Baracka Obame da ne istražuje zločine Bushove administracije – američka politička kultura pretvorila je opraštanje i zaborav u vrlinu, a potom u fetiš. Suočavanje bi zahtjevalo da buduća Bidenova administracija prekine tu tradiciju. Suočavanje može imati različite oblike – istrage, kongresna saslušanja, suđenja, javne skupove – ali mora biti nacionalni projekat, a ne herojski poduhvat usamljenog federalnog tužioca, državnog pravobranioca ili istraživačkog novinara. Administracija bi ga morala predvoditi i morala bi da pristane da prostor na naslovnicama medija jedno vrijeme deli sa preispitivanjem Trumpovog četvorogodišnjeg mandata.
Razmotrimo posljedice odluke da se ne bavimo suočavanjem – šta je to što odluka da se ne osvrćemo na prošlost može izazvati. Republikanski članovi Kongresa koji su omogućili Trumpa, od kojih neki odbijaju da priznaju rezultate izbora, vjerovatno će nastaviti da sjede na svojim poslaničkim mjestima. Zaposleni u kabinetima izvršne vlasti će nastaviti da objavljuju memoare u kojima sve raskrinkavaju, osiguravajući sebi položaje u savjetničkim firmama i koledžima dok čekaju slijedeću republikansku administraciju. Drugim riječima, i dalje će biti pripadnici političke elite, dokazujući da politička moć u SAD sobom nosi dovoljno zaštite od procesuiranja i javne osude. Ili, kako je to Trump jednom rekao: „Kad si zvijezda, ne diraju te. Možeš da radiš šta hoćeš“.I
Ako se odlučimo da idemo naprijed bez suočavanja, u budućnost nosimo teret traume izazvane gledanjem i slušanjem predsjednika kog se stidimo; traume koju je mnogim imigrantima nanio strah za sebe i svoju djecu, a ostalima prećutno saučesništvo u ratu protiv imigranata; traume posmatranja kako predsjednička porodica koristi vladu kao aneks svog privatnog preduzeća; traume gledanja kako se prijatelji i porodica razboljevaju i umiru u pandemiji, čije su posljedice mogle biti ublažene; traume usljed toga što polovina stanovništva, na čelu sa predsjednikom, poriče postojanje smrtonosne bolesti i odbija da zaštiti sebe i druge; traume izazvane slanjem američkih trupa na demonstrante; traume od slušanja kako na pozive da se raskrsti sa strukturnim rasizmom, predsjednik odgovara raspirivanjem rasističke mržnje; traume izazvane osećanjem bespomoćnog bijesa. Predsjednički izbori ne mogu ukloniti bol, gnjev, strah i nemoć, posebno stoga što ovi izbori nisu doveli do ubjedljive pobjede: na osnovu procenata biračkih glasova datih svakom od kandidata, moglo bi se zaključiti da je ovo bio običan izborni proces. Nije bio.
***
I pored svih trauma koje čovječanstvo sebi nanosi, izuzetno malo znamo o oporavku. Rijetki su psiholozi i psihijatri specijalizirani za kolektivne, umjesto individualnih trauma. Pristup koji preporučuju oni koji su posvećeni proučavanju kolektivne traume, zove se narativna terapija. Prije nekoliko godina, dok sam istraživala za knjigu o totalitarnoj traumi u Rusiji, provela sam neko vrijeme sa utemeljivačima tog pristupa, u Dalavich centru u Adelaidi, u Australiji. Njihov rad obuhvatao je domorodačke zajednice u Australiji, a isproban je širom svijeta. Pristup podrazumjeva razne metode, uključujući pripovjedanje, pisanje pisama i rituale. Ljudi mogu govoriti o onome što su sami uradili ili o onome što su pretrpjeli; mogu ponavljati svoju priču u različitim prilikama i oblicima, a mogu i snimiti svoje priče. Takav pristup postiže nekoliko ciljeva. Stvaranjem novih rituala, daje se glas ljudima koje javnost nije čula. Fokusiranjem na čin govora i slušanja, mogu se demantirati shvatanja da je pravda samo onaj čin koji podrazumjeva izricanje krivičnih kazni. Time što se u proces uključuje široka publika, ljudi koji se bave kolektivnom traumom nastoje da se uhvate u koštac sa problemom moralne povrede. U kontekstu kolektivne traume, moralnu povredu trpi društvo kao cjelina: ne samo žrtve, već i počinioci i pasivni posmatrači – ne na isti način, svakako, i ne u istoj mjeri, ali štetu osjeća čitavo društvo. Cilj suočavanja je moralni oporavak.
Naslućujući kraj Trampovog mandata, poneko je u javnosti već sugerisao da bi trebalo pokrenuti komisije za istinu i pomirenje koje bi se bavile njegovim nasleđem. Moja koleginica Džil Lepor, u tekstu za Vašington post, ocenila je ovu ideju kao „užasno lošu“. Ona smatra da nedela Trampove administracije – „korupciju, podsticanje pobune, razdvajanje roditelja i dece na granici, nasilno potiskivanje političkog neslaganja – treba da istražuju novinari, istoričari da ih dokumentuju a, u pojedinim slučajevima, da ih procesuiraju redovni sudovi“. Drugim rečima, tvrdi ona, američka demokratija bi imala najviše koristi ako bi se Trampov mandat tretirao kao loša verzija običnog političkog događaja – predsednik kog su smenili birači i kog zatim procenjuju redovne institucije. (Lepor je inače pristalica komisija za istinu i pomirenje u rešavanju dužih i dubljih trauma američkog društva, kao što su nasleđe porobljavanja i kolonizacije.) U svom odgovoru na njene argumente, Eli Mistal je napisao da se postojećim institucijama ne može do kraja verovati da će izvršiti zadatak suočavanja, jer su se sve te institucije „na neki način pokazale neuspješnim“ tokom protekle četiri godine; njihovo saučesništvo bi moralo biti sastavni dio suočavanja. Neka od nedjela Trumpove administracije, napisao je Mistal, kao što je nemar koji je doveo do smrti desetina hiljada oboljelih od Covida-19, prevazilaze raspon krivičnog djela koje se može procesuirati redovnim kanalima. Ranije odluke da se nastavi dalje, da se obuzda želja za osvetom – kao što je odluka Obamine administracije da ne postavi specijalnog tužioca za istragu nelegalnog pritvora u vrjeme vlasti Georga Busha mlađeg – bile su greške koje su nas jednim dijelom dovele u ovaj položaj.
Mislim da su i Lapor i Mistal u pravu. Ono što jednim dijelom karakterizira našu trenutnu situaciju jeste činjenica da institucije države nisu u potpunosti korumpirane, dok ljudi koji su pretrpjeli tešku štetu nisu sasvim lišeni glasa. Ne moramo izmišljati novi set rituala, jer ih već pružaju mnoge postojeće institucije. Suočavanje može da obuhvati kongresna saslušanja, istrage posebnih tijela, sudske procese, javne skupove, novinarske projekte, komisije za istinu i pomirenje, kao i neke forme koje tek treba osmisliti. Sve to su ritualizirani oblici priznanja i dokumentiranja štete, pričanja o njoj – i to ne u društvu najbližih prijatelja i porodice, koji već znaju, nego javno, pred publikom u kojoj se mogu naći i veoma različiti ljudi. Sam govor uprkos razlikama čini taj proces političkim. On time stvara i potencijal zalječenja. Pitanje je da li se mi, kao nacija, opredjeljujemo za suočavanje sa trampizmom i da li će buduća Bidenova administracija preuzeti odgovornost da povede naciju kroz takav proces.
Javni rituali pričanja o Trampovoj eri delovali bi isceljujuće utoliko što bi ljudi bili u prilici da saslušaju jedni druge. Tako se stvaraju odgovornost i transparentnost: ne nužno izricanjem krivičnih kazni, već utvrđivanjem reputacione cene kao prepreke onima koji su lagali za Trampa da pređu na prestižne katedre, u sledeću administraciju ili privatne savetničke firme. Što je najvažnije, bili bismo prinuđeni da se zapitamo šta je to što je omogućilo Trampa.
U kratkom predavanju, snimljenom prošlog leta, njujorški psiholog koji izučava kolektivnu traumu Džek Sol izneo je nešto što je nazvao „moralnim predlogom“ za nacionalno isceljenje. Predložio je niz rituala: „rituale sećanja, rituale žaljenja, rituale protesta koji potvrđuju naše temeljne vrednosti i rituale vizije budućnosti koju želimo da ostvarimo i onoga kakvi bismo morali da postanemo da bismo živeli u novom svetu“. Jednostavnije rečeno, moramo razgovarati o onome što se desilo i kako da živimo da se to ne bi desilo ponovo. Naravno, taj proces ne može biti uspešan sve dok gotovo podjednak broj Amerikanaca živi u dve odvojene realnosti, ali on je i naša najbolja šansa da ponovo ostvarimo zajedničku realnost. Duboka rana koja se gnoji ne može se zalečiti pretvaranjem da je nema: mora se prvo očistiti, a onda i zašiti.
(TBT, The New Yorker)