Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
U eseju o svom epohalnom romanu Domorodac (1940), Richard Wright tvrdi da rasni identitet njegovog protagoniste jeste suštinski važan za priču, ali da se širi smisao romana time ne iscrpljuje. Istina, Bigger Thomas – to mračno, brutalno, izranjavljeno klupko rasnog resantimana – jeste Afroamerikanac, ali, kao što Wright konstatira u eseju „Kako je rođen Bigger Thomas“, mnogo je ljudi sličnih njemu koji to nisu:
„On je proizvod slomljenog društva, čovjek lišen naslijeđa, čovjek kome je oduzeto sve što je posjedovao: pored toga, on za izlazom traga u okruženju najvećeg zamislivog obilja na planeti. Da li će u toj potrazi poći za nakinđurenim histeričnim vođom koji mu obećava brzo ispunjavanje unutrašnje praznine ili će se solidarizirati sa milionima radnika sličnih sebi… to zavisi od daljeg usmjerenja i razvoja događaja u Americi.“
„Razvoj događaja u Americi“ u posljednjih 80 godina doveo nas je tu gdje se danas nalazimo. Uz „nakinđurenog histeričnog vođu“ koji „obećava brzo ispunjavanje praznine“ – neizvjesnost i opasnost ovog trenutka više su nego očigledni. U pitanju je opasnost koja prevazilazi okvire uobičajenih izbornih tema ekonomske nejednakosti, spoljne politike, reproduktivnih prava i starih podjela proizvedenih rasizmom i ksenofobijom. U pitanju je sama budućnost američke demokratije. U neka druga vremena takva tvrdnja se mogla otpisati kao katastrofično pretjerivanje; ovog puta katastrofa je pred vratima. Narušavanje starih demokratskih normi, podsticanje političkog nasilja, rušenje izborne infrastrukture, odbijanje da se prihvate rezultati glasanja – to više nisu samo prijetnje, to je naša stvarnost.
„Ponekad strahujem / da ljudi misle da će fašizam stići u iznošenom kostimu“, pisao je britanski pjesnik i pisac knjiga za djecu Michael Rosen:
Fašizam ti stiže kao prijatelj.
On će ti povratiti čast,
Učinit će te ponosnim…
Podsjetit će te na tvoju nekadašnju veličinu i sjaj.
Izbori su najdirektnija prepreka daljoj degradaciji američke političke kulture. S obzirom na to koliko je Trumpova pobjeda 2016. godine bila tijesna, trijumf demokrata u makar jednoj od neodlučnih država mogao bi biti dovoljan. Ipak, prizor uvjerljivog Trumpovog izbornog poniženja i sloma republikanaca u kongresu donio bi nam mnogo više od schadenfreude (radovanja tuđem neuspjehu). Ubjedljiv poraz bi otklonio sve sumnje u regularnost brojanja glasova, a možda i naučio predstavnike desnog centra da se ubuduće uzdržavaju od neprimjerenih, zapaljivih i destruktivnih izleta ove vrste.
Ali čak ni to vjerovatno ne bi bilo dovoljno. Uklanjanje Trumpa sa političke scene voljom birača jeste nužan preduvjet za osiguravanje stabilnosti demokratskog sistema, ali nije garancija da će se to i ostvariti. Trump nije proizveo prazninu o kojoj Wright govori. On je i sam njen proizvod. Nije Trump izmislio rasizam, bigoteriju, oligarhiju, ksenofobiju i mizoginiju – on je samo pronašao način da ih iskoristi za svoje političke i izborne projekte, efikasnije nego bilo koji drugi političar. Ako imamo u vidu uticaj novca na američku politiku, ograničavanja prava glasa i prekrajanje izbornih jedinica i propisa, jasno je da je demokratija u Americi bila ugrožena i prije nego što se Trump pojavio.
Joe Biden je jedini protivkandidat koji ga može poraziti, ali njegova pobjeda neće donijeti ideološko rasterećenje, pa čak ne nužno ni djelotvorno političko rješenje za ovu krizu. Zapravo, ekonomske, spoljne i rasne politike koje je ranije ili kasnije podržavao značajno su doprinijele situaciji u kojoj smo se našli. Trajno i efikasno rješenje za sve što se u posljednje četiri godine događalo u Sjedinjenim Državama nije moguće bez rješavanja problema rasne nejednakosti, ekonomskih dispariteta, klimatskih promjena i sveprisutne mizoginije.
U Bidenovoj karijeri nema mnogo toga što ukazuje na njegovu sposobnost ili bar želju da na te izazove odgovori. Opće nezadovoljstvo koje bi nastupilo poslije još četiri godine stagnacije plata, depresije izazvane pandemijom, daljih političkih kalkulacija i razornog institucionalnog rasizma išlo bi naruku onima koji računaju na otuđenost i cinizam biračkog tijela. Ipak, treba vjerovati da bi Bidenova administracija u najmanju ruku bila otvorenija za progresivne zahtjeve koji dolaze iz baze.
Praznina o kojoj Wright govori može se ispuniti jedino nadom i idejama za budućnost, a ne rutinskim smjenama državnih službenika i obećanjima povratka u „normalnost“ koja nas je i dovela tu gdje jesmo. Ili Wrightovim riječima u zaključku eseja:
„U emocionalnom stanju u kom se nalazi, uz svu napetost, strah, nestrpljenje, osjećaj isključenosti, sklonost nasilju, emocionalnu i kulturnu glad, Bigger Thomas – koji je svojim okruženjem uvjetovan jednako neumoljivo kao i njegovo tijelo – neće postati jedan od manje ili više srčanih branitelja status quo stanja.“
(TBT, The New York Review of Books)
