INTERVJU
Ugledni i vrlo utjecajni francuski
intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog
iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira
političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu
FOTO: Bruckner (Flickr)
Ugledni i vrlo utjecajni francuski
intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog
iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira
političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu.
Nedavno se vratio iz Grčke i Kazahstana, a
bio je i u Ljubljani na sajmu knjiga. I svagdje je držao predavanja. Da bi se
shvatila situacija u vlastitoj zemlji, smatra da je presudno važno biti u toku
s onim što se događa u drugim zemljama. Dan prije terorističkih napada u Parizu
stavili su ga na naslovnicu francuskog sedmičnjaka Le Point. Pascal Bruckner,
filozof, esejist i publicist, nezaobilazna je ličnost medijskog života
Francuske. Publicirao je mnoge knjige, a Roman Polanski ekranizirao je njegov
roman “Gorki mjesec”. Dramatizacija tog romana izvedena je prije nekoliko
godina u Zagrebu, a prošlog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Živi između
Pariza i New Yorka, gdje predaje na univerzitetima na francuskom i na engleskom
jeziku.
Pascal Bruckner primio nas je u svom malom
stanu u potkrovlju, u privlačnom pariškom kvartu Le Marais. U radnom prostoru
su računalo, dvije fotelje, koja slika, samo nekoliko knjiga i predmeti vezani
za poznati francuski strip Tin-Tin. I to je sve. Ovdje se skrasio nakon
dugogodišnjeg zajedničkog života s Caroline Thomson, poznatom francuskom
psihijatricom i spisateljicom. Pascal Bruckner izrazito glatko, ležerno i
fleksibilno obrazlaže svoju misao. Uz ljubav, o kojoj je mnogo pisao, svjetska
društveno-politička situacija njegova je omiljena tema. Razgovarali smo netom
prije izbora u Francuskoj i, kako se pokazalo, točno je predvidio rezultate.
Iranski ajatolah Ali Hamnei optužio je
Amerikance da “dugoročno žele dominirati Sirijom, a potom i cijelom regijom, i
to je prijetnja svim zemljama, posebice Rusiji i Iranu”. Bliski istok ruši se
kao špil karata. Krajnji cilj je Iran. Narod je arapski, nafta američka. Kako
bi se to moglo povezati s nedavnim događajima u Evropi, s haosom koji su
izazvali izbjeglice i teroristički napadi u Parizu? Je li to upravo počeo treći
svjetski rat?
– Kao prvo, treba iznijeti činjenice. Sve
je počelo 1978. godine s iranskom revolucijom. Homeini je objavio rat
korumpiranom Zapadu i umjerenom islamu. Iranci su, znači, započeli ovaj rat.
Islam se iz temelja mijenja. Dio vjernika želi reforme i umjerenost, po modelu
kršćanstva koje su kršćani proveli tokom posljednjih stoljeća. Dok šijiti i
suniti, drugi dio islama, želi stvoriti svjetsku dominaciju religije Kur’ana.
Optužiti SAD, po psihoanalizi, nazvalo bi
se projekcijom. Sjedinjenim Državama jedina je želja otići s Bliskog istoka,
glavom bez obzira. Ne treba im više nafta, jer imaju plin i naftu iz
škriljevca. Po tom pitanju, postali su u potpunosti nezavisni. San Baracka
Obame je da mu se svi dečki vrate kući. Obama bi htio izravni dijalog s jedinim
ozbiljnim suparnikom SAD-a, a to je Kina. Ko bi, zaista, danas, želio osvojiti
Siriju? Ili Irak? I poslati svoje vojnike u taj haos. Amerikanci imaju nafte
više nego drugi. Uskoro će je i izvoziti u Evropu. Na konferenciji COP21
postalo je jasno, u potpunosti, da će doći do preokreta i potpunog napuštanja
fosilnih izvora energije. Zapravo, zemlje koje proizvode naftu nepotrebno
paničare. Prvo Iran pa Saudijska Arabija. Fosilna energija opasna je za planet,
moramo prijeći na druge oblike obnovljivih izvora energije poput sunca, vjetra
ili nuklearne energije, koja i dalje zauzima značajno mjesto u ukupnoj
svjetskoj proizvodnji energije. Izjava Alija Hamneija je paničan krik. On,
uostalom, kaže da je do napada u Parizu došlo zbog razuzdanog načina života
Francuza.
Rat između islamskih i kršćanskih zemalja
traje od samog početka islama. Kršćani Sjeverne Afrike, zatim od Sirije
nadalje, bili su protjerivani. Trebamo li i dalje, mi u Evropi, stradavati zbog
vlastite tolerancije?
– Vjerujem da je s tolerancijom gotovo. Ne
dolazi u obzir. Nakon 11. januara još su se mogli utvrditi uzroci terorističkih
napada. Karikaturisti lista Charlie Hebdo rugali su se proroku Muhamedu. A
znamo da se proroku ne smije rugati. Napad na židovski dućan uvijek se može
objasniti izraelsko-palestinskim sukobom. Međutim, 13. novembra ubice su pucale
na sve: na mlade, na muslimane, na ljude porijeklom iz Magreba, iz Afrike, na
bijelce, na plavokose. Zapravo, na sve one kojima se jedino moglo zamjeriti da
se vole smijati i piti piće na terasi kafića. Znači, za islamske
fundamentaliste jedini naš zločin je to što postojimo. Njima je zapadna
civilizacija, u pravom smislu te riječi, odvratna. Jer se temelji na razumu,
slobodi i preispitivanju dogmi. A oni to ne podnose.
Treba spomenuti još neke nevjerovatne
stvari: lijevo orijentirana vlada, socijalistička, koja je uvijek imala
najbolje moguće veze sa SAD-om, proglasila je izvanredno stanje! Privremeno se
odrekla temeljnih načela Republike i, zahvaljujući tome, osumnjičene mogu
držati u pritvoru punih osam dana. Izvanredno stanje masovno podupiru građani.
Francuzi su užasnuti. Nema više tolerancije za netolerantne muslimane, osim kod
nekih lijevih struja koje nemaju utjecaja na javno mišljenje.
Već dugo prisutna u francuskom društvu
islamofobija se sve više širi. Prije dvije godine u Le Mondeu objavili ste
članak pod naslovom “Islam treba kritizirati”. Je li, danas, dovoljno samo
kritizirati?
– Od 2001. godine prvi sam kritizirao upotrebu
riječi islamofobija i otada nisam prestao. Kao što ste rekli, islam je
protjerao kršćane sa Srednjeg istoka i iz Sjeverne Afrike. Dakle s kršćanskih
teritorija. Nitko ne govori o “kršćanofobiji”. Imamo pravo ismijavati papu,
kritizirati katoličku, protestantsku ili pravoslavnu dogmu, i nitko nam neće
reći da smo rasisti. Dakle, to je izlika muslimanskih teologa u cilju da
poistovjete racionalnu kritiku vjere s određenim oblikom rasizma. Zato je riječ
islamofobija, po mojem mišljenju, neprikladna. Istina, u odnosu na islam
prisutan je osjećaj nesigurnosti, ali i sami muslimani se boje vlastitih
islamista. Oni su prvi koji osjećaju neku vrstu nelagode.
Koje bi institucionalne mjere trebalo
poduzeti?
– Prva od mjera trebala bi biti međunarodna
saradnja tajnih službi. Koja trenutačno ne postoji. Mnoge su evropske zemlje
protiv Europola, sveobuhvatne evropske policije. Jer ne žele dijeliti svoje
podatke. Tek su nedavno Belgija i Francuska počele razmjenjivati podatke, i to
nakon što smo doznali da je Molenbeek bio središte terorizma i da su i Belgijci
u Bruxellesu ugroženi. Zato što je rad tajnih službi neizbježan, u Francuskoj
se predviđa povećanje broja agenata unutar Općih uprava za unutrašnju i za
vanjsku sigurnost, DGSI-ja i DGSE-a. Plan je uključiti i velik broj agenata
koji vladaju arapskim jezikom, jer oni moraju govoriti jezik džihadista.
Također, policijski posao je od izuzetne važnosti. Francuska će zaposliti još
policajaca. I, naposljetku, Francuska planira povećati obrambeni proračun.
To bi moglo trajati godinama. Sarkozy je
smanjio broj policijskih službenika.
– Da, i to je bilo pogrešno. Sigurnost je
važnija od brige o proračunu. Hollande je rekao Evropi da je gotovo sa
stezanjem remena i da će sada više trošiti na vojsku. Tako, vojni proračun nije
smanjen, ostao je na 30 milijardi eura, ali će se izdvojiti i dodatna sredstva
za vojnike. Zahvaljujući tome članovi bandi. Radikalnih islamista je deset i
pol hiljada. A to je mnogo.
Želite li reći da je nadzor neizvediv?
– To je težak zadatak. Nikada nećete moći
spriječiti luđaka koji je rekao da je dobio nalog od Allaha da izađe iz kuće i
nožem ubija ljude. To se dogodilo u Londonu prije nekoliko dana, tip je ubio
ljude u podzemnoj željeznici. I u Marseilleu prije dvije sedmice. Ne možete
staviti policajca iza svakog osumnjičenika. No, potrebne su drastične mjere.
Riječ je o oduzimanju državljanstva ili izbacivanju sumnjivih imama iz zemlje.
S tim se svi Francuzi slažu. Uključujući i potpuno ludog francusko-marokanskog
imama iz Bresta. Meni zaista nije jasno da je on još u Francuskoj, a 50 hiljada
ljudi potpisalo je peticiju protiv njega. Sve osumnjičene imame treba izbaciti,
a džamije zatvoriti.
I ne treba oklijevati jer, inače, sve to
vodi u građanski rat. Francuzima je dosta. A bauk policijske države je fantazija
lijevih intelektualaca. Konkretno, sloboda nam nije ugrožena: hodamo, pišemo
ono što želimo, možemo protestirati protiv šefa države, novinari nisu pod
pritiskom, dovodimo u pitanje rad obavještajnih službi i ističemo njihove
nedostatke, izbori se odvijaju kao i obično. Uvijek se može dogoditi da
skliznemo prema nekom obliku tiranije, ali zasad se to i ne nazire.
U demokratiji je moguće sve, pa i
fundamentalizam.
– Ha-ha, ma ne. To je tricky. Policijska se
država za sada i ne nazire. Od januara su se Francuzi pomirili i s vojskom i s
policijom, koje su po ulicama Pariza iz sigurnosnih razloga. To uvelike šokira
neostaljinista Alaina Badioua, ali za obične građane to nije šokantno. Bolje je
na ulici vidjeti CRS, specijalne snage policije, nego luđaka s kalašnjikovom
koji odluči ubiti 500 ljudi u crkvi ili u vlaku. Čini mi se da je došlo do
povratka domoljublja, i to zahvaljujući Ministarstvima unutrašnjih i vanjskih
poslova, koji su direktno pod državnom upravom. To je vrlo neobičan fenomen u
zemlji koja se smijala na račun vlastite zastave ili himne i nije imala nikakav
nacionalni osjećaj.
Više od 800 hiljada izbjeglica stiglo je u
Evropu. Kako se nositi s tim problemom? Treba li im reći da su dobrodošli ili,
naprotiv, da nema više “karata”?
– Došlo ih je više od 800 hiljada jer ih
samo u Njemačkoj ima milion. Osim toga, Angela Merkel odigrala je vrlo čudnu
ulogu iako je ona velika državnica, a Njemačka je ekonomski uspješna i jaka
zemlja. Nakon što je, u junu, udarcem u stražnjicu, htjela izbaciti Grčku iz
eurozone, u augustu je carski velikodušno udomaćila Sirijce. Kao da Grci nisu
imali prioritet nad Sirijcima. Osim toga, prijetila je svim zemljama srednje Evrope
koje se nisu ponašale po volji Njemačke. Potkraj augusta dala je vrlo neobičnu
izjavu: “Još nismo izvukli sprave za mučenje, prvo ćemo razgovarati kao dobri
prijatelji”. Mislim da je to bila šala, možda njemački humor. Jasno,
velikodušnost gospođe Merkel također je i koristoljubiva, budući da joj radna
snaga dolazi pješice. Sirijci su kvalificirani ljudi: ljekari, inženjeri,
pravnici, tehničari. Francuska nema takvu imigraciju. To je sirijska sunitska
buržoazija koju je protjerao Asad. Dakle, to je altruizam. Ali isplativ.
Međutim, prije nekoliko su dana Bernard Caseneuve i Thomas de Maizière, dvojica
ministara unutrašnjih poslova, rekli da je dosta, da ne mogu više. A njemačka
je predsjednica pred mjesec dana izjavila: “Širokogrudni smo, ali su nam
sredstva ograničena”. Znači, čak im je i u Njemačkoj dosta.
Protok migranata će se zaustaviti na ovaj
ili onaj način. To je i cilj pregovora s Turskom. Gospođa Merkel, ni u vezi s
time, nije se lijepo ponašala. Nakon razdoblja ushićenosti uhvatila ju je
panika i zato je otišla u Ankaru posjetiti Erdogana. A jedini san novog satrapa
Osmanskoga Carstva je islamizirati Evropu. Evropa ne bi smjela pokleknuti pred
Erdoganom, diktatorom koji podupire islamske države, koji bombardira Kurde u
vlastitoj zemlji, koji je zauzeo pola Cipra i ne priznaje genocid nad
Armencima. Znači, iza pitanja izbjeglica, iza pitanja velikodušnosti i
dostojanstva, kriju se i velika politička pitanja.
Govori se i o “migracijskim bombama”. Kome
bi to bilo u interesu?
– Daeš je najavio da će s kolonama
izbjeglica poslati u Evropu što više atentatora. Saudijska Arabija želi graditi
džamije za njih. Kao da ih nije mogla sama smjestiti. Da, to je političko i
humanitarno pitanje i istina je da će se ti ljudi puno bolje integrirati nego
oni iz Magreba. Još je rano, vidjet ćemo za godinu dana. A gospođi Merkel
trebalo bi reći da ljudi nisu poput graška. Ako preselite grašak iz jedne
posude u drugu, to je i dalje grašak. A ako uzmete Sirijca muslimanske
bliskoistočne, vrlo bogate i lijepe kulture, i ako ga smjestite u pomalo tužno
predgrađe Duisburga ili Düsseldorfa, ne možete ga prisiliti da od danas na
sutra usvoji navike i običaje Nijemaca. Preseljenje je uvijek bolno. Francuzu
će u Hrvatskoj trebati godinu, ili dvije, da se prilagodi, iako se i dalje
nalazi u Evropi. Čak i unutar zajedničkog kulturnog prostora postoje razlike. A
između Bliskog istoka i Njemačke ili Francuske postoji još i religija zbog koje
uvijek strahujemo da se ne pretvori u radikalizam. Uzmimo primjer Norveške. Kad
su skandinavske zemlje velikodušno primile izbjeglice iz Somalije i Pakistana,
suočile su se s velikim problemima. Došlo je i do pobuna. U Norveškoj
muslimanske izbjeglice idu na tečajeve iz seksualnog odgoja. Ne uče ih tamo
kako voditi ljubav ili kako pronaći G-tačku kod žene, nego kako se pravilno
ponašati sa ženom. Objašnjavaju im da žena u suknji nije kurva koju može
silovati na ulici. Uče ih osnove pravila pristojnosti. Kako se udvarati i ako
želite imati intimnu vezu sa ženom, da je potrebna njezina saglasnost, itd. U
oslabljenoj Evropi izbjeglice su dodatni element krize.
Michel Houellebecq poznat je po kritici
islama. Kaže da je to njegovo pravo. U svom posljednjem romanu vizionarski
opisuje 2020. godinu kad musliman upravlja zemljom prema islamskom zakonu.
– Houellebecq je razočaran. Na početku je
ismijavao ekonomski, zatim seksualni liberalizam. U nekoliko intervjua izjavio
je da, po njemu, Zapad propada. Raspada se zbog gubitka vjere, a to znači zbog
gubitka kršćanstva. O tome i piše u romanu “Pokoravanje”. Radi se o čovjeku
koji piše o dekadentnom Joris-Karlu Huysmansu u trenutku kad prelazi na islam,
ali ne iz uvjerenja, nego iz oportunizma. Zbog dobre plaće, zbog toga što može
imati više žena i, prije svega, zato što su Francuzi odlučili dati glasove
muslimanskoj stranci. Neobično je da je objavio knjigu baš ove godine. A nikad
nije bilo više, ni uspješnih ni neuspješnih, terorističkih napada nego ove
godine. A i to je samo početak.
Knjiga je izašla u vrijeme napada na
Charlie Hebdo.
– Isti dan! Ne razumijem zašto je njegova
knjiga u tolikoj mjeri šokirala javnost, jer njegova je verzija islama prilično
“soft”, što ne odgovara realnosti. Islam je vrlo nasilan. Dovoljno je baciti
pogled na ono što se sada događa na Bliskom istoku. Mislim da nije naodmet
prikazati Francuze kao ljude koji su spremni odustati od svega, napustiti
slobodu u kojoj uživaju i prijeći na novu religiju.
Koja je vaša vizija budućnosti?
– Nemam viziju. Ne znam. U svakom slučaju,
Houellebecqova je sasvim moguća. Postoje mnogi intelektualci u Francuskoj,
desničari i ljevičari, koji bi bili spremni prijeći na drugu vjeru.
Je li za vas intelektualni stav isto što i
politički? Koja je uloga intelektualaca u političkom životu demokratske zemlje
poput Francuske?
– Ovisi. Francuska je jedna od rijetkih
zemalja u kojoj intelektualci imaju golem utjecaj. U Rusiji je slično, iako
Rusija vrši pritisak na brojne intelektualce. U Francuskoj intelektualci igraju
važnu ulogu u medijima, javnom mišljenju i pri vlasti jer ministri nas često
zovu, gotovo svake sedmice smo pozvani da sudjelujemo u televizijskim ili
radijskim emisijama. Često odbijamo jer nas traže da damo mišljenje o svemu i
svačemu, pogotovo o onome što ne znamo. Nakon šezdeset i osme glavna uloga
intelektualaca bila je uništiti ili demontirati mitologije ekstremne ljevice.
Mislite na pripadnike novih filozofa?
– Da, od tada smo Bernard-Henri Lévy, André
Glucksmann i ja neprekidno pokušavali izvršiti utjecaj na ljevicu u vezi s
problematikom Trećeg svijeta, a danas vidimo da je ljevica u rasulu. Da su malo
više slušali intelektualce, možda se ne bi tolike godine tako odnosili prema
pojmovima poput francuskog identiteta, patriotizma, granica, poštovanja uloge
religije itd. Te je pojmove ljevica napustila u korist Nacionalne fronte u
proteklih dvadeset godina. Jedini koji je o tome govorio bio je Jean-Pierre
Chevènement, i imao je pravo. On je bio taj koji je prvi progovorio o
divljacima u predgrađima izazivajući bijes dobronamjerne ljevice koja je
smatrala da u predgrađima žive žrtve svjetskog kolonijalizma. Ljevica je
doslovno stvorila Nacionalnu frontu. “Made in” Mitterrand. S tim je započeo
Mitterrand da bi otežao život desnici. Ljevica je do danas nastavila s istom
politikom. Jasno je da je to i računica Françoisa Hollandea koji se želi
riješiti Sarkozyja i Republikanaca kako bi mu jedini protivnik na
predsjedničkim izborima bila Marine Le Pen. Inteligencija je, na neki način,
glas javnog mišljenja koje više nije zadovoljno političkim strankama. Zbog toga
su intelektualci vrlo popularni.
U posljednjih mjesec dana političke
pozicije svih političkih stranaka u Francuskoj sve više su nalik na stavove
Nacionalne fronte, pogotovo kada je riječ o pitanju imigracije i izbjeglica.
Islamofobija također ide u njihovu korist.
– Mnoge brine imigracija, ne samo
pripadnike Nacionalne fronte. Na primjer, francuskog premijera Manuela Vallsa.
U doba nezaposlenosti imigracija više nema smisla. Ne možemo ih dostojno ni
primiti. U Francuskoj postoji legalna imigracija od oko 120 hiljada do 200 hiljada
osoba godišnje, ljudi koji su se potrudili naučiti francuski jezik i koji su se
integrirali. Broj legalnih useljavanja neće se puno mijenjati. A što se tiče
ilegalnog, prisjetite se zvijezda šoubiznisa koje su bile spremne prihvatiti
sirijske izbjeglice, ali ne u svojoj kući. Po pitanju izbjeglica, Francuska je
vrlo konzervativna. Uostalom, vrlo je oprezna, nije spremna prihvatiti njih
više od 30 hiljada. Istina je da su stavovi i ljevice i desnice sve bliži, ali
to ne ide u korist Nacionalne fronte. Što se tiče antisemitizma, najveća
prijetnja Židovima su, uglavnom, francuski arabo-muslimani zbog izraelsko-palestinskog
sukoba. Po pitanju islamofobije, treba imati na umu da su se Francuzi vrlo
dobro ponašali nakon 13. novembra. Bilo je nekoliko izoliranih incidenata, ali
nitko nije ubio muslimane kao što je to bio slučaj u SAD-u nakon 11. septembra.
Marine Le Pen smatra da je u interesu
Francuske ući u savez s Putinom, s Rusijom.
– Osobno sam za povremene saveze. No,
Marine Le Pen, kao i mnogi pripadnici ekstremne desnice i ekstremne ljevice,
želi razbiti transatlantsku vezu. Francuska i SAD su oduvijek saveznici. Nikad
nisu bili u ratnom sukobu, a za krajnju desnicu to je zemlja degeneracije:
mješavina rasa, anglosaksonski kapitalizam, liberalizam, itd. Dakle, upravo
suprotno od onoga što zastupaju. Osim toga, Nacionalnu frontu financira Rusija.
Kreditiraju ih ruske banke. Putin nije po mom ukusu jer nije demokrat i ne
sviđa mi se cezaropapistički savez između vlasti i pravoslavne crkve, ali
moramo priznati da na nekim planovima savez s njim može biti od koristi. Kada
bombardira Siriju, a nadam se uskoro i Irak, pljeskat ću iako se ne slažem s
aneksijom Krima i napadom na Ukrajinu. Mislim stoga da ne treba ući u samo
jedan savez s Putinom, iako imamo dobre odnose s Rusijom, nego povremene saveze
u odnosu na zajedničke interese, s tim da zadržimo svoj francuski identitet i
slobodu kritike pomanjkanja demokracije i autoritarnog režima u Kremlju.
Nobelovac Czesław Miłosz svojevremeno je rekao da treba voljeti rusku kulturu,
ali biti na oprezu kad se radi o Kremlju. Mislim da je to istina. I, naravno,
treba razgovarati s Putinom. Uživam u njegovu sporu s Turskom. “U strategiji”,
kako je rekao Mao Cetung, “moramo razlikovati glavne i sporedne neprijatelje”.
A danas je islamizam glavni neprijatelj civilizacije. Znači, Daeš, Al Kaida, al
Nusra, kao i sve manje frakcije.
Što mislite o tome što Obama ne želi učestvovati
u bombardiranju Sirije?
– Američka je strategija posebno loša.
Obama je u potpunosti podcijenio opasnost Daeša. Za Amerikance, sve je to, kako
sami kažu, dio historije. No, to nije istina. Oni su odgovorni za današnju
situaciju jer su je upravo oni započeli. Ne samo da su započeli rat 2003., već
je i Daeš na određeni način njihova tvorevina. Posljednjih su godinu dana učestvovali
u nekim bombardiranjima, ali nisu spriječili širenje Daeša. Međutim, otkad se
Putin uključio u igru, to ih je, donekle, ponizilo. Probudili su se nakon San
Bernardina te postoje znakovi da će se i dalje angažirati. Bez Amerikanaca bit
će teško. Vojska Daeša izuzetno je opasna.
André Glucksmann suprotstavio se tvrdnji da
je islamski terorizam uzrok sukoba civilizacija između islama i Zapada, tvrdeći
da su, zapravo, prve žrtve islamskog terorizma – muslimani.
– To je, ipak, sukob između civilizacija.
Islam je religija prisutna u cijelom svijetu. U posljednjih mjesec dana desio
se Bamako, Sinaj, Nigerija, Čad, Kalifornija, Pariz, Bruxelles, Ženeva. Unutar
zapadne civilizacije na relaciji Atena-Rim-Jeruzalem i u najgorim se
razdobljima vodio dijalog. Kršćanska religija počinje sa smrću Boga. To je u
teološkom smislu zanimljivo jer se radi o religiji u kojoj je dopuštena sumnja.
Najveći mistici su sumnjali u svoju vjeru i u postojanje Boga. Zahvaljujući
sumnji u katolicizam postoji prostor za pluralizam. U muslimanstvu postoji
razdor, kako oni to sami nazivaju, između sunita i šijita, no razlike među
njima su minimalne makar je bilo pokušaja da se uvedu reforme, i dalje su
proganjani svi oni koji se doslovno ne drže Kur’ana. Zato mislim da se radi o
sukobu civilizacija.
Kako objašnjavate da su dvije glavne figure
Nacionalne fronte žene – Marine Le Pen i Marion-Maréchal Le Pen?
– Zato i mislim da Nacionalna fronta nije
fašistička i smatram da tu riječ treba upotrebljavati kad govorimo o
islamistima, koji su nasljednici nacizma. Islamisti žele, u potpunosti,
nametnuti svoju vjeru i uništiti dobar dio svijeta. A francuska
nacional-populistička stranka je puna kontradikcija. Desna ruka Marine Le Pen
je homoseksualac. Napustili su antisemitizam, a predvode je dvije žene, s tim
da je Marion zgodnija od Marine. Marine Le Pen nema sreće jer sliči na svoga
oca. Marion je izuzetno talentovana i mislim da ima šanse jednog dana
pobijediti na predsjedničkim izborima. Za Marine Le Pen mislim da nema šanse.
Na kraju krajeva svjedoci smo da je u Italiji bivša fašistička stranka postala
klasična desna stranka. Demokratija bi također mogla jednog dana pretvoriti
Nacionalnu frontu u klasičnu desnu stranku.
Neki smatraju da je Francuska revolucija
iznjedrila dva zla: fašizam i komunizam.
– Komunizam da, fašizam ne. Najbolju
analizu je objavio François Furet. Došlo je do izvanrednih pomaka: ukidanje
ropstva, razvod braka, ukidanje povlastica plemstva, oslobađanje trgovine i
ogroman napredak je ograničenje uloge Crkve. No Francuska je revolucija također
i preteča boljševizma i staljinizma. Jer je uspostavila vjerovanje da su ideje
jače od ljudi ili da treba pomesti prošlost. No, za fašizam mislim da je
proizašao iz romantizma, sa svojom idejom rađanja nacije.
Alain Finkielkraut rekao je da nije ni
ljevičar ni desničar, nego konzervativac, liberal i socijalist. Kako se vi
određujete?
– Tako sam ja rekao za sebe. Prvi je to za
sebe rekao Raymond Aron, a potom preuzeo poljski filozof Leszek Kolakowski.
Rekao bih to jednostavnije: ljevica mi je oduvijek porodica, sada sam prestar
da je napustim. Treba ostati vjeran idejama koje su me formirale, iako sam
proveo život kritikujući ih. Pozivam se na nasljeđe evropske kulture, na
liberalnu ostavštinu, jer poštuje pojedinca, i nisam protiv kapitalizma.
Smatram se konzervativcem, jer volim tradiciju i kulturu. U socijalističkoj
tradiciji cijenim ideale pravde i jednakosti.
Vaša knjiga “Jecaj bijelog čovjeka”
objavljena 1983. i dalje je aktualna. Radi se o narcisoidnoj i destruktivnoj
politici prema Trećem svijetu. Nedavno ste objavili “Tiraniju pokore”, koja se
bavi temom krivnje i pokore Zapada. Koji su korijeni te krivnje, zašto ona
Zapadu odgovara i kako se iskupljuje za svoje grijehe?
– Bez nadmenosti mogu reći da sam bio prvi
koji je ukazao na opasnost islamske revolucije. Već tada sam govorio da se radi o nekoj vrsti
ucjene zapadnoga svijeta. Muslimani optužuju Zapad da su ih kolonizirali i da
su od njih napravili “podljude”. Velike su ideologije nestale dok je Treći
svijet i dalje prisutan. Ideja o krivici Zapada dolazi od kolonijalizma. No,
zanimljivo je da su kolonijalisti Francuzi, Englezi, Nijemci, Nizozemci,
Talijani, Belgijanci, Portugalci i Španjolci, dok je istočna Europa bila
stoljećima pod Habsburškom Monarhijom, Turskom, a zatim pod Sovjetskim Savezom.
Zbog toga vi nemate kompleks krivice. Znači, ako je zapadna civilizacija kriva,
naši su protivnici nevini. I zato se danas svijet dijeli na dva dijela: na
dobre i na zle.
Spadate u generaciju tzv. novih filozofa. U
Hrvatskoj prevladava romantična vizija ove generacije. Svi kao da imate
“copyright” na neobičan izgled i frizure. Lévy je žrtva čovjeka koji mu,
iznenada, na javnim mjestima, redovito baca tortu u lice. S kime vi, danas,
dijelite mišljenje, s kime ste u sukobu?
– Novi filozofi više i nisu tako novi…
Intelektualci su obično u sukobu jedni s drugima, no na stranu sukoba između
raznih ega, u epohi u kojoj živimo i dalje sam blizak s Finkielkrautom, iako ga
ne viđam onoliko često kao prije, s Lévyjem također. Naročito se slažemo u vezi
s islamizmom. Bio sam blizak s Andréom Glucksmannom, no nažalost, on nas je
nedavno napustio. Vrlo sam blizak s Lucom Ferryjem u vezi s društvenim
pitanjima. Svaki dan izmjenjujemo SMS poruke. U Americi se družim s njujorškim
intelektualcem Paulom Bermanom. Veoma sam blizak sa Salmanom Rushdiejem, s
Kanađankom Irshad Manji i s nekim francuskim muslimanskim intelektualcima koje
izrazito cijenim zbog hrabrosti što žele srušiti dogme, zbog čega im je život u
opasnosti.
(The Bosnia Times, Globus:
Autor: Janja Franko, Maja Kardum)