Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Zlatko Miletić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gostovao je u emisiji Dan uživo na N1 televiziji i rekao je da bi na eventualnoj konferenciji organiziranoj povodom godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, trebalo postaviti neka pitanja susjednim zemljama i zemljama Kvinte. „Da nam konačno te zemlje kažu kuda ide ova zemlja. Da ne bi opet ispali glupi Bosanci i Hercegovci, da nas opet ne bi zadesila neka nesreća – evo prilike da nam ljudi kažu šta misle o nama”, rekao je između ostalog Miletić.
“MALI MIŠEVI” VELIKOG NARODA
„Očigledno vide Bosnu i Hercegovinu kao meki trbuh Evrope i svako ovdje nešto hoće da napravi u kontekstu nekih svojih interesa‘, poručio je Miletić.
Pozivam se na Miletića kao jednog od rijetkih bosanskih političara koji se drznuo prozvati međunarodnu zajednicu, posebno zapadne zemlje koje baštine liberalne demokratske vrijednosti. On je policajac i možda zbog toga ima kuraži da izgovori kritiku, odnosno zamjerku bosanskim političkim tutorima. Rijetki su čak i sarajevski novinari koji imaju toliko kuraži. Ne mogu se sjetiti baš niti jednog ozbiljnog teksta koji je direktno nešto zamjerio nekom zapadnom diplomati. Zato se Miletićev istup može uzeti kao primjer da čovjek nema kompleks manje vrijednosti poput svih ostalih sarajevskih političara koji taj svoj kompleks, kad su u pitanju zapadne diplomate, iskazuju kroz frazu kako smo mi mala zemlja, i još mali narod(i) pa da se kao takvi trebamo klonuti javnog iznošenja mišljenja, posebno kritike na račun velikih sila.
Nije ovdje više bitno poimanje samog Dejtonskog mirovnog sporazuma, koliko je bitno nekorektno i licemjerno ponašanje pa čak nekad i nehuman odnos moćnih zapadnih zemalja prema građanima Bosne i Hercegovine. S razlogom ovdje izbjegavam prozivati odnos istočnih, posebno muslimanskih zemalja, jer je njihov utjecaj taman onoliki koliko imaju Rusija i Turska kao članice u Vijeću za implementaciju mira (PIC). Ali, prema tim zemljama su političari, a posebno sarajevski mediji izrazito negativno raspoloženi. Vrlo često je to propaganda koja graniči sa anatemom prema tim nacijama. No, sama činjenica da to nisu demokratske države, te da su svi pokušaji da se transformiraju iz crnih diktatura u pluralna demokratska društva završavali u krvavim građanskim ratovima ili vojnim intervencijama velikih sila, koje bi opet nametale svoje autokrate i nove diktatore, ne preporučuje ih kao uzorna društva uređena na osnovnim principima demokratskih sloboda. To je sudbina zakavkaskih muslimanskih zemalja koje su stekle nezavisnost nakon raspada SSSR-a, kao i svih zemalja Bliskog istoka. Ostale muslimanske zemlje, sa par izuzetaka, su kraljevine čije porodice, opet (!), velike sile održavaju na vlasti. Tako da je razumljivo da u duhu proklamiranih ciljeva da se Bosna i Hercegovina pridruži zemljama Evropske unije, odnosno euroatlantskim integracijama, distanciramo od nedemokratskih država. Bosanski muslimani mogu imati emotivne, duhovne i kulturološke veze za ovim zemljama, ali niti jedna od njih im ne može biti uzor.
No, sve to ne opravdava napadno poltronstvo bošnjačkih političara i sarajevskih medija prema zapadnim diplomatama. Iz tog silnog poltronstva se steklo uvjerenje da su oni više naklonjeni bosanskim muslimanima nego kršćanima, bosanskim katolicima ili pravoslavcima. To se uvjerenje povećava kako se iskazuje pijetet prema bosanskim muslimanima kao žrtvama agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je rezultirala genocidom.
A u biti Bosna i Hercegovina u miru propada na svakom planu; institucionalno jer odumiru državne institucije u raljama nacionalističkih oligarhija; biološki jer masovno poratne mlade generacije bježe iz ove zemlje, a zbog bijele kuge ne rađaju se nove.
PO CIJENU “ŽIVOTA I SMRTI” DEMOKRATIJE
Nije moguće opravdati nikoga i amnestirati od odgovornosti nekoga ko je obnašao bilo koju državnu ili diplomatsku funkciju u Sarajevu za ovakvo kobno posrnuće države nakon rata. Svi oni krivicu svaljuju na građane koji glasaju za svoje nacionaliste što je crna laž i još crnji cinizam. Pa se stoga još niko ni ne usuđuje detektirati uzroke ovako katastrofalne politike koju su skupa kroz tvrdu kohabitaciju i spregu vodile strane diplomate sa lokalnim liderima. Ja mislim da je problem ove zemlje što u njoj žive muslimani kao većinska populacija. Pošto su bosanski muslimani jedini evropski narod islamske vjeroispovijesti, imali su povijesnu šansu da prvi, i možda jedini u svijetu, iskuse demokratiju, odnosno da dobiju šansu da grade pluralno društvo na liberalno demokratskim principima. I to im, očito nije dozvoljeno! Sva drama države Bosne i Hercegovine nije u samom ustavu koji je nastao na principima Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je očito nakaradan, nego u tome što međunarodni tutori koji su svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini osigurali kroz taj ustav nisu dopustili da bosanski muslimani svoj put tranzicije sami slobodno grade. Apsolutno vjerujem, čak imam i dokaze, da su pod budnim okom međunarodnih diplomata kontrolirani izbori i smjene na čelnim stranačkim pozicijama. Mogu se pozvati na pismo Douglasa Hurda iz 1993. godine koje je uputio tadašnjem premijeru Velike Britanije Johnu Mayoru u kojem on konstatira da zapadne zemlje kontroliraju sve vlade u islamskom svijetu te da će stoga bosanski muslimani morati prihvatiti državni ustroj Bosne i Hercegovine onakav kakav su oni zamislili.
Isto tako nemam nikakve sumnje da je Bakir Izetbegović doveden na čelo Stranke demokratske akcije (SDA), kao sin osnivača SDA, uz blagoslov stranih diplomata, upravo čelnika zemalja Kvinte, koje je prozvao Miletić. Jer takav dinastički koncept primjenjuje se u velikoj većini neslobodnog islamskog svijeta čije vlade, kako Hurd priznaje, kontroliraju zapadne zemlje. Na koncu, moje sumnje u odnos međunarodne zajednice prema bosanskim muslimanima ostat će vječno nakon što su im te iste zemlje uvele embargo na oružje tokom agresije na njihovu zemlju. Ono što ovu spoznaju čini jezivom jeste da im ni lekcije iz Srebrenice nisu pomogle da promijene ponašanje i politiku.
Ali, ovdje je riječ o novim izborima koji se dešavaju u vrijeme pandemije, ali i nakon što je na prošlim izborima bilo dopušteno vladajućim strankama da ukradu i ponište pola miliona glasova. Prvo je pitanje da li će se izbori uopće privesti kraju i da li će biti glasanja 15. novembra. Sudeći prema ponašanju Bakira Izetbegovića glasanja neće biti. On sve više djeluje da simulira da je pozitivan na Covid 19, a njegova supruga Sebija Izetbegović da dramatizira sa jesenjim talasom korona virusa i prijeti nam haosom pred vratima. Tako da je situacija našpenovana do maksimuma kako bi se neko odvažio predložiti da se izbori odgode za proljeće. Izbori se moraju održati po cijenu „života i smrti“ samih građana, a više same demokratije!
(TBT)
