Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Pitanje čovjeka i njegove naravi čovjekove naravi u Kur’anu spada u jedno od temeljnih kur’anskih pitanja. Nerkez Smailagić (1927-1985) u svom Uvodu u Kur’an navodi ‘’tri temeljna plana Kur’ana koja, duduše, ne iscrpljuju njegov sadržaj, ali ga sažimaju u bitne odrednice njegove poruke’’. Ta tri plana su: metafizički, antropološki i etički. Razviđajući antropološki plan, koji nam je ovdje važan, Smailagić zapaža da Kur’an ističe četiri aspekta čovjekova bića i života:
(1) čovjekov arhetip i njegova transcedentna narav i pozicija;
(2) elementi i izgledi njegove svakidašnjice;
(3) put što ga čovjek mora slijediti do svog višeg ozbiljenja i
(4) zadana svrha čovjekova egzistencije uopće.
Kada je u pitanju prvi aspekt, važno je istaći sljedeće Smailagićeve postavke: ‘’čovjek na čudesan način daje dokaz o Božijoj svemoći’’; čovjek je vidljivi simbol Nevidljivog Bitka; čovjek je stvoren u najljepšoj formi; čovjek je u funkciji Božijeg zastupnika (‘’Čovjek, postaje, dakle, uvjet ili ključ tajne Bitka’’).
Transcedentno porijeklo čovjeka, prema Smailagiću, ‘’izražava se metaforom udahnuća Božjeg daha’’, a to je svijet emra (Božije zapovijedi) (v. sura el-Isra’, 85). U nastavku svog razviđanja antropološkog plana Kur’ana, Smailagić se osvrće i na još jedno određenje čovjeka – grijeh: ‘’Islamu je strano shvaćanje grijeha po kojem bi, uslijed čina sagrješenja, došlo do fatalnog raskida između Boga i čoveka, budući da je Bog svemoguć i može mijenjati temeljnu odredbu čovjeka’’. Zato grijeh, ističe Smailagić, ‘’ne može imati za posljedicu promjenu naravi čovjeka i njegovog odnosa s Bogom, a niti je u stanju snažnije narušiti kozmičku cjelinu’’.
Islam, dakle, uvažava ljudsku prirodu i njenu potencijalnu okrenutost ka nižem (životinjskom) ili višem (melekanskom) svijetu. Islam ne želi izgraditi pojedinca u društvu bez grijeha u apsolutnom smislu te riječi, jer je to utopijski i takvo šta je, zapravo, nemoguće. Ljudi bez grijeha ustvari nisu ljudi već – meleci. Ali upozorava pojedince i društvo da se čuvaju “uništavajućih grijeha” kako se ne bi spustili na nivo životinjskog svijeta bez moralnih skrupula i podrazumijevajućih i obavezujućih normi ponašanja. U najkraćem, islam želi (iz)graditi životni ambijent lišen “životinjskog” u ljudima i njihovim međusobnim odnosima, a usmjeriti ih ka onom “melekanskom” u njima. Prepreka koja stoji na tom putu jesu grijesi. Prva i najvažnija stvar u vezi sa grijesima je ta da čovjek bude svjestan da mu oni donose ogromnu štetu i katastrofalne posljedice.
Temeljno antropološko određenje čovjeka, smatra Smailagić, dopunjuje se psihološkim aspektom pitanja ličnosti. Ovom aspektu ličnosti Smailagić posvećuje najdužu pažnju, i to kroz detaljnije razmatranje kur'anskih pojmova: nefs, ruhi qalb. Rezime Smailagićevih razmatranja je sljedeći: Kur'ana na nefs gleda kao na princip čovjekove svijesti, dakle, kao na nešto što je odgovorno za čovjekova djela. Qalb (srce) je središte nefsa; ono je stanište duha, osnova najdubljih misli, ”transcedentna istančanost” (letifa rabbanijja), tj. nematerijalna tvar povezana sa nevidljivim svijetom. Qalb je, prema kur'anskom tekstu, sjedište intelektualnih i moralnih kvaliteta; ono je nekada oznaka za savjest. Ruh je vitalna snaga koja održava tijelo, životvorni princip čovjeka; ruh je po dostojanstvu viši od nefsa: ruh je Božiji duh koji oživljava i prenosi Objavu. Nefs je međutim isključivo vezan za čovjeka; izraz za ljudsko biće u cjelini (o riječima ruh i nefs više v. (naše) tekstove: ‘’Semantika riječi rūh u Kur'anu i komentarima Kur'ana’’, Glasnik Rijaseta, LXXI, 11-12, 2009,1089-1102; ‘’Semantička analiza riječi nafs u Kur'anu’’, Znakovi vremena, XIII, br. 50, 2010, 44-63).
Kur'anska antropologija, kaže Smailagić, polazi od ideje integralnog čovjeka, te zaključuje da čovjekov život nije puko trajanje: ”Čovjekov život je zadatak, a ne svakodnevno bivanje; to je zadatak čovjeka da se ostvari u onom što ga određuje čovjekom; stičući svijest o sebi, Svrsi i Istini života” (Uvod u Kur’an, Zagreb, 1975, XXXIV-XXXVIII).
Čovjek – jedna od glavnih tema Kur'ana
Još jedna autor inspirativno je i znalački pisao o naravi čovjeka u Kur'anu, odnosno tu je temu vidio kao jednu od glavnih tema Kur'ana. Riječ je o Fazlur Rahmanu (1919-1988) i njegovom djelu Major Themes of the Qur'an (Glavne teme Kur’ana; Knjiga je prevedena na bosanski 2011. u izdanju CNS-a i El-Kalema, preveo Enes Karić). Rahman u ovom djelu detektira osam ‘’glavnih tema’’ Kur’ana i to ovim redoslijedom (kojeg i sadržajno slijedi): (1) Bog, (2) Čovjek kao pojedinac, (3) Čovjek u društvu (4) Priroda, (5) Poslanstvo i Objava, (6) Eshatologija, (7) Šejtan i zlo, (8) Nastanak muslimanske zajednice.
Primjetno je da Rahman čovjeka smješta, zapravo, u dvije ‘’glavne teme’’ Kur’ana: Čovjek kao pojedinac i Čovjek u društvu. Rahman nam ovim sugeriše da i o jednoj i drugoj temi Kur’an daje smjernice i uputstva – Čovjeku. U vidu kratkih teza prenijet ćemo neka Rahmanova inspirativna i zanimljiva par excellence tefsirska zapažanja o ‘’čovjeku kao pojedincu’’ predstavljenom u Kur’anu:
- čovjek je Božije i prirodno stvorenje;
- čovjek ima sposobnost kreativnog znanja;
- postoje sile koje čovjeka odvraćaju od njegovog prirodnog ‘’pravog puta’’ i zavesti ga na krivo ponašanje; u toj moralnoj borbi Bog je na strani čovjeka, pod uvjetom da čovjek učini neke nužne napore;
- emanet je pokušaj da se stvori moralni društveni red na Zemlji (v. sura el-Ahzab, 72);
- ideja o pečaćenju srca (v. sura el-Beqare, 7) je psihološki zakon: ako neka osoba nekada počini dobro ili zlo djelo, njegovo se šanse da ponovi takvu vrstu djela povećavaju, a proporcionalno se smanjuju šanse da čini djela suprotne naravi;
- čovjek ne samo da ne može slušati nego ga i iritira stalno podsjećanje na – Istinu. Zbog toga je u pozivanju ljudi na Istinu i Dobro od iznimne važnosti blagost, prijatnost i nježnost u komunikaciji sa njima. Zapravo, Svevišnji Allah nam naređuje da druge pozivamo na Božiji Put ”mudrošću i lijepim savjetom” te da ”s njima raspravljamo na najljepši način” (en-Nahl,125). U suočavanju sa drugima ne treba biti grub ili oštar. Muhammedu, a.s., objavljeno je: I samo Božijom milošću ti si blago postupio prema svojim sljedbenicima; da si bio oštar i nemilosrdan, oni bi se, zbilja, odmetnuli od tebe (Āli ‘Imrān,159);
- ne postoji nijedno drugo biće koje se tako brzo napuše pa ispuše kao čovjek (sura Hud, 9-11, sura Fussilet, 49-51);
- Iblis je postao profesionalni prodavač zla zato jer misli da se njegova osobnost ne može popraviti (Major Themes of the Qur’an, second edition, Islamic Book Trust, Kuala Lumpur, 1989, 17-37; Glavne teme Kur’an, 53-83).
Neki koji naginju zastranjenju smatraju da moralno ponašanje (khuluq), kao stvorena stvar (khalq), ne može poprimiti promjenu, navodeći pritom Poslanikove riječi: ”Allah je okončao stvaranje”. A onaj ko želi promijeniti moralno ponašanje, smatraju ovi, on želi promijeniti Allahovo stvaranje. No, oni zanemaruju Poslanikove riječi: ”Poboljšajte svoje moralno ponašanje!” – jer da ta stvar nije moguća, onda ne bi bila naređena. Dakle, da je to nemoguće, uzalud bi bili i savjeti, opomene, podsticanja i upozorenja. Djela su rezultat moralnog ponašanja isto kao što je i pad na dolje rezultat prirodne teže (thaqlu t-tabi'ijj). Jedno se bez drugoga ne može dogoditi. Zapravo, kako je moguće negirati odgajanje čovjeka, koji ima razum, a tvrditi da je moguće popraviti/pripitomiti životinje!? Na primjer, ulovljena divlja životinja se pripitomi, pas se dresira, jogunasti konj biva poslušan. Sve to predstavlja promjenu tih stvorenja (Ebu Hamid el-Gazali, Mjerilo djela, Sarajevo, 2005, 69).
Nastavit će se.
(TBT)