Malo je vijesti koje su se našle na naslovnicama i uzimale toliko vremena čitateljima kao što je to vijest o izbijanju novog rata.
Evo, i sada je jedna takva vijest tu, objavljuju je svi mediji, analiziraju je razni eksperti i „eksperti“; mnogi se takve vijesti užasavaju, a uvijek ima i onih koji joj se raduju. Ali u svim analizama, raspravama, svađama i zabrinutostima vezanim za novi rat, neizbježno je da se mnogi sudionici u iznošenju svojih razmišljanja svrstavaju na jednu ili drugu stranu, navijaju za ove ili one. To često ide u krajnosti, u predstavljanje stanja kao crno-bijelog, a stvarnost gotovo nikada nije baš samo crno-bijela.
Rat između Armenije i Azerbajdžana, koji je upravo buknuo, već raspaljuje i strasti „navijača“ koji se stavljaju svaki na neku stranu. Oni imaju svoj, verbalni rat, koji nimalo ne zaostaje za onim pravim. Često je i žešći, nemilosrdniji, s više strasti i mržnje. Sa svih dijelova Zemljine kugle se javljaju i oni koji pojma nemaju gdje se zaraćene zemlje nalaze i zasipaju nas podacima koje samo oni znaju i istinama u koje samo oni vjeruju, dolijevajući tako ulje na vatru mržnje. Tako strasno podržavaju jednu stranu kao da su im u pitanju najrođeniji i kao da imaju stotinu čvrstih dokaza da su u pravu.
Jasno je i to, nije u redu ni ponašati se tako kao da nas se tamo neki daleki rat ništa ne tiče, da on nema baš nikakve veze i s nama. Treba dići svoj glas, treba biti na strani pravde, treba i nešto konkretnije poduzeti, ali treba i znati kada, kako, koliko, na koji način… Treba imati i mjeru.
Dovoljno je samo pogledati kartu Armenije i Azerbajdžana, vidjeti koji narodi gdje žive, uz to se malo vratiti bar u bližu povijest i vidjeti koliko je to zamršeno pitanje. Bilo koje rješavanje problema ratom, bit će nepravedno za veliki dio stanovništva. Zna to većina tamošnjih ljudi. Ako bi se njih pitalo, oni ne bi ni rješavali ta pitanja ratom. Živjeli su zajedno, ili jedni pored drugih, stotinama godina i nisu imali ozbiljnijih problema. Problemi su dolazili kada bi drugi došli da im „pomognu“, da ih „oslobode“. Nakon „oslobođenja“ bi im obično bilo gore, osim za manji dio njih, ali su imali obećanja da će „uskoro“ doći zlatna vremena. Ne trebamo se vraćati u daleku prošlost, pogledajmo samo zemlje koje su „oslobodili“, a koje mi pamtimo i zaključimo živi li se u njima sada bolje nego prije „oslobođenja“? Je li vrijedilo ratovati?
I ovaj rat, kao i većina drugih, neće donijeti puno dobra dvjema zemljama koje su najdirektnije uključene u njega. Te zemlje i njihov sukob su, opet kao i u većini drugih slučajeva, samo sredstvo u međusobnom obračunavanju drugih, jačih igrača i njihovih interesa. Sigurno je da će neki od tih velikih igrača ostvariti određene svoje ciljeve, da će nešto i dobiti zahvaljujući krvi onih koje su uvukli u rat, a sigurno je i da će zaraćene strane platiti glavni ceh i da će biti unazađene u svakom pogledu. Tako je bilo uvijek do sad i tako će biti i dalje. Potvrđeno je bezbroj puta, ali ljudi opet nikako da nauče nešto iz toga. Zna se i da iz malog rata može nastati veliki, da se i iz iskre može razbuktati veliki požar. Sve znamo, a opet ništa ne znamo.
Zar onda ne bi bilo za očekivati da se podigne cijeli svijet, ili barem oni razumni, pa da kažu: „Stop! Dosta! Hoćemo pravdu, a ne rat!“ Ali ne! To se neće ni sada desiti, kao što se nije dešavalo ni ranije. Opet će izginuti uglavnom jadni i siromašni, naivni i bespomoćni, a korist će imati manjina moćnih.
I onda kažu da je historija učiteljica života?
(TBT, Logicno.com)
