ANALITIKA
Dodik je samo otišao najdalje u sirovosti,
a što se „vrijednosti“ tiče nije nimalo usamljen, iste te su svojstvene i svim
drugim nacionalnim elitama u Bosni i Hercegovini. Slogan „bitno je biti
Bošnjak“ neodoljivo priziva citirani Ćosićev „aksiom“, a analogno
esencijaliziranje i sakraliziranje hrvatstva s političkih govornica i sa
crkvenih oltara svakodnevni je običaj.
Piše: Ivan Lovrenović, thebosniatimes. ba / ivanlovrenovic.com
Trebalo je i slušati i gledati Milorada Dodika kad svjedoči u korist
Ratka Mladića u haškoj sudnici! Trebalo je to slušati i gledati, i dobro
upamtiti, jer ta dva dana Mladićev svjedok u Haagu nije bio samo on, Milorad
Dodik, aktualni predsjednik Republike Srpske, nego je etičku niskost i
intelektualno divljaštvo koje vlada našim životima danas i ovdje podjednako u
svim nacionalnim i partijsko-političkim varijetetima taj čovjek, kao ogledni
primjerak i živi udžbenik, demonstrirao u potpunome rasponu svih ključnih
elemenata te niskosti i toga divljaštva.
Nisu nepoznate ali je potrebno ukratko
ponoviti glavne tačke skandalizirajuće Dodikove obrane (a sve je to već viđeno
i čuveno i u njegovim prethodnim nastupima u Haagu, u obrani Karadžića).
Po Dodiku, dakle, za raspad Jugoslavije i
za rat krivi su isključivo Muslimani i Hrvati, Srbi su se samo branili.
(„Hrvati mi danas, kaže Dodik, govore da su pogriješili i da nikada više ne bi
ponovili istu grešku.“ Može mu se vjerovati, taman onoliko koliko i u svemu
ostalome. A da ima Hrvata koji su veći Dodici od Dodika, to je poznato i bez
Dodika.)
Da bi nekako unatrag osnažio svoje pseudohistorijske
interpretacije, Dodik poput kakvoga Donalda Trumpa ili Geerta Wildersa iz
Laktaša proizvodi Aliju Izetbegovića u „preteču sadašnjih ideologija radikalnog
islama“. Nije Izetbegović bio „anđeo mira i tolerancije“, kako bi htjeli
njegovi bošnjački apologeti, ali vizionarstvo i zasluge za sadašnji islamski
radikalizam kakve mu pripisuje Dodik malo su previše. Bilo je to jasno i
tužitelju Alanu Tiegeru, pa je u jednom trenutku imao potrebu da pokaže kako
Dodik danas ima gori neprijateljski stav prema Bošnjacima muslimanima nego
Karadžić uoči rata.
Za etničko čišćenje i progon nesrpskoga
stanovništva Dodik tvrdi: „Nikada čuo“. Ni ne trepnuvši okom, to govori šef
vlasti u gradu (Banjoj Luci) i u guberniji (Republici Srpskoj), gdje su
Bošnjaci pobijeni na tisuće i istjerani hametice, a Hrvati gotovo do zadnjega,
što su naprosto suhe činjenice o kojima cijeli svijet već sve zna. Huliganska
besprizornost, ali i svojevrsno zakazivanje inteligencije, moralni stupor.
Nije Dodik čuo ni za strategiju zloglasnih
šest ciljeva koje je Karadžić izložio na majskoj sjednici srpske skupštine
1992, kojoj je i sam Dodik prisustvovao. Tada je isti Ratko Mladić, netom
postavljen za zapovjednika srpske vojske u Bosni i Hercegovini, rekao srpskim
skupštinarima da je i on za tih šest ciljeva, samo svi moraju znati da
ostvarenje tih ciljeva neće ići bez onoga što se u međunarodnom pravu
kvalificira kao genocid. Upravo se tom riječju poslužio.
Srpska vojska pod Mladićevim
zapovjedništvom i Karadžićevim političkim liderstvom po svjedoku Dodiku samo je
branila srpski narod i teritorije od „muslimanske i hrvatske agresije“. Zločini
srpskih snaga i politike? Ma ne, toga nije bilo. Kada ga tužitelj Alan Tieger
preciznim citatom podsjeti kako je govorio 2001. godine (a u tom trenutku Dodik
je nada i miljenik međunarodne zajednice kao „demokratska alternativa“
Karadžićevoj vlasti) da se „otvoreno mora reći da su zločini počinjeni“ i da će
„vodeći funkcioneri doći pred Haški sud“, on odgovara da su takve njegove
izjave bile stvar „političkog diskursa koji ne mora nužno biti zasnovan na
činjenicama“.
Zvjezdani je to trenutak čovjeka i
političara Milorada Dodika! Sve je sadržano u toj izjavi, u tome stavu:
shvaćanje politike kao djelatnosti u kojoj ništa „ne mora biti zasnovano na
činjenicama“, afirmacija laži kao korisne i poželjne metode u životu i u
politici (po dičnoj narodnoj tradiciji: „od laži se nitko nije udavio“),
bahatost i nepristojnost primitivca koji misli da mu politička i materijalna
moć daje sva prava, te uvjerenost da, izgovarajući takve sramote, brani pravo,
čistotu i čast – svoju, svojega branjenika, svojega voljenoga naroda.
To je tipični profil nacionalnoga vođe u
našim „tranzicijskim“ prilikama, samo ga je Milorad Dodik do kraja izoštrio.
Otkako je, promućurnošću provincijskoga trgovca, shvatio da se nacionalizam
najviše isplati, bez zadrške je formulirao svoj credo: „Za mene je najviša
vrijednost to što sam Srbin“, koji često s ponosom javno izvikuje. To je,
uostalom, ona specijalna nacionalna antropologija i aksiologija za koju ima
pokriće u ultranacionalističkoj a urnebesno besmislenoj ideji Dobrice
Ćosića, „oca nacije“, koja glasi: „Srbin je čovek koji nije čovek, ako nije
Srbin…“ (Citirano prema: Latinka Perović, „Dominantna i neželjena elita,
Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji – XX – XXI vek“, Beograd
2015)
Da, Dodik je samo otišao najdalje u
sirovosti, a što se „vrijednosti“ tiče nije nimalo usamljen, iste te su
svojstvene i svim drugim nacionalnim elitama u Bosni i Hercegovini. Slogan
„bitno je biti Bošnjak“ pod kojim je vođena kampanja za nacionalno
izjašnjavanje Bošnjaka kod popisa stanovništva neodoljivo priziva citirani
Ćosićev „aksiom“, a analogno esencijaliziranje i sakraliziranje hrvatstva s
političkih govornica i sa crkvenih oltara svakodnevni je običaj.
Kada cijeli sistem vrijednosti i čovještva
počiva na takvim osnovama, onda je sve lako. Naročito je lako, i poželjno,
otisnuti se u negacionizam i poricanje kao stav prema ratnim zločinima
„svojih“. Dodik taj stav danas zastupa brutalno i radikalno, ali on je
zajednički svim nacionalnim i patriotskim strukturama, i kad se to naglašava
doista nije riječ o simetriji kao izrazu nekakve šuplje političke korektnosti,
već o prostoj konstataciji činjenica.
Tako, na bošnjačkoj strani, recimo, koljač
Mušan Topalović Caco u Sarajevu prešutno uživa status heroja, a skromna
spomen-ploča njegovim žrtvama koju je ovih dana pokušala postaviti grupa
građana ekspresno je uklonjena i uništena; oko procesuiranja Nasera Orića ili
nedavnoga hapšenja Sakiba Mahmuljina zbog ratnih zločina mudžahedina pod
njegovom komandom diže se prava uzbuna. Među Hrvatima, pak, Dario Kordić
figurira kao nekanonizirani blaženik i moralna vertikala, a šestorica
hercegbosanskih dužnosnika koji čekaju presudu u Haagu neupitni su pravednici i
nevine žrtve zakletih antihrvatskih snaga, međunarodnih i domaćih.
Zločinci su uvijek oni drugi, naši su
nevini već zato što su naši.
(The Bosnia Times)
