Piše: Joseph Nye, thebosniatimes.ba
Dok Sjedinjene Države ulaze u završnu fazu kampanje za predsjedničke izbore 2020, a među kandidatima nije naročito zastupljena diskusija o spoljnoj politici, borba između predsjednika Donalda Trumpa i Joea Bidena će se očito voditi na bojnom polju domaćih pitanja.
Međutim, dugoročno gledano, historičari će zapitati da li je Trumpovo predsjednikovanje bilo velika prekretnica kada je u pitanju uloga Amerike u svijetu, ili samo manja istorijska nezgoda.
U ovoj fazi, odgovor na to je nepoznat, zato što ne znamo da li će Trump biti ponovo izabran. Moja knjiga „Da li je moral bitan?“ ocjenjuje se 14 predsjednika od 1945. i Trumpu daje zvaničnu ocjenu „nedovoljan“, ali za sada se on nalazi na donjoj četvrtini ljestvice.
Predsjednici iz gornje četvrtine ljestvice kao što je Franklin D. Roozevelt su vidjeli greške izolacionizma Amerike 1930-ih i stvorili liberalni međunarodni poredak poslije 1945. Tačka preokreta su bile poslijeratne odluke Harryja S. Trumana koje su dovele do trajnih saveza koji traju do danas. SAD su mnogo uložile u Maršalov plan 1948, oformile NATO 1949. i predvodile koaliciju Ujedinjenih nacija koja se borila u Koreji 1950. Tokom 1960, za vrijeme administracije Davida D. Eiswnhowera, SAD su potpisale novi bezbjednosni sporazum sa Japanom.
Tokom godina, Amerikanci su prošli kroz gorke podjele – među samima sobom i sa drugim zemljama – zbog vojne intervencije u zemljama u razvoju kao što su Vijetnam i Irak. Ali liberalni institucionalni poredak je nastavio da uživa široku podršku sve do izbora 2016, kada je Trump postao prvi predsjednički kandidat velike stranke koji ju je napao. Trump je bio skeptičan i prema stranim intervencijama, i iako je povećao budžet za odbranu, silu je relativno rijetko koristio.
Trumpov anti-intervencionizam je relativno popularan, ali njegova uska, transakciona definicija interesa SAD, i njegov skepticizam prema savezima i multilateralnim institucijama, ne odražavaju većinsko mišljenje. Od 1974, čikaški Savjet za spoljne poslove je ispitivao javno mnjenje da li bi Amerika trebalo da preuzme aktivnu ulogu ili da ostane izvan svjetskih poslova. Oko trećine američke javnosti je bilo konzistentno izolacionističko, a najveći procenat, od 41 odsto, je dostignut 2014. U suprotnosti sa uobičajenim mišljenjem, međutim, 64 odsto je podržavalo aktivno učešće do izbora 2016, a taj broj je narastao na 70 odsto do 2018.
Trimpov izbor i njegov populistički apel počivali su na ekonomskim dislokacijama koje su bile naglašene tokom Velike recesije 2008, ali čak i više na polarizujućim kulturnim promjenama povezanim sa rasom, ulogom žena i polnim identitetom. Dok nije pobijedio na izborima 2016, Trzmp je uspješno povezivao ogorčenost bijelaca zbog povećane vidljivosti i uticaja rasnih i etničkih manjina sa spoljnom politikom svaljujući krivicu za ekonomsku nesigurnost i stagnaciju zarada na loše trgovinske sporazume i imigraciju. Kao predsjednik, međutim, prema bivšem savjetniku za nacionalnu bezbijednost Johnu Boltonu, Trump je pokazao manjak strategije, a njegova spoljna politika je vođena uglavnom domaćom politikom i ličnim interesima.
Baš prije nego što je Trump preuzeo predsjedničku kancelariju, Martin Wolf iz lista „The Financial Times“ je taj momenat opisao kao „kraj podjednako jednog ekonomskog perioda – zapadom predvođene globalizacije – kao i geopolitičkog, ‘unipolarnog momenta’ Amerikom predvođenog svjetskog poretka u periodu poslije Hladnog rata“. U tom slučaju, moglo bi da se ispostavi da je Trump prekretnica u američkoj i svjetskoj historiji, naročito ako bude ponovo izabran. On je u predizbornoj fazi možda okrenut ka domaćoj politici, ali njegov uticaj na svhetsku politiku bi mogao da bude transformacijski.
Tekuća debata o Trumpu oživljava dugovječno pitanje: da li su najvažniji historijski ishodi plod izbora političkih lidera, ili su većinom rezultat socijalnih i ekonomskih snaga koje su van bilo čije kontrole? Ponekad se historija čini kao uzburkana rijeka čiji je tok oblikovan padavinama i topografijom, a lideri su jednostavno mravi koji se drže za deblo nošeno vodenom strujom. Po mom mišljenju, oni su više poput splavara na brzacima koji pokušavaju da upravljaju i koji se odbijaju od stena, povremeno se prevrćući i ponekad uspijevajući da se usmjere ka željenom odredištu.
Na primer, Roosevelt nije mogao da uvede Sjedinjene Države u Drugi svketski rat sve do japanskog napada na Pearl Harbor, ali njegovo moralizatorsko oblikovanje prijetnje koju je predstavljao Hitler, i njegove pripreme za suočavanje sa tom prijetnjom su se pokazali presudnim. Nakon Drugog svjetskog rata, američki odgovor na sovjetske ambicije bi možda bio potpuno drugačiji da se Henry Vallace (koji je bio smijenjen sa pozicije kandidata za Rooseveltovog potpredsjednika na izborima 1944), a ne Truman, nalazio na mjestu predsednika. Nakon izbora 1952, izolacionistička administracija Roberta Tafta ili asertivno predsjednikovanje Douglasa Makarthura možda bi poremetili relativno glatku konsolidaciju Trumanove strategije obuzdavanja koju je predvodio Eisenhower.
Džon F. Kennedy je bio presudan u sprječavanju nuklearnog rata tokom Kubanske raketne krize, a zatim i za potpisivanje prvog sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja. Ali on i Lindon B. Johnson zaglibili su zemlju u nepotrebni fijasko Vijetnamskog rata. U posljednjim decenijama 20. vijeka, ekonomske sile su prouzrokovale eroziju Sovjetskog Saveza, a postupci Mikhaila Gorbachova su ubrzali kolaps sovjetskog bloka. Ali Reganovo jačanje odbrane i pregovaračka umiješnost, i Bushova vještina upravljanja krizama, odigrali su značajnu ulogu u mirnom okončanju Hladnog rata, sa ponovno ujedinjenom Njemačkom u NATO savezu.
Drugim riječima, lideri i njihove vještine su bitni – što takođe znači da Trump ne može olako biti otpisan. Još važnije od njegovih tvitova je njegovo slabljenje institucija, savezništava i američke meke moći, za koju ankete pokazuju da je u opadanju od 2016. godine.
Makijavelističke i organizacione vještine su ključne za uspjeh američkih predsjednika, ali to je i emocionalna inteligencija, koja dovodi do samosvijesti, samokontrole i kontekstualnog uvida, a ništa od toga ne odlikuje Trzmpa. Njegov nasljednik, bilo 2021. ili 2025. godine, suočiće se sa promjenjenim svijetom, dijelom zbog Trumpove idiosinkratičke ličnosti i politike. Koliko velika će ta promjena biti zavisi od toga da li će Trump biti predsjednik tokom jednog ili dva mandata. Nakon 3. novembra ćemo znati da li se nalazimo na historijskoj prekretnici ili na kraju historijske nezgode.
(TBT, Project Syndicate)