KULTURA
U Sarajevu je u okviru Zimskog
salona knjige održana prva promocija knjige „Sarajevski armagedon“ autora
Nedžada Latića. Glavna promotorka knjige bila je popularna sarajevska
spisateljica Indira Kučuk Sorguč.
FOTO: Ključanin,
Latić, Kučuk Sorguč (TBT)
U Sarajevu je
u okviru Zimskog salona knjige održana prva promocija knjige „Sarajevski
armagedon“ autora Nedžada Latića. Glavna promotorka knjige bila je popularana
sarajevska spisateljica Indira Kučuk Sorguč.
Kako je
voditeljica promocije Anida Ključanin istakla, gospođa Kučuk Sorguč se bavila
novinarstvom i skupa sa autorom knjige Latićem pisala u Ljiljanu.
„Baš tako, autora
poznajem dugo godina i tako mi je i ponudio da pročitam knjigu,“ započela je
svoje izlaganja gospođa Kučuk Soguč.
„Ovo mi je
možda deseta knjiga koju sam pristala promovirati. Zašto ovo činim? Zato što se
radi o veoma dobroj knjizi“, istakla je Kučuk Sorguč.
„Čovjek nije
čovjek ako ne poboljša svijet. Ova me rečenica progoni otkako sam prije nekih
desetak godina gledala film „Kraljevstvo nebesko“. Ta je rečenica stajala kao
natpis u kovačnici Baliana, čovjeka koji je mogao birati da bude krvnik bez
savjesti ili ratnik svjetlosti. Onaj koji je lučonoša dobra, pravde i osjećaja.
I on je izabrao taj mnogo teži put – da ostane Čovjek i da brani svačije pravo
da ostane Čovjek. Na tom putu čuvajući ljudskost zaista je poboljšao Svijet.
U borbi za
Jeruzalem, taj bastion monoteizma, on je kao kršćanin branio pravo za svakog
čovjeka – pravo na izbor otići ili ostati
bez obzira na krajnji ishod bitke. Jer pobjednik je samo onaj koji je
sačuvao savjest.
S druge
strane, Salahudin – taj musliman mumin, taj ratnik svjetlosti, na identičan
način je vidio svoju borbu. Svoj Džihad. Borba je to za dunjaluk sa moralom, za
dunjaluk, za čovjeka časti i savjesti, za sve koji duboko u duši svojoj
osjećaju šta je dobro a šta ne.
Bilo je to
prije osam stotina godina. A šta je danas? Da li danas postoje ratnici
svjetlosti koji bi nas poveli u odlučujuću bitku za ljudsko dostojanstvo?
Ili nam vladaju oni s procesorima u
majmunskim glavama u kojima nema ničeg dobrog? Je li savjest današnjeg čovjeka
umrtvljena ili potpuno mrtva?
I šta je s
onim čovjekom s natpisa na početku koji treba da poboljša Svijet? Je li umro,
nestao ili još uvijek živi?
O čovjeku
(ne)savijesti u djelu „Sarajevski Armagedon“ piše naš ugledni prozaist i
publicist Nedžad Latić koji ne da svojim osjećajima da miruju. U maniru
odvažnog kroničara stvarnosti on ponire u ličnu povijest, svjedoči o onima koji
su tvorili određene političke i historijske promjene, tumači pojave, događaje i
prirodu učesnika tih događaja, a da se ne zaustavlja u jednom dobu. Njegova
kroničarska brazda kopa po površini onoga što mu je malo poznato dok ulazi u
unutrašnjost zemlje tamo gdje zna, gdje su mu se sav taj rudokop sam otvorio.
Njegova uloga u „Sarajevskom Armagedonu“ je višestruka; on je pisac i
pripovjedač, akter i bliski rođak onih koji su bili glavni protagonisti nove
BiH, on je istraživač i novinar, ali prije svega on je čovjek savjesti. Njegova
mu savjest ne da mira. On ne želi ostaviti sve vrijedne informacije po strani i
čekati da dođe neko vrijeme da se čitava netaknuta glava izvadi iz „bosanskog
lonca“ koji šišti i onda nekad, za 50 godina, podastre neki trezveni racionalni
sud bez emocija.
Nedžad Latić
je autor koji ne umije, ne zna i neće da čeka. Čekanje je za historičare, za
„saburliste“ kojima promiče trenutak i čuvstvena veza sa Istinom, i za one koji
ne bi da sebe ulažu, da se daju za bilo šta gdje mogu izgoriti. Vrijeme je kao
stvoreno za one koji idu linijom manjeg otpora i nezamjeranja. Latić je vazda
govorio što je osjećao i pisao kako mu srce govori i sebe stavljao u opasnost
jer njegova svjedočanstva mogu biti za one o kojima se piše odveć pogibeljna i
bolna. Ipak, stil kojim piše je stil šereta, duhovitog pera s dosjetkama u koji
vješto ubacuje književne alegorije, narodnu predaju, urbani sleng i stilske
figure koje vode priče u pravcu literarnog, tako da ono što izgleda kao priča o
ljudima koji postoje s imenom i
prezimenom nerijetko prelazi u sferu iracionalnog, zatomljenog i
pseudopovijesnog. Zato je „Sarajevski Armagedon“ knjiga o svemu, a ponajviše o
ljudima sistema; makar bili i kontra sistema, oni su sistemski ljudi jer su se
kroz socijalizam gradili i kadili svoja političko-socijalna stajališta. Ovo je
knjiga i o gradu – o Sarajevu prije trideset, dvadeset, deset godina i Sarajevu
sada, njegovom nedefiniranom izvoru snage da utopi razne ideološke kontingente,
da u geografiji s malo zraka da svima dovoljno da prežive i izbore se za svoje
„jastvo“, da na kratkoj relaciji ispoštuje sve i one koji su došli da grad
sravne i ubiju i one koji se njemu
obrazuju i vape za kvalitetom života i one koji mu daju, samo daju i ništa
zauzvrat ne mogu da dobiju jer se grad prema takvima odnosi maćehinski, sa
sigurnošću da mu ništa na žao neće uraditi jer ga takvi bezuvjetno vole,
ostavljajući svoje srce na kaldrmi čaršije. Zbog toga sam ga nazvala Nametkom
novog vremena“, kazala je između ostalog Indira Kučuk Sorguč.
Sam autor se osvrnuo
na reakciju, odnosno prijem ili „feedback“
kod publike Sarajevskog armagedona“.
„E kad bi me
pitali šta ćeš novo pisati, odgovorio bih: opet „Armagedon“! Zašto? Zato što
sam vidio u očima čitalaca ogroman strah. Mnogo, zaista mnogo ljudi mi govori
da se „čuvam“. Šapću mi i ukazuju da sam „dirnuo u rabote opakih ljudi“ itd.
Koga se to danas tako boje Bošnjaci? Posebno mladi ljudi iskazuju ovaj strah.
Valjda „bošnjačkog režima“. Stoga mislim
da sam „pogodio temu“ jer sam knjigom isprovocirao krucijalni problem čega se
ja plašim. A plašim se da je ova ideja, koju sam ja definirao kao „nacionalna
bošnjačka politika ideja“ evoluirala u svoju suprotnost. Mi smo SDA osnovali
radi rušenja totalitarizma koji je svojim „verbalnim deliktom“ ulijevao strah u
kosti bosanskim muslimanima. Kakav je ovo novi „verbalni delikt“ zbog kojeg Bošnjaci
ne smiju misliti i govoriti što nije po volji režima? Ko ga sprovodi? To su
pitanja kojima ću se baviti sve dok, ako Bog da, ne otklonim strah iz očiju
svojih čitalaca,“ poručio je Latić u vrlo emotivnom obraćanju publici.
„ Napisao sam
„Boju povijesti, u kojoj je ipak glavni junak Alija Izetbegović, potom Večernju
kravatu, u kojoj je Salih Behman, jedan od vođa Mladih muslimana, potom Zlatni
bejt, kao životopis hafiza Halid ef. Hadžimulića, te Kako smo ubili generala, životopis
Mehmeda Alagića. Dakle, priča je o nacionalnoj bošnjačkoj ideji iz raznih
segmenata povijesti u kojoj sam odabrao zaista najbitnije „junake“ svoga
vremena kao aktere i nosioce radnje, odnosno ideje. Sva moja djela su inspirirana
borbom protiv tiranije i straha od slobode mišljenja. I sam sam izravno podnio
teret i žrtve te tiranije. Čemu se, onda Bošnjaci imaju nadati ako su im
sadašnje generacije takvi poltroni i toliko žive u strahu od aktualne, dakle
bošnjačko-muslimanske političke elite?! To je moje goruće pitanje čime se bavim
i šta sam želio poručiti u svojim knjigama, to je „Moj Armagedon;“ zaključio je
Latić svoje izlaganje.
(The Bosnia
Times)